METALIKA I MARATONI: Svaki put kada izađem na trčanje, ja sam na koncertu

Piše: Tanja Grahovac

Sve što ćeš ovdje pročitati bilo je primjenjivo i prije 30 godina kao što je i danas.

Metaliku sam počela slušati prije rata. Mi u Bosni sve dijelimo na prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Ako nešto pričaš nekome ko je iz Bosne, ta vremenska odrednica će mu dovoljno reći sve i da ništa puno više ne kažeš. Ko ne zna, neće puno znati ni iz te vremenske odrednice pa onda moraš dodatno da objašnjavaš.

Metaliku sam dakle počela slušati negdje u isto vrijeme kada sam počela i da trčim, prije rata u Bosni u mom rodnom gradu Jajcu, kraljevskom gradu u srcu zemlje u obliku srca. U kojoj se svi ili mrze ili vole, što isto zavisi od toga da li pričamo o periodu prije, tokom ili poslije rata.

Tada sam trčala na školskom igralištu moje osnovne škole „Bratstvo jedinstvo“. U vremenu bez patika sa karbonskim đonom, bez gelova i elektrolita, bez pametnih satova koji mjere sve živo, od utroška kiseonika do brzine rada srca i vremena oporavka do sljedećeg treninga, trčalo se na suvo, brojili su se krugovi oko školskog igrališta. Motivaciju i disciplinu sam nalazila sama sa sobom i u sebi, bez dirljivih klipova na temu dedikejšn i motivejšn i bez želje i potrebe da taj trening zabilježim, okačim i poberem lajkove drugih trkača. U to vrijeme za maratone nisam ni znala, ja nisam trčala za trke, trčala sam trčanja radi, da sredim misli i da u glavi prebirem stihove Metalike, Gans n Rouzis, Ajrona Mejdena i ostalih bendova koji su 80ih i 90ih drmali cijeli svijet pa tako i moj rodni grad. Sanjala sam o tome da postanem muzički novinar i da ove i druge bendove pratim i intervjuišem na njihovim turnejama širom svijeta.

A onda je došao rat. Na koncert Metalike i GNR u Njemačku nisam mogla ni da pomislim da odem jer sam bila maloljetna, a nije otišao ni moja simpatija Gani, momak iz Jajca koji je volio Ganse, nevjerovatno fizički ličio na Aksla Rouza i u kojega sam bila smrtno zaljubljena, a mislim da sam se i ja njemu sviđala no to nikada nećemo saznati.

Gani je bio među prvim žrtvama rata u Bosni. Poginuo je u našem rodnom gradu nekoliko nedjelja nakon što sam ga ja napustila. Sa tom njegovom smrću umrlo je i moje djetinjstvo i adolescencija. Ja sam se poslije vratila u svoj rodni grad i odmah ispisala zidine grada grafitima Tanja, Gani, GnR, a neki od tih grafita i danas su u Jajcu.

Po povratku u Jajce sam, na inicijativu lokalne novinarke, a u saradnji sa svojim drugom Mićom koji je volio Metaliku i mnogo dobro skidao njihove pjesme na gitari, na Radio Jajcu pokrenula svoju muzičku emisiju MetalMania u kojoj smo, u sred sveopšteg ratnog uništenja i razaranja, pokušavali da nezainteresovani narod animiramo pričama iz svijeta hevi metala.

Svaka emisija je počinjala uvodnim taktovima i prepoznatljivim zvonima iz For Whom The Bells Toll. U emisiji smo intervjuisali lokalne metal bendove koji su po žurkama svirali kako tako Fight Fire with Fire, Seek and Destroy ili Master of Puppets. Neki od njih bi se toliko napili pred emisiju da su na moja i Mićina pitanja samo nerazgovjetno mumlali, a na pitanje, kakvi su dalji planovi za vašu muzičku budućnost, odgovarali želja nam je da stane rat i da gledamo Metaliku uživo.

