EMINA ALAGIĆ: Dnevnik mog američkog Cross Country iskustva

Piše: Emina Alagić

Ja sam Emina, imam 20 godina i živim u Sarajevu. Studiram Visual Arts and Communication Design i aktivno se bavim atletikom i triatlonom.

Dallas – 19. 9. 2024.

U posljednje dvije godine koje se bavim trčanjem na dugim prugama privukla sam pažnju u trkačkom svijetu regiona, a ove godine imam 4 državne titule i titulu u olimpijskom triatlonu. Zbog svega ovoga nedavno sam dobila priliku da budem dio dvosedmičnog putovanja u SAD, te da prisustvujem jednoj od najvećih Cross Country trka ovog tipa. Ovim putem ću vam malo opisati čitavo putovanje i pogled na SAD od nekoga ko je prvi put tamo. Sam put je bio nekih 15 sati u zraku, sa jedim presjedanjem u Istanbulu.

Let sam po sebi bio je fantastičan, Turkish Airlines nas je maksimalno pripazio, od udobnosti do svega ostalog. Imali smo nesesere sa potrepštinama za higijenu, papuče, čarape, opremu za spavanje, slušalice i veliki izbor serija, filmova, muzike, live kanala. Hrana, osoblje, i sve ostalo je za sve pohvale, te je vrijeme prilično brzo proletilo. Razlika u vremenu je naravno tu, ali već prvi dan smo se navikli. Jutros smo odradili naš prvi trening na stazi jedne srednje škole, nadražaj za sutrašnju trku, koja će nam biti probna trka za glavnu koja je iduće sedmice.

Arlington – 20. 9. 2024.

Drugi dan nam počinje u 4h zbog promjene vremena, ali najviše zbog vrućine. U 5h smo radili nadražaj i nakon toga dok smo završili sa ritualima poslije treninga, nije bilo ni 8 sati. Rastrčavanje po predgrađima Arlingtona (Texas) je jako bajkovito iskustvo, skoro kao u filmu. Nakon neobičnog iskustva kupovine u Walmartu koji je veličine manjeg naselja, uputili smo se na baseball utakmicu Rangersa. Nevjerovatan patriotizam se osjeti kod njih. Pravila igre ne razumijem, ali prilično sam sigurna da dosta njih također ne razumije, ali zato vatreno navijaju. Dvije stvari na koje se pokušavam navići su hrana, koja prilično teško pada nakon naše u BiH, ne samo količinski, već i vrsta hrane te sastojci od koje je napravljena, i klima koja je prisutna u svakom zatvorenom prostoru. Temperatura vani je 40 stepeni C, ali sam se smrzla u zatvorenom prostoru.

Danas počinjemo malo kasnije dan, oko 5 gdje se upućujemo na naš prvi XC meet srednjih škola, koji nam je služio kao probna trka za iduću sedmicu. Neobično iskustvo, teško, ali zadovoljavajuće. Caleb i ja smo pobijedili naše trke iako smo morali stati na kraju jer nismo dio njihovih High school ekipa. Bili smo im prilično interesantni.

Nakon toga sam imala priliku vidjeti izvorni texaški gradić, sa pravim kaubojima i bikovima na ulicama. Ljude koje sam susrela mislila sam da postoje samo na filmovima. Nakon svega toga imali smo priliku pridružiti se na roštiljskoj zabavi na bazenu kod trenera jednog od XC timova, gdje smo jeli te iste bikove što smo vidjeli. Par kulturalnih šokova od danas: njihove ulice su jako široke, jedna traka veličine gotovo tri naše, kuće su jako niske, ali široke, svaka izgleda kao da poznata ličnost živi u njoj.

Jako je mirno, i ima puno širine i prirode. Naš organizam definitivno nije spreman na količinu šećera koju stavljaju u hranu, ali isto sam primijetila da u svakom mjestu gotovo možeš uzeti opcije bez šećera, glutena, soje ili slično pa si mnogo otvoreniji za ono što zapravo želiš. Prava izvorna američka hrana je onakva kakvu očekuješ, ali imaš opcija puno više. Dinamika porodica je neobična, gotovo nemaju kontakta jedni sa drugima, što me nekako ohrabri za naš narod i što smo to zadržali. Dani traju dugo kada se budiš ovako rano, i promjena u satu je još uvijek teška za priviknuti se, pogotovo kada se umoriš na početku dana.

