Piše: Boris Katalinić
Godina 2023., septembar 24., nedjelja. Na utrci Igmanski cener pada dogovor o prijavi na lutriju Berlinskog maratona.
Grupa registrovana i upali smo u bubanj. Očekivanja nisu bila pretjerano visoka, jer se radilo o 50. jubilarnom Berlin maratonu na koji se prijavio rekordan broj trkača.
Također, godina 2023., 7. decembar, počeli su da pristižu rezultati lutrije. Na naše veliko iznenađenje, „TeamQmao“ (Igor Mijatović, Enes Šiljegović i moja malenkost), pored rekordnog broja prijava, upada na World Marathon Major. 2024. je za mene jubilarna godina, u svakom smislu te riječi. U narodu bi rekli: „ove godine sam uzeo 50. godinu života“, trčim svoj 10., i 50. Berlinski jubilarni maraton.
Tog utorka, 7. u decembru, smo u „stalnom zasjedanju“ (viber), jer počinje groznica oko same organizacije putovanja, stalne provjere platnih kartica da li su sredstva za kotizaciju povučena i to svoj trojici, jer, u protivnom, propada prijava, hitna rezervacija hotela. Maratonska groznica vlada u cijelom svijetu, svi imamo istu misiju.
U narednim danima saznajem da je još jedna grupa iz Sarajeva, Jasenka, Nejra, Vedran, svi članovi „Sarajevo Running Club“, prošla lutriju. S obzirom na to da smo svi članovi istog kluba, počinju dogovori o zajedničkim treniznima – pred nama je zanimljivo ljeto.
Nakon što sam uspio završiti svih 6 ex-Yu major maratona, Berlin će biti prvi iz serije World Majors. Trkač sam koji trči cijelu godinu, bez većih pauza. Do Berlina sam planirao pripremiti Istanbul polumaraton (staze Berlin i Istanbul su poznate kao “world record holder”, pa ću valjda i ja ubosti barem jedan PB) i Vučko Trail 61K, ove utrke i pripreme bi trebale biti dobra baza za maratonske, koje planiram početi u julu.
Pripreme počinjem početkom jula, koristeći trening plan koji je baziran na intenzitetu. Treninzi prolaze jedan za drugim bez većih problema. Nedjelja, na redu je treći dužinski trening u trajanju od 3 sata. Počinjem trčati i nakon nekoliko kilometara osjećam jaku bol u preponi koja mi ne dopušta da trčim. Nakon istrčanih 11 kilometara prosječnim tempom 7:49/km, prekidam trening i odlazim kući šepajući. Odlučim napraviti tri dana pauze, u nadi da će se bol povući. Nakon tri dana pauze, probni trening istrčanih 10 kilometara prosječnim tempom 7:38/km. U glavi haos, šok i nevjerica, šta sad pa „major“ je u pitanju. Opšte je poznato da se mjesto na majoru zaslužuje: kvalifikacionim vremenom (ja ću ga imati kad napunim 70 godina života), lutrijom i, naravno, sve popularnijom metodom „naučno – istraživačkog rada“.
U komunikaciji sa Berlin ekipom saznajem da su, svi osim Jasenke, na neki način spriječeni da normalno treniraju. Igor je u najgorem položaju, jer je padom sa bicikla zaradio napuknuće u predjelu karlice. Ni on, kao ni mi ostali, ne odustajemo od zacrtanog cilja: učešće na jednom iz serije World Marathon Majors.
„Emergency mode“
Na Stravi objavljujem trening naslovljen stihovima „Nije sve tako sivo“, a pripreme ulaze u tzv. „emergency mode“. U stvari, radi se o „kemijanju“ na treninzima kombinacijom hodanja i trčanja, da bi se ostvario tempo koji omogućava finiširanje maratona u vremenskom limitu.
Četvrta sedmica priprema, jedva uspijevam odraditi nekoliko treninga preko 10 kilometara prosječnim tempom 7:00/km i jedan polumaraton prosječnim tempom 7:06/km. Iako bol ne prestaje, postoji nada da ću uspjeti finiširati svoj prvi major.