Rat je stao. Ne tako brzo i ne tako bezbolno. Neki od tih momaka koje smo intervjuisali su izginuli, a da kraj rata nisu dočekali. Nisu dočekali ni da se sastanu sa svojim drugarima metalcima koji su ostali na drugoj strani, da obnove stara prijateljstva i možda zajedno ulete u šutku na nekom Metalikinom koncertu.

Ja jesam. Nastavila sam da trčim i da slušam Metaliku. Kao što jedem, spavam, učim, idem na posao i vraćam se kući, i trčanje i Metalika su dio moje svakodnevnice. Sve svoje maratone sam spremala a prvih 5, 6 istrčala isključivo uz Metalikinu muziku u ušima. Kada sam skontala da skoro ništa ni ne doživim od atmosfere trke jer sam, umjesto da upijam stvarnost oko sebe, za vrijeme trke bila u paralelnoj stvarnosti Metalikinog koncerta u svojoj glavi, prestala sam na trkama da slušam muziku. Ali sam nastavila da treniram uz Metaliku.

Svoj prvi Metalikin koncert sam dočekala 2004. godine u Beogradu na stadionu JNA. U to vrijeme sam radila u misiji UN-a na Kosovu pa sam sa Kosova do Beograda došla noćnim vozom iz Makedonije. Došla sam sa tri druga – američka policajca, od kojih su dvojica bili zadrti Metalika fanovi i već su je nekoliko puta gledali uživo u svom rodnom Čikagu. Amerikanci nisu imali od koncerta nikakva velika očekivanja. Kažu, sve smo to već vidjeli.

Poslije koncerta su mi međutim rekli da im je to najbolji Metalikin koncert na kojem su ikada bili.

Nakon toga sam Metaliku gledala još 5 puta, još jednom u Beogradu 2012. godine, prije toga u Zagrebu 2009. godine, dva puta u Beču i jednom u Budimpešti. Svaki od tih koncerata je bio transcendentalno iskustvo. Arene i stadioni sa kojih sam izlazila su ostali u sjećanju po bolu u glavi i vratu od headbanginga ali sam se kući vraćala obnovljene vjere u mog Boga Hetfilda Džejmsa i moju religiiju – Metaliku, jer svaki put kada su me iznevjerili predsednici i vlade, njegovi stihovi su me spašavali i vraćali mi vjeru u život kao u pjesmi FIxxxer:

„Renew our faith which way we can to fall in love with life again“.

Obnovimo vjeru kako god znamo da se ponovo u život zaljubimo.

I nije mi bilo teško da se vozim busom ili vozom, da čekam na granici mađarske policajce dok predaju smjenu, preskačem konzerve i plastične čaše i da satima stojim zaglibljena u blatu kao na koncertu u Zagrebu kada je kiša padala od prvog do zadnjeg takta i na koji Metalika nije kasnila ni minut, što su unaprijed najavili na Radiju Zagreb, kako njihovi fanovi ne bi kisnuli ni sekund duže nego što je potrebno. Nije mi bilo teško jer sam svaki put sama sa sobom osjećala prisustvo svih onih metalaca iz Jajca koji nisu dobili priliku da ih gledaju i slušaju uživo kao ja.

A kada me neko pita otkud mi motivacija za trčanje, ja kažem da motivaciju za trčanje i nemam nešto posebno, ali imam motivaciju da idem na koncerte Metalike. I svaki put kada izađem na trčanje, ja sam na koncertu. Čak i ako mi je telefon prazan i ako sam zaboravila slušalice kod kuće, ja u glavi otpjevam i odsviram trčeći cijeli koncert i bez Ulriha za bubnjevima i Hetfilda za mikrofonom.

A ni discipline mi ne fali. Imam dvije ruke i dvije noge i srce koje još uvijek kuca i koje će da trči i sluša Taliku za sve one koji ne mogu i koji više nisu sa nama.

Vaši komentari