Iduće jutro također počinje zorom, jednom kilometražom na širokim ulicama Texasa. Nevjerovatno je koliko dugo traju dani. Danas me jako uhvatila promjena vremena i umor je brzo došao. Danas smo išli u Dallas, vidjeli mjesto atentata na JFK i dobili lekciju historije od nekog beskućnika. Ceste i autoputevi su nevjerovatni. Parkovi su izgrađeni na vrhovima ulica. Vrućina nas je malo porazila, ali ovdje se može bilo gdje uzeti piće sa beskonačnim točenjima. Popodne smo išli sa daljom familijom Greenwich na ručak i tada smo već bili poraženi od umora. Najgori neprijatelji su mi klima i umor.

Iduće jutro smo išli na zajedničko trčanje sa nekom veteranskom grupom, 20km. Nakon toga sam uzela jako prijeko potreban spavanjac sve do planiranog roštilja i zabave na bazenu kod prijatelja. Kulturalni šok već koji po redu: doručak je obično slatkog tipa, pahuljice i slično. Jako je tradicionalno ići u crkvu i druženje nedjeljom i crkve su jako velike sa jako puno stvari u njima, poput učionica, sala i teretana, terena, kafića i slično. Jako puno malih sitnica je drukčije, toaletni papir je drugačiji, hljeb nije tako zastupljen u obrocima i nisam vidjela pravi hljeb od kad sam došla ovamo. Nedjeljom je tradicionalno osim crkve da se ide na ove roštiljade i da se gleda baseball. Ljudi jako dobro žive ovdje i kuće su im jako prestižne. Današnji opušteni dan nas je resetovao. Završili smo dan u popularnom mjestu za sladolede gdje je jedna mala porcija kao naše tri.

Današnje jutro je bilo naše prvo kišovito jutro, pa smo trčanje ostavili za popodne. Nakon tradicionalnog doručka u malom lokalu uputili smo se u Luizijanu. Način prehrane mi je još šokantan, palačinci sa puterom je klasični doručak. Primijetila sam, nema mnogo trkača, ali znamo često sresti hodače. Ovdje je kultura da se svi pozdrave kada prolaziš pored njih. Na krosu sam još primijetila da je jako puno djece tamo samo radi druženja, a jako malo trkača zapravo. Iako je jako puno trkača na takmičenjima, sama kultura trčanja nije popularna. Sve radnje, od odjeće do hrane, su jako velike, do te mjere da je sportska radnja imala veliki akvarijum i luna park unutra.

Na putu za Luizijanu stali smo i u popularnu ogromnu benzinsku pumpu veličine tržnog centra. Na dolasku u Luizijanu su nas dočekale lokalne žene koje su nam napravile tradicionalni ručak koji je prva stvar od hrane koja me podsjećala na našu hranu i bilo je fantastično! Ove žene su nam također pomogle za naš put skupljajući pare u lokalnim crkvama. Grad u kojem odsjedamo se zove Minden i jedino ga mogu opisati kao mali američki grad sa filmova. Završili smo dan sa tradicionalnim američkim desertima kao Pecan Pie i Bread Pudding sa sladoledom iz lokalne radnjice u Mindenu. Trening smo odradili oko jezera pored kuće, mislim da smo lokalcima bili neobični kao trkači, ali su pozitivna podrška. Ovdje su ljudi više otvoreni da rade šta žele i obično te lokalno društvo, prijatelji i familija podržavaju iako imaju drukčiji način života, što nije baš zastupljeno kod nas. Kao jedna trkačica, osjećam se jako slobodno ovdje.

Arkadelphia (Arkansas) – 24. 9. 2024.

