Piše: Ersan Bijedić
Analiza podataka sa Strave iz 2024. godine za Ujedinjeno Kraljevstvo kaže da 40 posto Britanaca trči barem jednom sedmično. Zanimljivo je da najviše trče na traci.
Dok sam se vukao po Cannon Hill Parku u Birminghamu dan poslije London Marathona, trkači su prepoznavali moju finišersku majicu iz Londona i čestitali. Iako s jedne strane govore da ima puno pretilih, opšta sportska kultura je ipak iznad prosjeka (svakako iznad balkanskih okvira) i dobro su upoznati koliko je teško doći na startnu liniju London Marathona.
Good for Age prilika
U Birmingham sam preselio isti dan poslije istrčanog Sarajevskog polumaratona, 22. 9. 2024. Već 12. oktobra sam prijavio London Marathon kao UK stanovnik (Good for Age) – odjednom se otvorila puno lakša opcija za dobivanje kotizacije za jedan od Majora na koje je najteže upasti. Probao sam prethodne dvije godine i sa lutrijom – bez previše očekivanja jer to stvarno jeste teško kolo sreće – pa za 45. po redu Londonski maraton se prijavilo 840.318 ljudi! Ne znam da je iko iz BiH prethodnih 10 godina dobio kotizaciju na lutriji. Moglo se vratit malo više sreće za sve one kotizacije što smo podijelili trkačima na Moje trčanje, ali avaj!
Za 55 sekundi
Na kraju – sreća da nisam dobio na (međunarodnoj) lutriji jer ta kotizacija košta 199 funti, a kotizacija kao UK rezidenta je 69 funti. Dakle 130 funti, ili 300 KM razlike. Sreća je došla s druge strane. S tim da se mora ispuniti Good for Age kvalifikacija. E za ovo sam se poderao.
Svake godine trka prima 6.000 UK stanovnika (po 3.000 u muškoj i ženskoj konkurenciji) i to je način na koji sam se ja plasirao. U kategoriji 40-44 godine je trebao rezultat ispod 3 sata, a ja sam u ovom kvalifikacionom okviru imao 2:55:42 iz Valencije 2023. Uz cut-off, koji je za moju kategoriju iznosio 3 minute i 23 sekunde, jedva sam se plasirao. Dakle za 55 sekundi! Jedan loš kilometar u Valenciji i načekao bih se. U istoj dobnoj kategoriji žene trebaju trčati ispod 3:45 pa Edina može prijavljivati London svake godine kao Igman 5K.
Svijet postaje brži
Još u oktobru sam mislio da ću i ja moći redovno trčati London, ali već za 2026. godinu je potrebno imati ispod 2:57, a ja imam 2:57:19 iz Frankfurta 2024. Osim toga, ko zna koliki će biti cut-off. Ovih dana ulazim i u kategoriju 45-49 (gdje je kvalifikacija ispod 3:02), ali se na ovom Majoru (za razliku od npr. Bostona) računaju godine koje je trkač imao u trenutku održavanja kvalifikacione trke (a u Frankfurtu sam imao 44 godine). Tako da ću za novi London ipak morati sačekati najmanje 2027. Sve su to razlozi što sami finiš u nedjelju 27. aprila ima svoju težinu. Ja se moram dobro potruditi da dođem ovdje.
Međutim, daleko od toga da je finiširanje trke bio moj cilj. To je uvijek samo bazni cilj s kojim sam zadovoljan jer znam iz iskustva kako pripreme za maraton mogu otići u više potpuno različitih smjerova.
Kućni trening kamp
Raspored treninga sam imao priliku lijepo prilagoditi obavezama i fleksibilnom rasporedu. Uz pripreme sam pomalo prevodio za jednu ovdašnju agenciju, vodio treninge za jednu klijenticu, uređivao naše Moje trčanje i kroz pet mjeseci završio edukaciju za Gym instruktora i personalnog trenera. Dosta obaveza i sadržaja, ali uz dobru organizaciju vremena i fleksibilnost, taman se sve lijepo uklopilo do trke.