Može se trenirati, ali puno sporijim tempom. Poslije „urađenog“ nedjeljnog polumaratona, puno misli se mota po glavi. Jedna, ispostavit će se na kraju, bila je ključna: Hanson, trening plan baziran na volumenu. Pronalazim na internetu kompletan plan, ubacujem željeno vrijeme finiširanja (4h:15min) u online Hanson kalkulator i dobijam prosječni tempo za svaki od treninga.
Hansons – posljednji voz za Berlin
Četvrta sedmica priprema, moj posljednji voz za Berlin. Karakteristično za Hanson plan je to, što se trenira svaki dan osim srijedom. Smjenjuju se lagani treninzi (prosječnim tempom 6:10/km i sporije), treninzi intervala (MP -10 sec, prosječnim tempom 5:30/km) i tempo treninzi (MP, prosječnim tempom 5:50/km).
Najzanimljiviji dio sedmičnog plana su volumen blokovi tokom vikenda. Trčao sam tri dana zaredom lagani petak, lagana subota i nedeljni trening dužine. Ovi vikend blokovi su se kretali kumulativno između 42 (10/16/16) i 52 (12/14/26) kilometara. Kilometraža nikad veća u toku priprema za neki od mojih maratona i kretala se od 70-90 kilometara sedmično.
Kako vrijeme prolazi, osjećaj je sve bolji, zbog smanjenog intenziteta povreda prepone dozvoljava da se treninzi odrađuju korektno. Uspijevam nekako pripreme privesti kraju, uz gomilu kilometara iza sebe. Obećavam sebi da ću podići spomenik Hanson planu, ako uspijem bez problema završiti utrku.
Road to Berlin
Putovanje sam planirao sa suprugom Dijanom, kojoj se ovim putem zahvaljujem što me trpi sve ove godine. Kako smo smještaj već riješili, počekom septembra počinjemo tražiti avio karte. U terminu koji nam odgovara, ukupno trajanje putovanja do Berlina iznosi 8 sati, a slično je i na povratku, što znači da gubimo petak i ponedjeljak u putu. Tako nam ostaje jedan dan za razgledanje Berlina i jedan za utrku, što nije dobra opcija. Mijenjamo plan, odlučujemo da organizujemo proputovanje do Berlina autom. Planirane su pauze i noćenja u Češkoj (Brno), a u povratku Slovačka (Bratislava), proputovanje je pun pogodak i iskreno ga preporučujemo.
Približava se datum putovanja, groznica trese sve. Svi putujemo odvojeno tako da u utorak, 24. septembra, nakon treninga sa ekipom „Sarajevo Running Club“, odlazimo na piće u obližnji kafić, gdje padaju posljednji dogovori. Jasenka je kreirala viber grupu „SRC Berlin“, radi lakše komunikacije i dogovoreno je da se u petak poslije podne nađemo na poznatom aerodromu Tempelhof, kako bi se lagano družili, zajednički podigli startne pakete i napravili poneku fotkicu za uspomenu.
Krećemo 25. septembra ujutru, a u poslijepodnevnim satima stižemo u grad Brno, pravi dragulj Južnomoravske regije. Po planu odrađujem jedan trk od 6K, a zatim u obilazak grada. Na Trgu slobode je ugodan restoran, sa tradicionalnim češkim specijalitetima i pivo (jedno, dva, tri, …). 26. septembra ujutru nastavljamo putovanje prema Berlinu, u koji stižemo nešto malo iza 12 sati, pronalazimo hotel, parkiramo auto, a onda pravac Tempelhof.
Na Tempelhofu „haos“, očekuje se preko 50.000 učesnika. Jasenka, Nejra, Vedran, Igor i ja se srećemo, slijedi SRC fotkanje. Treći član naše grupe, Enes, nije došao na maraton, jer se nije uspio pripremiti za utrku.
Expo maratona je vrhunski organizovan i pripremljen. Sve od ambijenta do ponude je bilo odlično. Brojeve smo, uprkos malim tehničkim problemima organizatora, uspijeli podići brzo. Slijedi obilazak štandova, šoping, druženje, a onda svi na odmor.
Subota u Berlinu je rezervisana za lijepo vrijeme i obilazak turističkih atrakcija grada: East Side Gallery, The Wall Museum, Checkpoint Charlie, Berliner Dom, Reichstag… ono što ostane, obići ćemo u ponedeljak.
Planirana je grupna kafica sa ekipom kod Brandenburških vrata u poslijepodnevnim satima. Kafici se pridružije i Emir iz tuzlanske ekipe. Slijede posljednji dogovori oko samih detalja utrke. Prema upisanim vremenima na prijavi, Vedran starta u elitnom prvom valu, Jasenka se u drugom valu pridružuje ekipi iz Tuzle (Emir, Amar…) i ostalo je nas troje (Nejra, Igor i ja) u trećem valu koji je planiran da starta u 10:10. Meni je ovo deseti maraton, ali prvi major. Iako znam šta me sutra čeka, osjeća se određena vrsta uzbuđenja i treme. Obavljam standardne pripreme za trku, unos tekućine, „pasta“ i sl., i odlazim na spavanje.
Bitka za Berlin
Buđenje u 7:00, izgleda da će dan biti idealan za trk, za svaki slučaj upaljen je i alarm. Lagani doručak, tuširanje, oblačenje. Da sve ne bude idealno, pobrinula se bol u leđima koju sam osjetio prilikom ustajanja iz kreveta. Srećo, pa nećeš me valjda sada napustiti?! Boli, ali se pravim da se ništa ne dešava i stavljam startni broj na majicu. Broj kačim sa BIB magnetima, jako dobar gadget. Magnete koje sam dugo tražio i koristim ih prvi put. Ne sluteći da će mi zatrebati, za pojas kačim dvije tradicionalne bosanskoherceogovačke bašlije. U 8:00 napuštam sobu i krećem prema startu.
Velike su gužve, trkač na trkaču, provlačim se kroz rijeke ljudi, jedna, druga stanica, stepenište, gužva, provlačim se kroz vagone, prema izlazu. Kada sam se, napokon, uspio izvući, primijetim da mi fale dva BiB magneta i broj visi. Ali nema panike, tu su stare dobre bašlije i broj je ponovo na mjestu.
Prema dogovoru sa Nejrom i Igorom, trebalo je da se nađemo na U-bahn stanici Unter Den Linden u 8:45. Prvo dolazi Nejra, zatim Igor sa porodicom. Krećemo lagano prema startnim zonama, lociranim u zelenoj oazi Berlina, Tiergartenu.
Prema uputama organizatora, rijeka ljudi se kreće prema startnim zonama. Prolazimo pored Brandenburških vrata, ulazimo u zonu rezervisanu samo za trkače, a iza naših leđa ostaje monumentalna građevina Reichstag. Igor se pozdravlja sa suprugom i kćerkom i nastavljamo dalje. Događaj je savršeno organizovan, tako da nije bilo nikakvih problema oko pronalaska potrebnih lokacija. Ukoliko ste planirali koristiti toalete prije starta, iako ih ima mnogo, mogli biste se načakati (vi i 57.999 drugih maratonaca).
Dolazimo do startnih zona. Igor i ja ulazimo u zonu G, a Nejra na svom broju ima upisanu H zonu, te se tu pozdravljamo i razdvajamo. Zone je moguće mijenjati samo ukoliko ulazite u zonu iza svoje (iz G u H).
U startnoj zoni trećeg vala cca 10.000 učesnika, srce tuče brže, voditelji događaja čine sve da nas opuste: muzika, animacije, i sl. Vrijeme starta se približava i u jednom trenutku voditelj najvljuje „Viking Clap“ (poznati navijački riutal) i svi clapamo kao jedno…ludiloooo. Počinje finalno odbrojavanje, uzbuđenje na maksimumu 5,4,3,2,1 i nakon 298 od dana upada na major, bitka za Berlin je krenula.
Rijeka trkača, pa i mi sa njima, kreće na đir po Berlinu (jedan obični nedjeljni trening dužine). Očekuje nas slikovita staza Berlinskog maratona, koja je najravnija od svih majora i ja planiram napasti svoj najbolji rezultat na maratonu. Za ovaj poduhvat mi je bilo potrebno da do cilja dođem brže od 4h:11 min. Igor i ja startamo zajedno. On, zbog povrede koju vuče već neko vrijeme, prihvata moj sporiji tempo i tako smo zajedno prošli prvih 5 kilometara.
Od petog kilometra počinju okrepne stanice, ja prema planu preskačem prvu i nastavljam dalje. Okrepne stanice su česte i dugačke, kako bi mogle opskrbiti brojne učesnike. Od ponude na stanicama, voda je na svakom 5., a voda, izotonici, hrana na svakom 10. kilometru. Na 27. kilometru je stanica, gdje se možete snabdjeti energetskim gelovima, ukoliko je potrebno. Plan moje „ishrane“ na utrci je da gelove koristim svakih 7 kilometara. Od 7. kilometra, planirao sam uzimati tekućinu kad god sam u prilici i uspio sam na 90% okrepnih stanica popiti čašu vode (nema flaširane vode).
Nižu se kilometri jedan za drugim, osjećaj odličan. Ono što je fantastično jeste da je cijela, ali bukvalno cijela, ruta ispunjena navijačima, što itekako utječe na atmosferu. Dodatno, ruta je obogaćena i mnogi brojnim muzičkim punktovima koji su bukvalno neprekidni. Biti na stazi je prava uživancija, dok se legendarni RAP uradak dvojca 2Pac & Dr. Dre, California Love stišava, počinje se pojačavati još legendarnija Hendrix-ova verzija „All along the watchtower“.
Ruta prolazi pored najslikovitijih mjesta Berlina, kao što su Reichstag, Siegessäule, Berliner Dom, Brandenburg, Breitscheidplatz, Potsdamer Platz… Osim za uši, uživancija je i za oči.
Završavam polovinu utrke u planiranom vremenu, 2h:04min. Kako sam bio primoran da promijenim plan treninga nakon polumaratona koji sam sigurno imao u nogama, dolazi drugi dio utrke u koji ulazim u neizvijesnosti. S obzirom na to da mi je ovo 10. maratonska utrka, uzdam se u iskustvo i nastavljam dalje istim intenzitetom. Prema Hanson planu, maksimalna dužina koju sam istrčao na treningu je bila 26K i trebalo bi da bude dovoljno s obzirom na kumulativne vikende.
Imam prosječan tempo dovoljan za najbolji rezultat i 30 kilometara sigurno, ostalo ćemo nekako. Dolazi 30. kilometar, pojavljuje se problem sa povredom koju vučem, ali sam u čudu, energija na maksimumu. Odlučim da nekoliko kilometara trčim pažljivije, osluškujući „karoseriju“. Preračunavam u glavi, izgleda ništa od PB-a. Nije važno, idemo dalje!
Dolazi magični 35. kilometar, bol se smanjuje, „maratonskog zida“ nema, okrećem kapu naopačke, a mojoj sreći nema kraja. Bilo je sasvim jasno da ću upisati prvi major sa pristojnim rezultatom. Krećem izuzetno raspoložen prema cilju Berlinskog maratona koji prolazi kroz čuvena Brandenburška vrata. Navijači posvuda, atmosfera ludnica, a ja pred vratima. Vadim telefon da zabilježim sefijem taj trenutak. Prateći oznaku idealne putanje, prolazim kroz srednji luk u stilu kraljevske porodice koja je, prema pravilu, jedina smjela proći srednjim lukom Brandenburških vrata.
Brandenburška vrata ostavljam iza, krećem prema cilju, pokušavam u masi navijača koji navijaju sa strane ugledati suprugu, koja je obećala da će se probiti do ograde. Nisam je vidio, ali jesam čuo „Boki, Boki….“, moja Di. Prilazim ogradi, govorim:„Evo ga, gotovo je!“. Zagrljaji, čestitke i obavezni selfie. Nastavljam dalje, preko svečanog plavog tepiha, nakon haman 43 istrčana kilometra umarširam u cilj, medalja je oko vrata… That’s all, Folks!
