Piše: Igor Isanović
Ovo je moj šesti uzastopni nastup na ovoj trci, odnosno treći otkako je Poreč triatlon pripao Ironman grupaciji.
Uglavnom, svoje prve kilometre u triatlonskom svijetu napravio sam upravo ovdje, sad već davne 2018. godine.
Vratimo se na ovu trku i sam njen početak. Nakon pozdravne numere koja ledi krv u žilama, gdje 20-ak sekundi 1800 triatlonaca rame uz rame ispruženih ruku plješću i pozdravljaju te samim tim izlaze iz zone komfora i ulaze u zonu gdje treba da plivaju 1900 metara i bore se s najboljima, ali i sami sa sobom – da budu bolji od sebe, bolji nego što su bili prošli put. Kreće pjesma od ACDC-a “Thunderstruck” i čuje se samo “bip, bip, bip, biiip”, što označava start na svakih 4 sekunde kada po 4 triatlonca započinju svoju avanturu.
Na startu plivanja, tačno u 8:04, došao je red na moj start. Krenuo sam lagano, zaveslaj po zaveslaj. Odlučio sam stati u red za plivanje ispod 30 minuta, računajući da ću uhvatiti zavjetrinu i plivati, ali od te ideje nije bilo ništa. Veliki broj ljudi, koji nisu bili sposobni plivati tako brzo, stao je u red za brže plivače. Imao sam problem s obilaženjem plivača; često bih se uhvatio iza nekoga, mislio da je to prava brzina, a onda shvatio da usporavam. Taj problem me možda i usporio jer nisam plivao svojim kontinuiranim tempom. Plivanje od 29 minuta u tempu 1:32 nagovijestilo je da bi ovo mogao biti dobar dan, jer isplivati kao 172. od 1800 takmičara za mene je veliki uspjeh.
Prvu tranziciju (T1) prošao sam jako dobro. Trčao sam od izlaza iz mora sve do klupe za presvlačenje i natrag do izlaza. Za razliku od ranijih godina kada sam znao hodati, ovaj put sam bio svjež nakon plivanja. Tranziciju sam prošao za 4:47, što mi je jedna od bržih T1 tranzicija, i bio sam spreman za bicikl – bar sam tako mislio…
Noge od samog starta, iz nekog razloga, nisu radile. Watti nisu išli kako treba, otkucaji srca su padali i krenula je borba u glavi. Misli iz Italije su se vraćale i PB je već ostao po strani. Jedina misao bila je: moram završiti. Biciklistički segment je odličan, uz cca 600 m elevacije koja je dobro raspoređena, s jednim brdom, dok je ostatak blago valovit s usponima od 2-3%. Nadao sam se da ću se nakon tog prvog brda zagrijati, ali ništa – watti nisu išli gore, a otkucaji srca su išli dolje. Iako sam pazio na ishranu, unos vode i soli, i dalje sam se gasio. Za razliku od prošle godine, kada sam na istoj stazi držao konstantan puls u zoni, imao visoke watte i odličnu prosječnu brzinu, ovaj put je sve bilo drugačije. Bicikl sam završio za 2:40 s brzinom od 33.5 km/h (prošle godine 2:25 s brzinom od 37.2 km/h). No, šta je tu je – znao sam da me čeka pakao na 21.1 km ne baš ravne staze u predivnom Poreču.
T2 tranzicija opet dosta brza – 3:41. Kad već nije bilo ništa od PB-a, vježbao sam kako što brže proći kroz tranzicije da bar u tome budem efikasan. Krenulo je trčanje. Za mene, koji znam svaku krivinu i svaki uspon, bio je to mentalni izazov – kako sve izdržati. Znam da postoji famozno brdo koje se trči dva puta. Nakon njega ide blaga nizbrdica, pa ulazak u grad gdje navijači bodre sa svih strana. Krenuo sam odlučno s ciljem da samo završim. Okret, dobijam narukvicu za prvi krug, vidim svoj najdraži support – Lanu i Naidu – koje me bodre. Stao sam, poljubio ih i nastavio, jer nije mi bilo stalo do vremena. Poljubim ih uvijek, i kad idem dobro i brzo, jer one su sve za mene.
U drugom krugu dolazi brdo. Gledam ga, ono gleda mene, suza niz oko. Ne mogu više. Stojim i gledam. I onda, odjednom, unutrašnji glas kaže: “Nećeš ovaj put, idemo lagano.” Noga za nogom, kao da se penjem na krov svijeta, a ne na brdašce od 200 m, koje sam prošle godine trčao u tempu 5:30. Popnem se i mislim: “Hajmo još malo”, a to “još malo” je bilo 8 km… Već su to bile kombinacije hodaj – trči i povremeno povrati. Na samom trčanju nisam uspio ništa ni jesti ni piti. Jednostavno sam odlučio – idem ovo završiti snagom uma i volje, jer bi me dupli DNF mentalno dotukao.
Na kraju, “trčanje” sam završio za 2:31 u tempu 7:13 (prošle godine 1:46). Ukupno vrijeme za Half Ironman distancu 70.3 bilo je 5:49:00, što me svrstalo kao 115/156 u AG i 916/1450 ukupno. To znači da 350 triatlonaca nije uspješno završilo trku. Nažalost, bio je i jedan smrtni ishod, pa ovim putem obitelji upućujem iskreno saučešće.
Sada slijedi period “odmora”. Za nekoliko sedmica u Podgori ću biti službeni pejser za vrijeme 1:50 na polumaratonu, gdje ću opušteno voditi druge do njihovih najboljih rezultata. Naredna trka, i kraj ove sezone, bit će u Kotoru, gdje ću trčati polumaraton. Otvorenje sezone je naravno u Splitu, gdje sam također službeni pejser za vrijeme 2:00, s nadom da ću veliki broj sportaša, pa i svojih, uspješno dovesti ispod magične granice od 2 sata. Ako netko od čitatelja treba trenera za trčanje, triatlon ili samo želi poboljšati formu tokom zime, slobodno mi se može obratiti. Tu sam za svaku vrstu pomoći i podrške.
I za kraj, druga strana medalje – ona o kojoj se mnogi stide govoriti. Uvijek, ako je potrebno na kraju trke ili tokom trke, potražite medicinsku pomoć. Ovim putem zahvaljujem preljubaznom osoblju hitne medicinske službe koje je na cilju dočekivalo iscrpljene sportaše i pružalo adekvatnu njegu kako bi se oporavili nakon što su tijela dovedena do granica svojih mogućnosti. Vidno iscrpljen, primio sam dvije doze infuzije i dobio potrebne vitamine i minerale. Tek sam navečer uspio nešto malo pojesti i popiti čarobni napitak – najgoru stvar, ali u ovim slučajevima spasonosnu – koka-kolu, koja me doslovno digla na noge.
Do neke naredne avanture, sportski pozdrav!
Vaši komentari