Trening je od nove godine išao odlično. Kažu u Engleskoj uvijek kiša. Ali bilo je idealno za trening. Kad pada kiša, uglavnom ja na mahove, vrlo rijetko jak pljusak, i skoro nikad ne pada po nekoliko sati. Rekao bih da je razlika (pogotovo u odnosu na Hercegovinu) u tome što je stalno tmurno, uz jako malo sunčanih dana, a ne zato što puno pada kiša. Bar nije ovu prethodnu zimu tako bilo. Vjetra ima, ali hercegovačka bura u januaru/februaru je oštrija. Zimske temperature su više nego u Sarajevu, ali niže nego u mojoj Čapljini. U zgradi imamo i teretanu koju smo redovno koristili. Ukupno za trening – beton. Kad uračunam Edinino insistiranje na prehrani i oporavku – pa mi smo kući u trening kampu.
Dobro podapni sebi
Jesenas sam odmah računao da London nije staza za lične rekorde jer je valovita, a može biti i toplo (oboje se poklopilo), a meni trebaju idealni uslovi i besprijekorne pripreme da napravim pomak. Mislio sam i da ću u Londonu skupiti dosta viška, ali to se nije desilo (Boston UK 42.24km, London 42.21km). Uvijek računam da bi na tako velikom maratonu mogao skupiti (po GPS-u) bar 200m više – za lični (2:55:42) u Valenciji sam trčao 42.53km. Već to je skoro minuta više u odnosu na London.
Tako sam lako i samouvjereno prijavio Boston Marathon UK koji se održava 13. aprila, odnosno dvije sedmice prije Londona. Ovo je rezultatski u stvari bila moja A trka, jer sam tu htio probati trčati 2:54 – 2:55, ili lični rekord. Idealno, možda i brže.
Boston UK je najravniji maraton na ostrvu, a bili su i puno bolji vremenski uslovi nego u Londonu. Zadao sam sebi lični u Bostonu, a da London onda idem koliko mogu, idealno opet ispod 3h te da uživam u onome što može ponuditi jedan takav maraton. I dalje sam siguran da to mogu, iako sam istrčao dva maratona po 3:20. Djeluje smješno.
Ipak radio sam već blizu toga iako nisam uopšte ciljao ovaj drugi: Valencia 2:55:42 pa dvije sedmice kasnije Boka za 3:00:55. Slično sam imao i 2018. i 2021., sa nešto slabijim ličnim rekordima. Pošto sam prije bio blizu bez da sam specifično ciljao, htio sam sad baš to sebi zadati. Trke su ublizu i rizično je, ali može se. Isto kao što se može i potpuno raspasti.
Ali šta je to meni? Prijavit ću i Birmingham 10K za sedam dana poslije Londona. Pa nisam jednom trčao brzu desetku šest – sedam dana poslije maratona. Mudro.
Nema sredine
Ovog proljeća bilježim i jedanaest godina otkad trčim maratone. Odavno sam pri vrhu svog maksimuma. Generalno otkad sam krenuo sa trčanjem 2013. godine uvijek su mi u fokusu bili samo maratoni, sve druge trke su bile manje značajne. Još od 2017. nije bilo lako popravljati rezultate, a tad sam prvi put pomislio da mogu trčati ispod 3h. Prvi put sam to istrčao u jesen 2021. (Banjaluka 2:57). Držao sam tu istu strukturu treninga i napredovao dalje.
Još od 2019. sam nastojao izbacivati ostale trke kako bi sebi osigurao više prostora za napredak u onome što me najviše zanimalo – maraton. To je bio dobar put, a napredak u ovoj strukturi treninga – sam po sebi potvrda za takav put. Po istom načinu rada je i Edina u kratkom periodu napredovala od 3:54 do 3:16. Jednaku strukturu sam, uz vrlo sitne modifikacije, držao dugo da bih imao jasniju sliku šta će me gdje odvesti i da ne rezonujem napamet o svom treningu i ciljevima.
Ovakav put je ponekad donosio i raspade kakav se desio i pred ovaj april. Ako uporedim trening koji sam uradio kroz 12 sedmica pred Frankfurt i pred Boston UK – razlike su jako male, volumen u 5 posto, ključni treninzi isti. Frankfurt sam trčao 2:57, a Boston UK 3:20. To je stvar treninga na rubu i razlike između odlaska na jednu ili drugu stranu tog ruba – u ponor ili do svog najboljeg rezultata. Nije moglo biti sredine.
Kako se strmoglaviti?
