Piše: Senad Bajrić
Jednog dana mi je moj prijatelj Nedim u pauzi nekog stručnog seminara, spomenuo Ljubljanski maraton govoreći da je to utrka koju jednostavno moram doživjeti.
Ionako sam već planirao da istrčim jedan ili dva maratona krajem godine, njegov prijedlog je zapalio vatru u meni i ideja o Ljubljani mi se odmah učinila primamljivom. Oktobar je idealan period za trkačke nastupe, jer nakon sezone treninga tada dostižem vrhunac fizičke spremnosti. Maraton u Ljubljani savršeno se uklapao u taj plan.
Već za katolički Božić 2023. godine, prijavljujem svoje učešće i uplatim kotizaciju. Također, planirao sam da se prijavi i moja kćerka, koja je do sada već imala iskustvo sa tri polumaratona. Međutim, zbog toga što je još uvijek maloljetna, sa svojih 14 godina, nije mogla učestvovati na Ljubljanskoj polumaratonskoj distanci, što je bio mali udarac za naše planove.
Tokom zime, zbog lošeg kvaliteta zraka u Kaknju, obično ne trčim. U tom periodu preusmjeravam se na planinarenje i posjete teretani kako bih održao kondiciju. S trčanjem obično krećem krajem februara ili početkom marta, pripremajući se za Mostarski polumaraton. Do jula sam već istrčao nekoliko dužina od 25 kilometara i odradio nekoliko trka na Ponijerima, kakanjskom izletištu, gdje sam savladavao visinsku razliku od oko 700 metara, što je uvijek bila odlična poslastica za prvi dio sezone. Međutim, zbog organizacije ulične utrke “Kakanj za 5”, morao sam smanjiti intenzitet priprema. Dodatno, sparno ljeto i topla jesen dodatno su otežali pripremanje.
Neplanirane prepreke nisu stajale tu. Nesvjesno sam u svojoj glavi zamijenio datum Ljubljanskog maratona, misleći da je zakazan za posljednji vikend u oktobru. Sve dok me Azra Muftić, prijateljica i kolegica trkačica, nije u razgovoru podsjetila da se trči 20. oktobra. Taj trenutak je bio pravi šok, jer sam morao skratiti pripreme za cijelu sedmicu, što je potpuno poremetilo moj plan treninga.
Uprkos skraćenim pripremama, odustajanje nikada nije bilo opcija za mene – jednostavno ne volim odustajati. Drugi dio priprema sam uglavnom odrađivao trčeći krugove oko Kraljeve Sutjeske, a najčešći partneri u trčanju su bili moj prvi komšija Admir i dugogodišnji prijatelj iz studentskih dana, Ramiz. Bilo je to ljeto kada mi je u ruke dospjela knjiga o tehnikama disanja, posebno o prednostima disanja na nos. Odmah sam odlučio eksperimentisati s ovom metodom, iako je na početku bilo prilično izazovno. Počeo sam disati udišući na nos i izdišući na usta, da bih s vremenom usvojio tehniku disanja kroz nos za oba procesa – i udisaj i izdisaj. Na taj način sam istrčao 12 km uzbrdo do Ponijera, kao i Sarajevski polumaraton u septembru, koji mi je poslužio kao ključna priprema za Ljubljanski maraton.
Konačno je stigao taj maratonski vikend. Po dolasku u Ljubljanu, odmah se osjetilo da cijeli grad živi za ovaj događaj. Samo preuzimanje startnih paketa bilo je doživljaj za sebe. Brojni štandovi sa sportskom opremom i rekvizitima, prezentacije drugih maratona iz regije – sve je ukazivalo na ogroman entuzijazam i posvećenost sportu. Uprkos velikom broju od preko 15.000 učesnika, preuzimanje paketa je prošlo bez problema. Sve je bilo dobro organizovano, brzo i efikasno. Već u subotu centar grada je bio zatvoren zbog dječijih utrka, a publike je bilo više nego što bi se kod nas okupilo na fudbalskom derbiju.
Nedjelja je osvanula prohladna, ali bez kiše – idealni uslovi za trčanje. Rijeke trkača slijevale su se na Kongresni trg, a na startu sam se našao s Marinom Šimićem, s kojim trčim zajedno već četvrti maraton. Tu je bio i ‘krivac’ za cijelu ovu avanturu, moj prijatelj Nedim iz Sarajeva. Dogovorili smo se da trčimo lagano, sa ciljem da jednostavno “izguramo” i preživimo ovaj izazov. Ubrzo nam se pridružila i Azra, koja se žalila na kašalj i promuklost, ali nije htjela propustiti utrku. Na startu nas je četvero iz Kaknja. Tu je negdje i Enes Čaluk, debitant na maratonu, ali u drugom startnom boksu. Zvanični voditelj je najavio da na maratonu učestvuju trkači iz 86 zemalja, a Bosanci su, s 254 trkača, među najbrojnijim grupama.