Danas smo se nakon jutarnjeg trka uputili u Arkadelfiju na Ouachita univerzitet gdje studira Gabriel Greenwich, kako bi upoznali njegov cross country tim i malo više čuli o njegovoj prilici da trči za njih. Nakon neobičnog doručka u Mcdonaldsu i neka tri sata vožnje, bili smo u Arkanzasu. Tamo su nas dočekali predivno na univerzitetu, dali nam turu samog univerziteta i kampusa. Priroda je divna i sam prostor je veličanstven. Kada smo došli do samog trkačkog dijela, bila sam impresionirana.

Entuzijazam kojim priča trener kros tima je neopisiv. Vidi se da živi za to što radi. Sama dinamika njihovog treniranja je skroz drukčija. Timovi su im kao porodice, svi su zajedno, hodaju, jedu, treniranu zajedno. Svaki trkač ima svoj način i trenažni proces, svoju kilometražu i slično. Svaki dugoprugaš trči koliko mu kilometara prija, niko nije isti. Jako su fokusirani na odmor, moto je: bolje biti manje utreniran nego pretreniran. Također puno praktikuju kros treniranje na biciklu, bazenu ili eliptical. Ustanove koje imaju za sami tim su sve osim skromne, imaju sve potrebno. Dosta je fokusa i na izgradnju snage i teretanu. Imaju 4 sezone u godini, 2 kros, jednu indoor i jednu outdoor stazu. Trenutno je u izgradnji i nova staza od 5 miliona na samom kampusu. Pružaju velike stipendije za trkače i sportiste, i imam nekih ponuda koje su mi pružene, pa ćemo da vidimo kako i šta dalje. Nakon svega dali su nam uniforme i onda smo otišli i pridružili se daljoj familiji Greenwich na večeri. Dan je bio jako uzbudljiv i pun emocija za jednog trkača poput mene. Vjerovatno najbolji, ali emotivno najteži dan do sada.

Arkadelphia (Arkansas) – 26. 9. 2024.

Iduće jutro je shakeout run na univerzitetu, dok su mlađe sestre Greenwich radile nadražaj jer je njihova trka dan prije. Nakon toga osvježili smo se u kući Greenwich pored kampusa i uputili u mali šoping jer je bio rođendan starijoj sestri Madelyn Greenwich. Uvijek se iznenadim veličinom njihovih radnji. Obskrbila sam se raznim proteinskim čokoladicama u Targetu i polako smo se vratili kako bi napravili pravu rođendansku feštu. Nakon toga sam iskusila svoju prvu pravu utakmicu američkog fudbala, iako je bila za srednje škole. Navijačice, tribine, sama igra… sve je kao iz filma. U subotu nakon trke vidjet ćemo i pravu utakmicu na kampusu sa bendovima i slično.

Fayetteville (Arkansas) – 27. 9. 2024.

Danas smo se rano uputili u Fayetteville jer su sestre Greenwich imale svoju trku. Imali smo priliku voziti se kroz jako lijep dio Arkanzasa sa šumama i brijegovima. Na dolasku smo odradili naš shakeout run da pregledamo stazu, koja se čini jako obećavajuce. Sama manifestacija je već ovaj prvi probni dan ogromna, sa bezbroj šatora, sponzora, suvenira, sve je čisto i uredno, profesionalno, isplanirano. Djevojke su svoju trku na milju završile uspješno sa podijeljenim petim mjestom na otvorenoj trci. Nakon preuzimanja brojeva za sutra imali smo priliku biti ugosšteni na večeri kod jedne meksičke porodice gdje smo jeli meksičke fahite i tacose. Nakon dugog dana smjestili smo se u hotel iščekujući sutrašnji najbitniji dan.

Fayetteville (Arkansas) – 28. 9. 2024.

Danas je dan. Ustali smo rano na doručak i nakon odjave uputili smo se na Chile Pepper Festival. Već ujutro bilo je bezbroj ljudi i sve se činilo ogromno. Došli su ljudi širom Amerike i šire, iz svih prestižnih srednjih škola i svih prestižnih univerziteta sa svojim velikim timovima, trenerima, opremom, šatorima i sve je izgledalo zastrašujuće. Osjećala sam se veoma malo pored svega toga i trema je igrala svoje.