Oficijelo vrijeme 4:18:51, na žalost, nije moj najbrži maraton, ali jeste najlakše istrčani. Slijedi kilometarsko napuštanje ciljne zone, gužva je velika. Organizator dijeli jednokratna ponča svim učesnicima, okrepe u izobilju, pivo, čaj, hrana… sve je, čini mi se, dovedeno do organizacijskog savršenstva. Prema dogovoru, Vedran me čeka na nekom betonskom objektu. Bio je viši od mene pa smo se brzo skontali. Čestitamo jedan drugom, on govori da je istrčao PB. Igor, Jasenka su išli ispod 4h, Nejra i ja poslije njih. Najbitnije je da su svi bez problema finiširali. Izlazimo iz ciljne zone i nalazimo sa sa mojom Di, koja nam je donijela odjeću za presvući. Preporuka za sve koji planiraju prijaviti lutriju za Berlin, a nemaju pratnju, da umjesto ponča odaberu torbu za stvari. Ova opcija se ne može mijenjati nakon prijave.
Lako je biti general poslije bitke
Nedjeljna noć je bila rezervisana za noćni obilazak Berlina i odlazak na planiranu večeru na obali rijeke Spree, da se napokon pojede nešto konkretno i proslavi uspješno završeni prvi Major. Prolazimo pored moderne zgrade Bundestag-a i prelazimo most. Na suprotnoj obali su smješteni restorani sa tradicionalnom ponudom jela i pića. Sve vrvi od maraton finišera sa medaljama oko vrata. Jedva pronalazimo slobodno mjesto u bašti restorana uz obalu rijeke Spree, Berliner Republik. Restoran pod motom „Essen wie bei Muttern – Trinken wie Vattern“, nam se čini kao dobar izbor. I nakon sedam dana kontrolirane ishrane, napokon „kobaje“ službenog naziva „Original Berliner Currywurst“ i Paulaner piva u količini od jedan litar.
Ponedjeljak, poslije zanimljivog doručka (riža, mrkva, bob, krastavac, jaje, govedina i sok od naradže) u koreanskom restoranu, krećemo u obilazak preostalih turističkih atrakcija, poput Olympiastadion, Zoo, Kaiser-Wilhelm-Gedächtniskirche, Victory Column… Ovim obilascima se završava naš boravak u Berlinu, ujutru gas za Sarajevo.
Road from Berlin
Na put za Sarajevo krećemo 1. oktobra ujutru, a u poslijepodnevnim satima stižemo u grad Bratislava. Odmah idemo na obilazak istočne obale Dunava, na kojoj se nalazi povijesna jezgra grada i, naravno, pronalazimo ugodan restoran u kojem ćemo kušati i tradicionalne slovačke specijalitete i pivo (šta drugo). 2. oktobra poslijepodne stižemo natrag u Sarajevo. Odlično putovanje: 8 dana, 2600 km, 4 države i boravak u tri prelijepa grada i sve začinjeno učešćem na Berlin maratonu.
Svakog iskustva, tri dana dosta
Veliko hvala mojoj porodici, kćerka Luna i supruga Dijana, koje me trpe sve ove godine i dragim prijateljima, koji su me sve vrijeme priprema bodrili i podržavali.
Iskrene čestitke našim dragim Jasenki i Nejri za istrčani prvi maraton i to odmah major. Posebne čestitke Igoru i Vedranu, inače najbrži u našoj grupi, koji su, usprkos ozbiljnim povredama, uspjeli ostvariti zavidne rezultate.
Viber grupe „Berlin 2024“ (ekipa sa ekpedicije Skoplje, koja je u moju čast preimenovala grupu odmah nakon moje prijave na Berlin lutriju), „Planine 2024. godina“ (ekipa za planinarske pohode i skupljanje elevacije) „Vučko 2025., neće samo“ (ekipa za trail trkove), SRC (ekipa Sarajevo Running Club) i cijela Strava familijo, hvalaaaaaa od srca.
Nećete vjerovati, imam želju da trčim još neki Major. Kreće operacija “desant na London”.
Vaši komentari