Trka je počela, a s njom i čarolija Ljubljanskog maratona. Trči se jedan krug, što je daleko zanimljivije od trčanja u dva ili više krugova, kao na nekim drugim utrkama na kojima sam sudjelovao. Trčao sam maratone u Banjaluci, Zagrebu, Podgorici i Istanbulu, ali atmosfera koju publika stvori u Ljubljani je neponovljiva. Hiljade ljudi uz stazu bučno navijaju, zvižde, trube, sviraju rogove, bubnjeve i čegrtaljke. Pored staze su smješteni i veliki duhovački orkestri s deset ili možda čak dvadeset instrumenata. Ljudi pružaju dlanove u znak pozdrava, a djeca koja stoje uz stazu čekaju da im u prolazu udarim ‘pet’.
Osvježenja su savršeno organizovana – svakih 2,5 km trkači imaju pristup vodi i drugim napicima. Za nekoga poput mene, rekreativca, maraton je pravi test fizičke snage, upornosti i tvrdoglavosti. Počeli smo trčati tempom 6:00 po kilometru, opušteno i u dobrom raspoloženju. Cijelo vrijeme sam se trudio primjenjivati tehniku disanja na nos.
Dok smo prolazili pored navijačkih zona, naišli smo na jednu veliku grupu bučnih navijača prije ulaska u park. U prvom redu su bili volonteri sa zastavama zemalja iz kojih dolaze najbrojnije grupe trkača. Prišao sam bosanskoj zastavi, poljubio je i podigao visoko iznad glave, dok su uzvici “Bravo, zemljače!” odjekivali oko mene.
Na jednoj od okrepnih stanica, napravio sam uobičajenu grešku polijevajući se vodom, nesvjesno pokvasivši desnu patiku. Ubrzo je stigla cijena te greške – neugodan žulj na malom prstu, koji će me pratiti do kraja utrke.
Uprkos sve većem bolu i iscrpljenosti, odlučio sam nastaviti dalje. Na 30. kilometru, nadajući se da će mi energetski gel i parče mandarine pružiti dodatnu snagu, ubrzo sam se našao u neočekivanoj nevolji. Tijelo nije naviknuto na unos takvih dodataka jer ih rijetko koristim tokom treninga. Rezultat je bio trenutna mučnina i nagon za povraćanjem. Bio je to trenutak velike slabosti – tempo se drastično smanjio, a osjećaj iscrpljenosti postajao je sve izraženiji. Okrenuo sam se Nedimu i Marinu, mojim saputnicima u ovoj avanturi, i rekao im da nastave bez mene, a ja ću se nekako ‘dokotrljati’. Bio sam odlučan da se nekako dovučem do cilja, makar i sam.
Međutim, negdje oko 38. kilometra, kriza je počela da popušta. Počeo sam se osjećati bolje i polako sustizao manje grupice trkača. I dalje su me oduševljavali ljudi duž staze. Trčao sam već više od pet sati, a oni su neumorno stajali i navijali za svakog od nas. Nevjerovatna podrška i energija publike nosili su me dalje, dajući mi snagu da nastavim, bez obzira na bol i iscrpljenost.
U cilj sam ušao s vremenom 5:35:42, što je bilo skoro sat vremena sporije nego prošle godine na 30. Podgoričkom maratonu. Međutim, taj rezultat mi nije bio ni najmanje važan. Bio sam sretan što sam uživao više od pet i pol sati u nevjerovatnoj atmosferi. U trenutku ulaska u cilj, čekala me moja kćerka Ajda, koja je tog dana trčala kraću distancu. Taj trenutak sreće i ponosa je bio neprocjenjiv. Nakon maratona, tuširanja i kratkog odmora, proveli smo ostatak dana šetajući Ljubljanom, uživajući u dobrom raspoloženju, sjedeći po gradskim kafićima i razgovarajući na hibridnom slovenačko-bosanskom jeziku.
Posvećenost ljudi u Ljubljani sportu i trčanju zaista je zadivljujuća. Trčeći ulicama ovog grada nisam mogao da ne povučem paralele s maratonima i polumaratonima u Bosni i Hercegovini. Dok građani Ljubljane u ovim događajima vide priliku za uživanje, zabavu i zajedništvo, ljudi u Bosni i Hercegovini, uglavnom, ne vide ništa više od blokade saobraćaja.
Dok roditelji u Ljubljani izvedu svoju djecu na ulicu da podrže trkače učeći ih da vole sport i uživaju u njemu, djeca u mojoj zemlji često odrastaju uz roditelje koji pokazuju ljutnju, frustraciju i gnjev zbog sličnih događaja. Djecu u Ljubljani uče da vole svoj grad, da vole sport, uče ih da usvajaju pozitivne navike i da budu sretna.
I ne trebaju nas čuditi fantastični uspjesi slovenačkih sportaša i frustrirajući rezultati naših reprezentativaca. Tako stanje će biti sve dok na ulične trke i slične sportske manifestacije budemo gledali isključivo kao na blokadu saobraćaja.
Ljubljanski maraton je događaj koji od srca preporučujem svakome ko voli trčanje. To je iskustvo koje se pamti, ne samo zbog fizičkog napora i truda, već zbog iskonskog uživanja u sportu i zajedništvu.
Vaši komentari