Ovdje sam već počela da gubim sve nade dobre trke, ali sam imala nenormalnu podršku od našeg malog, ali kao stijena snažnog tima. Gledajući prijašnje trke, ostalo mi je samo da legnem i da zatvorim oči ne razmišljajući o tome šta i kako. Caleb je imao trku dva sata prije mene, završivši na prilično jakoj poziciji kao srednjoškolac na univerzitetskoj trci na 8k. Moja trka se već približila i u ovom trenutku više nije bilo ni optimizma, a ni pesimizma, već samo autopilot. Nakon što se nedogledna kolona poredala došao je čovjek koji nas reda u boksove i rekao da ja kao jedini nezavisni trkač trebam da se izdvojim naprijed i pokažem im šta mogu.

Kada je opucao pištolj noge su preuzele stvar. Odmah na početku ušla sam u vodeću grupu ne kretajući prebrzo. Već na prvom kilometru izborila sam se na sami vrh grupe i ovdje sam već shvatila da je sada ili nikada. Djevojka iza mene se jako borila prvu polovinu trke, i do tada je bilo jako neizvjesno, ali već drugu sam se lijepo izdvojila i već je opucao adrenalin. Slobodno mogu reći da je moja grupa navijača bila najglasnija i ta podrška me izborila da uđem prva u cilj nekih dvadesetak sekundi ispred druge djevojke. Bilo je nestvarno. Ostali ljudi bili su u čudu da je neko ko nije dio nijedne škole ili univerziteta na vrhu podijuma. Bila mi je čast čestitati svim tim djevojkama, koje su mi tako zastrašujuće izgledale prije trke, a sada vidim da smo svi isti. Rastrčavanje, pokloni od Hoke, Dairy Queen, tuširanje i uputili smo se nazad u Arkadelfiju na veliku bejzbol utakmicu, na koju je bilo neizvjesno da nećemo stići ni na pola.

MT napomena: Na Chile Pepper Cross Country Festivalu Emina Alagić i Caleb Greenwich su nastupili van konkurencije u univerzitetskim Cross Country trkama na 5km za žene i 8km za muškarce. Norme za učešće su bile 18:30 na 5km za žene i 27:00 na 8km za muškarce. U obje kategorije su prema rezultatima formirane po dvije grupe. Caleb Greenwich je nastupio u prvoj grupi i bio 151. od 273 trkača sa rezultatom 26:45. Ili ukupno 156. od 487 trkača. Emina Alagić je nastupila u drugoj grupi i pobijedila sa 17:29, u konkurenciji 188 djevojaka. U prvoj grupi je pobjednica trčala 15:56, pa je Emina ukupno zauzela odlično 37. mjesto između ukupno 437 djevojaka. Kompletne rezultate možete provjeriti OVDJE.

MT napomena: U videu iznad možete pogledati Emininu trku.

Stigli smo na drugu polovinu utakmice koja je bila dosta veća od one srednjoškolske, imala je trubački bend i prave navijačice. Nakon napornog dana oprostili smo se od nekih ljudi koje više nećemo vidjeti i uputili se u našu kabinu gdje smo legli spavati, međutim uzbuđenje me držalo budnom.

Arlington – 29. 9. 2024.

Nakon neprospavane noći od uzbuđenja, budimo se posljednje jutro u našoj kabini i nakon pakovanja i jednog brzinskog rastrčavanja od 10 milja, uputili smo se u Arlington. Pri dolasku počelo je generalno pakovanje, i pokušavanje strpavanja svega što nosim u Bosnu, od poklona do generalnih stvari.

