KAKO BITI PASTIR NA ASFALTU: Moja (ne)službena strategija za maratonske pejsere

Piše: Ivica Delić

Znaš onaj osjećaj kad staneš na startnu liniju i srce ti lupa kao da si popio tri espressa na prazan želudac? E, sad zamisli da to nije zbog tvoje utrke, nego zbog odgovornosti za tuđe snove.

Dobrodošli u svijet maratonskog pejsinga – gdje si ti GPS, psiholog, DJ i rame za plakanje u jednom znojnom paketu!

Nisam profesionalac. Imam samo 4 godine staža u tenisicama, ali zato imam uši kao radar. Upijam svaku riječ iskusnijih kolega iz mojih klubova MK Marjan i HPD Kozjak – Dračari, moje Strava trkačke zajednice, ali i drugih dragih kolega iz AK Full Time, Running Team Split…

Slušam, testiram na sebi, griješim, pa opet testiram. Imam ogromnu volju i želju da podijelim svoja trkačka osobna iskustva i saznanja što većem broju ljudi koristeći razne alate i aplikacije koje sam savladao svih ovih godina kao digitalni kreator, posebno u zadnjih 7 godina u svojoj Agenciji.

Upravo ta želja da ne budem “škrtac” sa znanjem dovela me do Boke Kotorske. Tamo sam, silom (ne)prilika, postao (osim osobnog pejsera) i službeni “gonič robova” (čitaj: pejser) na 4:30 h. I znaš što? Uspjeli smo! Uveo sam ekipu zajedno sa kolegom pejserom Dr. Lukom u cilj točno u sekundu, uz suze, smijeh i obećanja da me više nikad neće slušati (šalim se… valjda).

Definitivno najdraži moj maraton do sada, pa makar nije bio PB – i ne mora biti, ima i drugih (i većih!) radosti u trčanju, kao što je ova, ili kada trčimo bezbrižno, bez boli, i uživamo u „trkačkom druženju“ sa prijateljima.

Zbog svega ovoga sam odlučio napisati moju strategiju kao pejsera, sa nadom da će biti još nekima od pomoći.

Hint: praćenje Garmin polja GAP tempo dok sam pejsirao mi je bilo izuzetno važno u ostvarenju cilja da sve naše „pratitelje/pratiteljice“ Dr. Luka i ja dovedemo do cilja u planiranom vremenu, u čemu smo na kraju i uspjeli!

Dakle, ako razmišljate o tome da postanete nečija “ljudska štoperica”, evo moje strategije iz prve ruke. Zaboravite suhoparne priručnike, ovo je teren.

1. Ti si filter, ne zvučnik

Na treninzima volim biti onaj lik koji baca statistike svakih 5 minuta: “Ej, jesi vidjela ovaj GAP tempo? A puls? A kadenca?” Na maratonu? Zaboravi.

Kada si pejser, ti si filter. Tvoj sat je tvoja briga. One ne trebaju znati da im je puls skočio za 3 otkucaja ili da kasnimo 4 sekunde po kilometru.

• Loš pejser: “Ajme, puls ti je 165, uspori ili ćeš puknuti!” (rezultat: panika, hiperventilacija, kraj igre).
• Dobar pejser: “Izgledaš mrvicu napeto u ramenima. Ajmo samo iduće dvije minute duboko disati i opustiti ruke” (rezultat: fokus, smirenje, nastavak igre).

Humor? Da, ali dozirano. Na početku si stand-up komičar. Na 35. kilometru, ako baciš lošu foru dok se one/oni bore za zrak, riskiraš da te gađaju bočicom s vodom. Humor koristi za razbijanje stresa, ne za iritaciju.

2. Mentalna mapa maratona: Četiri godišnja doba utrke

Maraton nije 42 kilometra trčanja. To su četiri potpuno različite psihološke bitke. Evo kako sam ja to “hendlao” u Boki:

FAZA 1: Euforija i “povuci ručnu” (0 – 10 km)

Start. Adrenalin pršti. Svi se osjećaju kao Kipchoge. “Ovo je presporo! