SEAD KONDO: Od Sandžačkih igara do “Kralja Kumrovca” i neprevaziđenih bh. dugoprugaških rekorda

Sa Seadom Kondom sam pričao u telefonskim intervalima nekoliko dana.

3661
Sead Kondo i Islam Đugum

Piše: Ersan Bijedić

Kad sam na kraju sabrao koliko je to bilo, ispalo je 2 sata i 10 minuta. Za tačno toliko Kondo vjeruje da je vrijedio na maratonu, ali nažalost svoj potencijal u relativno kratkoj atletskoj karijeri nije potpuno realizovao.

To ga nije spriječilo da postane broj 1 bosanskohercegovačkog dugoprugaškog trčanja. Nije imao sreće da nastupi na velikim takmičenjima, ali u atletici najviše znače egzaktne brojke, a Kondo je i danas, poslije 43 i pol godine, vlasnik državnih rekorda na 10.000m: 29:29.80 i maratonu: 2:15:54.

Prvi koraci u Pljevljima

Sead Kondo je rođen 3. oktobra 1951. godine u Pljevljima (Crna Gora) gdje je i napravio prve korake u atletici 1968. godine.

– Trčao sam na Sandžačkim igrama, bili su zastupljeni svi sportovi pa tako i atletika. Pobjeđivao sam i na krosevima u osnovnoj školi. Prvi trener mi je bio nastavnik fizičkog Diko (nije se mogao sjetiti prezimena, op.a.), a prvi koji nas je okupio u tim AK Rudar je bio Ivan Tonči iz Pančeva. On je u Pljevljima služio vojsku, a tad je bio prvak Jugoslavije u srednjim prugama.

Već 1969. godine Kondo je pobijedio na prvenstvu Crne Gore na 5.000m ispred Milete Božovića.

– On je tad bio poznato trkačko ime. Kolika je to bila senzacija pokazuje da su me navijači na rukama iznijeli sa stadiona.

Zamjera mladim atletičarima jer se često žale na vremenske uslove.

“Da mogu ja bih im uklonio kišu, maglu, smog… ali ne mogu. Meni nije smetalo. Nikad nisam rekao na treningu da se loše osjećam”.

Pula pa Sarajevo

Sljedeće, 1970. godine, je služio mornaricu u Puli, a odmah se uključio u vojna takmičenja.

– Kakva je tu konkurencija bila na prvoj trci sam jedva bio treći na 5.000m. Kasnije sam se popravljao.

Nije se to slučajno desilo, Kondo je bio radnik.

– Svaki dan sam trčao i u vojsci. Nismo mi tad mogli mjeriti kilometre, niti smo znali za dionice. Kad bi ostali otišli na spavanje, ja bih izišao na poligon i kružio.

Po odsluženju vojnog roka je 1972. otišao u Sarajevo nadajući se da će otamo u Njemačku.

– Htio sam ići raditi, ali odbila me ljekarska komisija. Našli su mi šum na srcu. A samo nekoliko godina kasnije rahmetli dr. Ismet Arslanagić mi je kazao da je uz trčanje taj šum nestao.

Odbijenica u AK Sarajevo

U Sarajevu je pomalo trenirao sa atletičarima AK Sarajevo.

“Dođu mi danas pa govore sa divljenjem da je neko trčao polumaraton za 1:10. Pa šta je to? To sam trčao od šale”.

– Oni me nisu htjeli primiti u klub kad su vidjeli da sam 1951. godište. Za njih sam bio star. Bio sam uporan pa su mi dali da trčim prvenstvo Sarajeva na 3.000m. Završio sam kao 4. i ostavio dobar dojam. Tad je AK Sarajevo imalo dobre dugoprugaše, atletičare koje su dovodili sa strane. Potom sam za Željezničar nastupio na dvije trke u Novom Sadu i završio ispred svih atletičara AK Sarajevo. Nakon toga su mi našli kakav – takav posao (u početku je istovarao kamione) i pozvali me da dođem iz Pljevalja. Trener je bio Lazar Ćirović, prisjetio se bh. rekorder.

Prve pripreme je imao u Ulcinju koji je bio centar za dugoprugaše.

– Nisam znao koliko ko vrijedi od trkača, niti koliko ja vrijedim. Na prvoj kontrolnoj trci sam išao 10km za 33 minute, što je bila fantazija. To je bilo dovoljno samo za 7. – 8. mjesto, ali to je moj početak.

Tri najbolja maratona: 2:15:54 (Chemnitz, 3. 5. 1975.); 2:18:10 (Prag, 8. 5. 1978.); 2:25:22 (Varaždin, 30. 6. 1974.).

Prvi uspjesi, ali i nesvjestice

Iz privatne zbirke Seada Konde

Već 3. maja 1973. godine je pobijedio u trci na 33.400m od stadiona u Obrenovcu do stadiona na Košutnjaku, a što je bilo veliko iznenađenje jer ga niko nije znao.

Potom je na Kumrovačkoj trci od 26km (održavala se na Dan mladosti) pao u nesvijest.

– To je trka koja je startala ispred Titove kuće u Kumrovcu, bila je daleko najpopularnija u to vrijeme. Bila je kao Olimpijada za Jugoslovene, a dosta teška sa puno uspona. Milka Babović (poznata sportska novinarka i bivša atletičarka, op. a.) je vodila program i ona je pred ciljem govorila da mi se približava konkurent koji je bio par stotina metara iza mene. Praktično mi je pomagala, a ja sam kao vodeći trkač pred zadnjih 400m dobio duplu sliku pred očima, nosalo me, skrenuo sam pogrešno i pao u nesvijest. Sudije su mi pomogle da ustanem i bio sam diskvalifikovan.

Isto mu se desilo i u Atini na Balkanskim igrama.

– Tad se trčalo u 3 popodne u julu. Takav termin danas niko neće postaviti. Probudio me kolega da idemo na večeru, a ja se mislim kakva večera, trebam na trku. Nisam znao gdje sam, ni kad sam odustao.

Najvažnije je biti čovjek

“Uvijek kad negdje idemo, djeca mi se čude kako me svuda znaju. Ja jesam dobro trčao u to vrijeme, ali uvijek mi je na prvom mjestu bilo da ostavim ljudski trag. To je za mene najvažnije. Neki kažu da možda ponekad nisam dobro prošao jer sam dobar čovjek, ali ja sam takav i neću da se mijenjam! Pa neka svako svoje breme nosi”.

Prvak Jugoslavije u maratonu

Te 1973. godine je na prvenstvu Jugoslavije u maratonu na Kosovu polju bio drugi sa 2:32. To je bio Kondin prvi maraton i ulaznica u reprezentaciju Jugoslavije. Već 1974. godine je bio prvak Jugoslavije sa 2:25:22 (Varaždin, 30. juna 1974.) što je bio rekord državnih prvenstava.

Godinu kasnije, 1975. (3. maja), je trčao maraton u Karl Marx Stadtu, današnjem Chemnitzu, tad nevjerovatnih 2:15:54. U to vrijeme je svjetski rekord bio 2:09:12 (Ian Thompson, 1974.). Tamo ga je poslao Atletski savez Jugoslavije kao jedinog predstavnika, zajedno sa trenerom Lazarom Ćirovićem iz AK Sarajevo.

– Moj dojam je da mi je to bio najlakši maraton, nisam osjetio veliki zamor. Bio sam drugi do zadnjih 200m, a završio kao peti. Trčalo se pet krugova. Poslije niko nije vjerovao da Jugoslavija ima takvog maratonca. To je bio rekord Jugoslavije sljedećih 11 godina. Ujedno i bh. rekord koji stoji već 43 i pol godine.

Iste godine, 12. oktobra, je trčao Salerno Paestum (Italija), 2:32:21.

– Tamo smo dobivali najbolje nagrade, ali sve robne.

“Govore mi neki da trče duge treninge tempom 5 minuta po kilometru. Pa ne mogu ja to dati npr. Aliji (Imamoviću, op.a.). Od toga nema ništa, to trči slabija curica”.