Ovaj put sam otišao u ponor iako sam se osjećao da sam u najboljoj formi. Prije maratona u Bostonu sam imao tri tempo treninga u kojima sam trčao brže i duže od onoga na trci u Bostonu. Trening je bio skoro perfektan od nove godine. Prve znakove zamora materijala sam uspješno prebrodio u zadnjoj sedmici februara i početkom marta kad sam revidirao neke treninge kako ne bih otišao preko granice. Poslije toga je opet išlo odlično, činilo se da sam samo u zdravom umoru jer sam mogao raditi jake treninge – sve do zadnjih osam dana prije trke na Boston Marathon UK.
Tad sam odjednom počeo imati visoke nivoe stresa od samog jutra, stalni osjećaj kao da me blago muči ili će me zaboliti glava, srčani otkucaji u mirovanju su se digli za oko 8 podioka po minuti i počeo sam loše spavati, uz česta buđenja. Razlike su bile takve da sam dane odjednom počeo završavati u umornom stanju iako sam počeo tapering. Osjećaj kao u onih dva – tri dana poslije maratona.
Otkucaje u mirovanju kroz duže intervale ima smisla pratiti i dobar su pokazatelj stanja organizma na duže periode. Za razliku od HR-a sa zapešća tokom treninga – podatak koji možete baciti u smeće. Pri tome ne tvrdim da su konkretne brojke tačne, ali kretanje brojki kroz duži period je ono što ima smisla pratiti i porediti.
Ukupno, moje zadnje dvije najteže sedmice su ipak otišle preko granice i sad sam strmoglavo išao dole.
Dvije krajnosti
Nije nešto što nisam iskusio dosad. U stvari se dešavalo već par puta. Na start sam došao neoporavljen. Tanka je granica između postizanja forme za lični rekord (nakon 12 godina stalnog pomjeranja granica) i potpunog kolapsa. Kad se pređe granica balansa između zdravog umora i oporavka, za mene maratoni mogu završiti i sa još gorim rezultatom. Dakle ne radi se o podtreniranosti, jer da sam trenirao dosta manje, trčao bih obje trke oko 3h, ako već ne ispod. Možda neće biti razumljivo velikoj većini trkača, jer ih ogromna većina i ne dolazi blizu svog maksimuma, ali ja sam u ovo siguran.
Ali sam htio trenirati za 2:54, što je za moj nivo ogromna razlika (u odnosu na oko 3h). Sa manje treninga bih trčao vrlo dobar maraton, a sa previše sam trčao loš. Ono čemu sam težio je – moj najbolji maraton, za šta je potreban perfektan balans. Klackalica između dvije krajnosti (najboljeg i lošeg) traži puno iskustva i znanja.
Tako sam došao u poziciju da imam pred sobom dva maratona na koja idem iscrpljen, i tu je završila priča o rezultatskim pomacima.
Boston UK
Iako je sve ukazivalo da su mi male šanse, nakon što treniraš tri mjeseca za trku teško je povući ručnu i ne krenuti za svojim ciljem. Uvijek postoji ona nerealna nada. Tako sam 13. aprila u Bostonu (Lincolnshire, UK) krenuo na 4:08/km, iako sam mislio krenuti i na 4:05 – 4:06 da sam bio bolji prethodnih dana. Te dvije – tri sekunde po kilometru su bile maksimalni popust od cilja koji sam bio spreman oprostiti na početku. Čak mi se činilo da ide dobro, iako se uvijek valja prisjetiti da nemaš šta vjerovati u prvih 10-15 km na maratonu.
Vijećanje u mobilnim toaletima
Čitajući Edinin Bicarb test gdje posebno ističe kako nije imala problema sa stomakom iako je koristila sodu bikarbonu, prisjetio sam se da ja nisam ni pomislio da je koristim, ali sam zato vijećao u mobilnim Toi Toi toaletima, instaliranim u kupusom zasađenim poljima bostonske regije.
Osjećao sam se dobro, ali sam imao problem sa stomakom jer nisam, kao i dobar dio trkača, stigao otići na toalet pred start na trgu pošto ih je bilo vrlo malo. Stajao sam u jako dugom redu za Toi Toi i kad sam vidio da je ostalo malo vremena do starta, samo sam prešao u zonu starta. To je značilo da sam osuđen na obilaženje mobilnih toaleta na stazi, ali sam se uzaludno nadao da možda i nije (opet nerealna nada). Međutim uslijedilo je izbacivanje viška vode na 11. kilometru, što mi je uzelo 32 sekunde (11. km je 4:40/km). Računam, ništa strašno i vraćam se na tempo, bez ubrzavanja ili nezrele težnje da išta stižem u toj ranoj fazi trke. Nastavljam dalje, ali stomak opet muči i ovaj put zove na veće pražnjenje. Tako završavam u Toi Toi na 18. kilometru koji završava sa 7:05. Dakle gubim još 3 minute i sad je vrijeme da se potpuno mijenja plan.