Čitav dan obasjana sam milionima poruka i čestitki, što od trkača, to od rodbine i bližnjih. Nakon mukotrpnog zakopčavanja kofera bili smo posjećeni od mnogih ljudi koji su se htjeli oprostiti i čestitati. Trener Sead Kondo je zvao više puta da kaže kako ni on, kao ni ja, nije mogao spavati od sreće i uzbuđenja i kako je snimak trke pogledao više puta i čak ga je pokazao rodbini, što me skoro dovelo do suza. Moji roditelji su već podijelili na sve društvene mreže svoj ponos i osjećala sam se generalno na sedmom nebu. Nadam se uhvatiti bar malo sna večeras da imam energije za dugu avionsku vožnju sutra.

Istanbul – 30. 9. 2024.

Jutro je obilježeno jednom malo brzom kilometražom od deset milja, puna energije od utisaka i uzbuđenja, da nisam spavala pola noći. Nakon mukotrpnog pakovanja milion stvari koje sam kupila za BiH, i tonu gostiju koje smo vidjeli, doručkovali smo pošećerene krofne kao oproštajnu dozu šećera američkog stila i uputili smo se na aerodrom.

Oprostili smo se od Texasa, Arlingtona i Dallasa. Ušli smo u avion, koji je kao i prošli put bio i više nego vrhunski, od udobnosti do pristojnosti, do hrane i usluge općenito. 11 sati je proletilo, i ovaj put smo se vraćali drugom stranom planete, pa slobodno mogu reći da sam napravila krug oko planete. Na aerodrom u Istanbul stigli smo prilično rano i imali smo 8 sati transfernog vremena, koje sam iskoristila da protrčim 12 kilometara na aerodromu, gdje sam dobila svakakvih pogleda. To je jednostavno trkač u meni koji je jači od mene, i nakon dugog leta – iskreno prijalo je. Došao je trenutak i za moj posljednji let ovog životnog iskustva, i nakon sletanja u Sarajevo koje je bilo već u mraku, dočekala me moja porodica, moj grad, moje mjesto. Nakon opraštanja od moje, mogu slobodno nakon svega reći, druge familije, odlazim svojoj kući, gdje se raspakujem, usvajam utiske i gdje se sreća i tuga bore u mojoj glavi.

Sarajevo – 1. 10. 2024.

Moj zaključak i utisci? Ne znam da li ste ikada čuli kad neko kaže da nema dovoljno riječi u svim jezicima svijeta da opišu neke stvari, ali nikada im nisam vjerovala do sada. Mogu bez sumnje reći da je ovo putovanje moga života, iskustvo života, kuturalni šok, upoznavanje kuture, drugog svijeta, drugih ljudi, drugih priča i života. Ono što je meni ovaj sport pružio, ove moje dvije noge, ne znam kako da im se odužim… Možda nekom finom masažom, zaslužile su. Da sam sanjala dobiti uopšte priliku za ovako nešto, rekla bih da me lažu, a tek da će sve ispasti ovako, da će ljudi biti ovakvi, da će sve bili ovako nestvarno.

Također sam dobila i prilike za dobre stipendije poput oba brata Greenwich pa ćemo vidjeti šta će biti u budućnosti. Ono što mogu reći je da otvara mnoge mogućnosti za bolju budućnost, i ponude su im nevjerovatne. Od samog školovanja i domova, osoblja, profesora, kabineta, kampusa, opreme, kantine… A tek trkački dio je priča za sebe, te ekipe, taj timski rad, svi te cijene, sve ti je obezbjeđeno, tvoje je samo da radiš.

Za kraj, da ću pobijediti ovu trku, ne da nije očekivano, nije razmatrano kao opcija u mojim mislima. I kao zadnje, sve ovo dugujem Greenwichima, koji su pored nogu, i pored mog trenera koji me napravio u ovo što jesam, i bez kojeg ove verzije mene nema, zaslužni za sve i kojima se za života neću moći odužiti. Ne znaju koliko su mi promijenili život. Naravno neizostavno najveće hvala mojoj porodici, roditeljima, koji su čitava podrška i od kojih sve počinje i završava.

Hvala Texas! Hvala Chile Pepper! Hvala Amerika! A sad se odjavljujem do nekih novih životnih iskustava i pobjeda.

Vaši komentari