Pad forme i premorenost 1976.

Ipak nije otišao na Olimpijske igre u Montrealu 1976. godine.

– Imao sam 2:15, ali su mi tražili da potvrdim normu. Otišao sam na pripreme u Ulcinj kao olimpijski kandidat. Dobio sam program od trenera i radio dole sam. Svaki dan sam trčao 40km, a tako nikad dotad nisam trenirao. To nikome danas kao trener ne bih dao da radi. Ne znam je li to bila premorenost i bi li bilo bolje da je tu bio i trener koji bi primijetio da ne mogu održati zadani tempo pa možda nešto promijenio. Hiljadarke sam jedva trčao za 3 minute. Trenirao sam jako, a nisam se mogao vratiti na isti nivo.

Te 1975. godine je osvojio peto mjesto u trci na 10km na Mediteranskim igrama u Alžiru. U proljeće 1976. je probao potvrditi normu u Poljskoj.

Odustao sam kad sam osjetio da to neće biti ispod 2:18.

Sa 51 godinom trčao 1:15 polumaraton

Kondo je rekreativno trčao sve do 2015. godine i srčanog udara. Bio je i veteranski prvak Balkana na 5 i 10km.

“Vodio sam 2002. godine reprezentaciju na polumaraton u grad Nyiregyhaza (Mađarska). Bio sam trener i vođa puta. Odlučio sam i ja učestvovati. Istrčao sam sa 51 godinom polumaraton za 1:15 i bio ispred sve djece koju sam vodio”.

Kralj Kumrovca

Kondo najbolje uspomene ipak nosi sa trke u Kumrovcu koja se održavala u čast Titovog rođendana. Osim 1973. kad je pao u nesvijest i izgubio trku u završnici, pobjeđivao je sljedećih pet godina (1974., 1975., 1976., 1977., 1978.).

– Najteže je bilo 1976. kad sam bio u ofsajdu sa formom. Već su govorili da sam otpao, ispred mene su bili Numan Ukić i Pero Budija. Onda je u meni proradio neki inat. Sutra je u Sportskim novostima izašlo preko dvije stranice: “Kondo dobio izgubljenu trku”.

Prvak Jugoslavije na 10.000m je postao 1977. godine u Novoj Gorici (Slovenija) sa 29:37.92. Na približno isti nivo forme iz najboljih dana se vratio tek 8. maja 1978. godine kad je istrčao 2:18:10 u Pragu. Bila je to kvalifikaciona trka za prvenstvo Europe. AS Jugoslavije je kao normu postavio rezultat ispod 2:18.

– Išli smo zajedno Pero Budija iz Zagreba i ja kao reprezentativci Jugoslavije. Radi samo 10 sekundi nisam otišao na Euro i to je bilo stvarno veliko razočarenje za mene.

“Biću u atletici dok mogu”

Najbolje godine njegove karijere su u periodu od 1973. do 1978. Poslije više nije bio na jednakom nivou, životne prilike su učinile svoje. Završio je Pedagošku akademiju u Tuzli 1979. godine i radio kao nastavnik fizičkog vaspitanja.

– Radio sam kao nastavnik fizičkog u Kaoniku kod Busovače 1980./1981. godine. Kad sam se prijavio na konkurs, direktor Tipo Bećir mi je rekao: “Mogu te ja primiti, ali ti meni nećeš ovdje doći da radiš”. Nijednom nisam zakasnio, a išao sam iz Sarajeva autobusom u 5 u jutro i vraćao se kasno navečer. U pauzi između časova sam trčao, ali to nije bio pravi trening. Moja zadnja ozbiljna sezona je bila 1978. godine. Bio sam u najboljim godinama za duge pruge, a nisam se mogao baviti time i ponekad mi se danas zbog toga javi žal. Puno više se moglo napraviti.