Prvo se pokušavam vratiti na tempo i računam da mi vjetar na tim dijelovima otežava pa sam na sljedeća dva kilometra na 4:17. Prolazim prvi dio trke par sekundi ispod 1:31 i računam: „OK, ništa od ličnog, ali mogu i dalje probati trčati ispod 3h. Izgubio sam tri i pol minute na WC, ali opet mogu trčati ispod 3h, dobra fora!“. Malo poslije toga shvatam da ja više ne mogu da održavam tempo, a kamoli trčim brže u drugom dijelu. Poslije WC-a sam stalno nedovoljno brz, a evo sad sam na 23. kilometru pao na čak 4:22. Ide dalje strmoglavo 4:33, 4:54, 5:07, 5:30… – ostao mi je onaj bazni cilj – upisati još jedan maraton. Uslijedio je mučan maratonski period i konačni rezultat od 3:20:47.
Naravno da nije bilo greške u pokazateljima iz prethodnih dana i da su svi pokušaji bili samo uzaludna i nerealna nada. Više o tome kakav je to Boston UK generalno događaj na LINK-u.
London Marathon
Poslije ovoga sam imao dvije sedmice za oporaviti se do Londona, što je svakako nemoguće, a pogotovo ne u ovim okolnostima. Dakle otprilike sam znao šta me tamo čeka. Pozitivno je što nemam nikakvih povreda, osim što sam generalno mrtav.
Slijedi još jedan maraton na čiju startnu liniju trebam stati iscrpljen.
Ali to je London Marathon, jedan od najvećih na svijetu, definitivno najpopularnija trka na svijetu (prema rekordnom broju aplikacija) i samo štrihirati ga na „bucket listi“ mi je dosta značilo.
Znajući u kakvom sam stanju, ovaj put se povlačim na tempo oko 4:15/km, uz cilj da ne forsiram i da se povučem još na onoliko koliko je potrebno da bih probao skratiti period patnje u prelijepoj atmosferi staze u Londonu. Smješno s obzirom na ono šta sam trčao u treningu, a sad računam koliko je dovoljno sporo – da se kraće patim.
Boston vs London
Prije Boston Marathona US sam napravio 8.000 koraka do starta, ovdje je bilo više od duplo manje. U maratonskom selu smo praktično odmah na startu, za razliku od Bostona gdje se iz sela do startnih korala opet dosta hoda. Ovdje je jednostavnije i praktičnije. Ako poredim atmosferu, u Londonu je publika masovnije prisutna duž cijele staze (nije neko čudo s obzirom na razlike u veličini dva grada), ali u Bostonu su na ključnim punktovima glasniji. Možda čak i previše. Tradicija Bostona mi radi najvažniju razliku da mi to ostaje poseban i najdraži maraton (pa tamo čak i Citgo reklamni znak naftne kompanije ima svoju priču staru 60 godina), ali London je realno najveći maraton koji sam trčao. Ovogodišnji je to i u praksi sa svjetskim rekordom od 56.640 finišera.
Ratište na stazi
Pošto sam krenuo po osjećaju, prvih 15km mi je prolazilo baš lagano. HR mi je bio 164, što mi je davalo nadu da možda mogu nešto istrčati. Kasnije se potvrdila realnost – radi umora ga na puno više nisam mogao ni dići, a pogotovo održavati.
Kasnije sam gledao snimak sa BBC-a, kao i mnoge osvrte na trku, i vidim da su mnogi zbog vrućine pucali prije Tower Bridgea, odnosno još prije 20. kilometra. Držao sam se pristojno do 26. kilometra (za razliku od Boston UK), a iznad 5min/km pao poslije 30K. Dovoljno da na kraju opet istrčim ono za šta trenutno vrijedim: 3:20:31 (kao i u Boston UK, a bogme i u Boston US). Isto vrijeme, ali je vrijedilo nešto više od Boston UK zbog vrućine i teže staze, a rezultat je konzervativnijeg pristupa u prvom dijelu.
