Razgovarala: Ljilja Lukić
Prenosio je mnogobrojna sportska takmičenja, od Olimpijskih igara, do evropskih takmičenja u različitim disciplinama, ali je za mnoge trkače Rale Simić sinonim za atletske ulične trke.
U sportsko novinarstvo je ušao 1996. godine nakon završenog Pravnog fakulteta u Beogradu.
– RTS je tražio volontere za Olimpijske igre u Atlanti. Javio sam se da pomognem. Nije mi bilo teško da ne spavam i gledam sve šta se događa na najvećem sportskom takmičenju. Pisao sam “šot liste”, bilo je nas četvorica, ali vrlo brzo sam ostao sam. Legendarni reditelj Vujadin Vujović napisao je poslije Igara pozitivne preporuke o mom učešću u tom projektu i da bi bilo dobro da RTS ima takvog igrača. Samo nekoliko mjeseci kasnije sam se zaposlio u sportskoj redakciji RTS-a.
Prenosio si neke od najvažnijih sportskih događaja. Šta ti je ostavilo najveći utisak?
– Olimpijske igre su najveće svjetsko sportsko takmičenje i uvijek je komentarisanje sportskih događaja na njima nešto posebno. Olimpijske igre u Sidneju 2000. godine su moje prvo veliko neprocjenjivo iskustvo. Mnogo su mi značile u mom razvoju kao novinara – komentatora. Na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine komentarisao sam istorijsku trku Milorada Čavića na 100 metara delfin, nadmetanje sa legendarnim Majklom Felpsom. Bila je to trka koju ću zauvijek upamtiti. I dan danas sam siguran da je on pobijedio. Uživao sam i u komentarisanju Evropskog prvenstva u Cirihu 2014. godine kada je Tatjana Jelača osvojila srebrnu medalju u bacanju koplja, zatim i u pohodu odbojkašica Srbije na zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u Beogradu 2011. godine, ali i nedavno odbojkaša na evropski tron u Parizu. Naravno tu su i uspjesi Velimira Stjepanovića na Evropskom prvenstvu u Berlinu 2014., posebno zlato na 200 metara kraul. Svaki nastup Ivane Španović za mene je bio nevjerovatna inspiracija… kao i nevjerovatan podvig rvača Davora Štefaneka, olimpijskog šampiona u Riju 2016.
Postao si sastavni dio trkačke zajednice u regionu, kako je sve počelo?
– Počeo sam davne 2000. na Belom Krosu, ljudi me čuli, vidjeli i rekli to je to…
Često si i na trkama u BiH, kako ocjenjuješ ovdašnji trkački pokret?
– Što se tiče trka, teško je nekog izdvojiti. Svi se trude da to bude na najvišem nivou. Neko je dobar za masovnost, neko za vrhunski rezultat, neko želi da se pokaže u pravom svjetlu kao domaćin upoznavajući sportiste sa najljepšim detaljima iz istorije grada.
Nekada su ulične trke imale mnogo manje učesnika, sada imamo masovnost ali i lošije rezultate, u BiH rekord u maratonu nije oboren decenijama. Da li je trčanje ipak na dobitku?
– Svako mora razmišljati šta mu je prioritet kada organizuje trku, ali to važi i za sportiste. Da li je to samo učešće, druženje, upoznavanje grada. Vrhunski sport je nešto drugo, izuzetno stresan, na putu do velikog rezultata nosi veliki fizički, ali i psihički pritisak, neprospavane noći, odricanja od nekih stvari koje su dostupne svima. Trpi porodica, okolina… pogotovo je teško ako se ne ostvari nešto što je planirano. Trke u BiH su super, rade se iz srca, ljudi dolaze da uživaju u njima, da se druže. Ima i vrhunskih sportista, ali njihov prioritet je nešto drugo. Samo je stvar kako će neko doživiti datu trku.
Zahvaljujući Raletu, rekreativci se na ulasku u cilj osjećaju kao olimpijski pobjednici.
– Moj stav je da svakog trkača koliko možeš ispoštuješ, jer on je došao tu da ispuni neki svoj cilj, možda čak i san. Pogotovo sam takvog stava kada su u pitanju mladi sportisti na početku svoje karijere, jer njima mnogo znači za motivaciju u budućnosti, donosi im pozitivnu energiju, za trening, takmičenja. Ona je svima nama neophodna kao pokretač za nove ideje, daje nam snagu da istrajemo u nekim našim pričama.
Da li si se bavio nekim sportom? Imaš li sada vremena za rekreaciju?
– Od kada sam kao klinac sa pet godina pratio Olimpijske igre u Montrealu 1976. (koliko sam mogao jer su me roditelji zbog velike vremenske razlike tjerali da spavam) ja sam u sportu. Bio sam sasvim pristojan atletičar u disciplini 800 metara, kajakaš, čak sam se okušao u i boksu. I dan danas idem kad mi vrijeme dozvoli u teretanu i trčim 3-4 puta nedeljno po 5-6 kilometara.
Vaši komentari