O rekreativnim trkačima

“Stvarno sam oduševljen rekreativnim trčanjem danas, prezadovoljan sam kako se to sve razvija. To su velike grupe. Svi trče, mladi, stari, debeli, mršavi, mali, veliki. Prije je to bilo drukčije. Ako te vide da trčiš govorili bi: “Gledaj budale što trči”. Jednom me neki čovjek vidio pa kaže: “Mora da je nešto ukrao čim bježi”. Bilo je svakakvih komentara. Prije se sirotinja bavila trčanjem, svi smo bili podstanari, “došle”. Sad kad vidim sa kakvim autima samo dođu na trening… ali to su sve ljudi koji rade druge poslove, u dobrim firmama”.

Danas radi kao atletski trener u AK Novi Grad Sarajevo. Kao trener (prethodno i u AK Igman Ilidža i AK Sarajevo) iza sebe također ima dosta uspjeha.

– Bio sam trener Islamu Đugumu kad je otišao na Olimpijske igre u Atlantu. Jako dobar je bio Edib Smajević koji je imao 2:51 na 800m, bio je vanserijski talent, ali je napustio atletiku još kao junior. Jusuf Zornić je imao 8:23 na 3.000m i 1:08 polumaraton. Trenirao sam Mustafu Fisovića, Selmu Zrnić, danas Aliju Imamovića, Almu Hrnjić… Nažalost nema pravih uslova pa djeca brzo saberu i oduzmu… uglavnom odlaze poslije srednje škole. Pogotovo ženska djeca.

Dao je život u atletiku, kao trkač, a onda kao trener.

– To je ono što volim i dok mogu, biću u tome.

Najveći uspjesi

Najvećim svojim uspjesima smatra 2:15 maraton i 5. mjesto na Mediteranskim igrama u Alžiru (10.000m), oboje 1975. godine. Na 5.000m je redovno trčao ispod 15 minuta, ali u to vrijeme je ovom distancom vladao Dane Korica.

– On je i danas rekorder Srbije na 5 i 10km. Bio je svjetski trkač, ali nije imao sreće da uzme medalju na velikim takmičenjima. Jednostavno tako se poklopi.

Pomoć Ševkije Isanovića

Kondi je bilo važno da spomene u ovom istupu čovjeka koji mu je pomogao poslije postignutog rekorda u maratonu.

– Kad sam 1975. godine oborio rekord u maratonu javio mi se čovjek u Sarajevu. Ševkija Isanović, koji je bio vlasnik restorana Sirano. On mi je u to vrijeme kao podstanaru koji je teško živio najviše pomogao. Imao sam kod njega kvalitetan besplatan obrok svaki dan.

Tražili ga Zvijezda i Partizan

U Beograd su ga zvali 1974.

– Dvoumio sam se jer sam volio Sarajevo, odgovaralo mi je biti tu, Pljevlja su mi bila blizu. Malo su se digli i iz kluba da me zadrže. Nisu ništa posebno ponudili kako bih ostao, ali nisu htjeli da idem. A ja sam volio Sarajevo… Ovdje sam danas sretan čovjek i imam svoj mir.

O ishrani

“Evo kako je bilo kad sam ja trčao: Odradim trening u jutro, onda odem u prodavnicu, kupim frtalj hljeba, pavlaku i paštetu. Na tome onda trčim popodnevni trening. Poslije toga odem u studentsku menzu i čekam da mi neko proda bon za obrok. Čak i da si imao, u to vrijeme nije bilo kupiti bananu ili kivi”.

“Imao sam u nogama puno bolje”

Aktuelni rekord BiH na 10.000m (29:29.80) istrčao je u Sarajevu 7. juna 1975. godine. Kondo najviše žali što na ovoj distanci nije napravio bolji rezultat.

– Žao mi je što nisam bolje trčao na 10.000m jer mislim da sam u nogama imao puno bolje. Ali u Jugoslaviji nije bilo toliko trka kao što je to danas. I trebala mi je međunarodna konkurencija, a nisam imao puno takvih trka. Radio sam intervale 8x1000m sa prosjekom od 2:41 i znam da sam imao bolji rezultat u nogama. Vrijedio sam za ispod 29 minuta. Na kraju je ispalo da se najviše cijeni moj 2:15 maraton. Da je bilo sreće trebao sam tri godine poslije toga trčati 2:10. Ispostavilo se da su ti rezultati jako dobri i danas. A i ja sam tek danas to vidim.