Poslije 30km sam prvi put na maratonu osjetio manjak motivacije. Zašto da guram dalje? OK, ipak je London. Ono što rijetko spominjemo, ili obično vežemo uz neke druge razloge, je da su trenuci manjka motivacije na maratonu direktno povezani sa izvedbom, odnosno lošom izvedbom i nepripremljenošću za izazov. Trkač spreman na dan izvedbe neće doći u poziciju da ima manjak motiva. Moj manjak motiva u tom trenutku je rezultat premorenosti kroz duži period, ništa bitno u dugoročnom smislu jer se moja motivacija za trčanje svodi na cjeloživotne planove, a ne samo kratkoročne ciljeve.
Trčanje ulicama Londona, pogotovo od penjanja na Tower Bridge, je zbog navijača fantastično iskustvo o kojem je dosta pisala Edina (LINK). S druge strane masovnost trke, veliki dio Charity trkača (kotizacije se dijele: 25K Charity, 17K lutrija, 6K Good for Age, 1K UK prvenstvo, 1.5K klupski trkači, zatim agencije, prijatelji trke, popularne osobe, influenseri itd.) i vrućina su uticali da pojedini dijelovi staze u drugom dijelu trke izgledaju kao ratište zbog trkača koji su ležali sa strane i velikog broja intervencija medicinske službe.
Bh. trkači
Volio bih da sam u boljem stanju dočekao posljednja 3 kilometra jer su jedan od ljepših dijelova staze. S lijeve strane Temza i pogled na London Eye, glasno navijanje, iščekivanje kad ću ugledati Big Ben jer tad ide završnica. Posljednja milja kreće na ovom skretanju i kad Big Ben ostaje u pozadini.
Bili smo samo dva dana pa London ovaj put nismo stigli puno obilaziti, više u drugim prilikama ili 2023. kad smo navijali za Jasmina Harbinju. Tako se nije desio ni susret sa Demirom Hadžimuratovićem koji je najbolje trčao od bh. učesnika. BiH nikad nije imala više predstavnika u Londonu kao ove godine (sedam).
Jaka završnica
Kao što je manjak utreniranosti loša priprema, još gora priprema je pretreniranost jer se narušava zdravlje. Manjak oporavka mi je donio dva ispodprosječna maratona.
Kako sam praktično od početka aprila u taperingu, nekakvu veću svježinu sam počeo osjećati dva dana prije Great Birmingham Run 10K 4. maja. Na ovu trku sam otišao u potrošenim tenama i sa očekivanjem da bih mogao otići i iznad 40 minuta na 10K, ali je jako valovita trka završila sa 37:50, što je samo 4 sekunde sporije od mog ličnog rekorda. Nek sam nešto istrčao.
Zaključak
Primijetio sam da su se mnogi, pogotovo elitni trkači, dosta razočarali rezultatima u Londonu, ali tako je sa maratonom, dobre i jako duge pripreme nisu garancija. Njihova višemjesečna dugotrajnost, ulog i napori, čine da neostvarenje cilja teže padne. Ali ako ih nastaviš ponavljati, naplata će doći. Meni je čitav blok ispao rezultatski loš, ali sam bez povreda upisao još dva maratona (ukupno 32) – među njima fantastično iskustvo Londona. Ranija iskustva su mi pokazala da se lako može okrenuti na drugu stranu pa mi ne pada teško, fokusiran sam na ostvarene ciljeve i što je važno – znam da sam se maksimalno potrudio.
Generalno, ako nisam dosad postigao svoj maksimum u ovoj disciplini (malo ko kaže da jeste) onda sam sigurno bio jako blizu (2:55:42). Pripreme bez ikakvog rizika me nisu zanimale jer mi to ne bi donijelo ništa novo. Smatram da je to guranje do maksimuma stvar karaktera – jer kad radiš ono što voliš – želiš uraditi najbolje što si sposoban i, u ovom slučaju, što ti tjelesni potencijali dozvoljavaju.
Edina je ovaj put htjela probati drugačiji plan od onog koji je radila samnom i koji joj je donio pomak sa 3:54 na 3:16. Hansons Marathon Method će morati probati još jednom ako želi dobiti potpune informacije.
Sljedeći maraton ćemo oboje trčati u Chicagu, ja prvi put kao dio 45-49 dobne kategorije.
Vaši komentari