“Nisam imao podršku u klubu”

U AK Sarajevo nisu baš previše marili za njegove rezultate, niti je tu dobio pravo priznanje ili satisfakciju.

– Kad sam oborio državni rekord u maratonu sekretar kluba me je vidio i samo usput kazao: “Čuo sam da si dobro trčao”. Nije mi ni čestitao. Nikad prave podrške, niti priznanja nisam imao, ali ipak sam tu proveo svoje najbolje godine. Imao sam stipendiju, a osim toga od kluba sam dobio samo šporet kad sam se oprostio od aktivnog bavljenja atletikom. Ne volim više da idem u AK Sarajevo. Drukčije je bilo u samom sportskom društvu Sarajeva gdje su me cijenili fudbaleri i ostali sportisti. Kad je Vahidin Musemić otišao u Nicu, poslao mi je opremu. Nažalost i to se negdje u putu zagubilo.

“Htio sam uvijek biti najbolji”

Kondo je bio srčan trkač, uvijek vođa grupe, “front runner”.

– Uvijek kad bih se pojavio, ostali bi govorili: “Evo ko će nam voditi trku”. Htio sam uvijek biti najbolji. Kažu, dobro je biti drugi. Jeste. Ali je bolje biti prvi. Niko se ne sjeća onog ko je bio drugi. Bio sam srčan trkač, uvijek sam išao koliko god me noge nose.

O okrepi tokom trka

“Nikad nisam pio vodu tokom trka”.

Ni uz 2:15 maraton?

“Nikad. Ni na jednoj trci. Ni na jednom maratonu. Ni kap vode. Nemam razloga da to lažem. Nisam čak ni one spužve koristio da se osvježim. To ne opravdavam i ne ohrabrujem nekoga da radi. Ali ja tad nisam znao da je važno. A tad su se mnoge trke trčale u 3 popodne. Da sam znao, možda na nekim ne bih pao u nesvjest”.

Atletika danas i nekad

Kako bi uporedili uslove u atletici danas i nekad?

– Klubovi u bivšoj Jugoslaviji su dobro stajali. Nisam imao npr. problem sa opremom ili pripremama, sve je bilo uređeno. Danas to klubovi kod nas nemaju. Ne mogu poslati atletičara na pripreme bez obzira što je reprezentativac. Ali s druge strane atletičar sa 2:15 maratonom bi danas imao šansu zaraditi na trkama. Ja bih dobio vazu i donio kući. Pa me pitao dedo: “Ima li tu para?” Kad bih rekao da nema, on bi uzvratio: “J… ti taj sport kad nema para!” Imao sam stipendiju, ali svi mi u AK Sarajevo smo bili atletičari sa strane, niko iz Sarajeva. Nije nikad ni bilo atletičara iz Sarajeva, sve “došle”. Trebalo je prehranit se od toga. Ja sam npr. išao u studentsku menzu da mi neko proda bon za obrok.

Srčani udar

Prije tri godine je doživio srčani udar i otad više ne trči.

– Dotad sam trčao svaki dan 7km od kuće do Koševa gdje bih onda trenirao djecu. Kad sam jednom tako dotrčao osjetio sam da nisam dobro. Zvali su hitnu. Kazali su mi da bi poslije toga trebao 28 dana ležati u bolnici. Izašao sam poslije 4. Puls mi je bio oko 40 – 50, ostalima oko 90. Dok sam trčao, u najboljim danima, puls u mirovanju mi je bio 36.

Danas nastoji da ne opterećuje srčani mišić.

– Sad sam samo hodač. Osim toga nastojim da se sklonim od stresa. Štagod negativno primijetim, sklanjam se od toga. Čak ne mogu više ni fudbalsku reprezentaciju da gledam, iznerviram se.

Vaši komentari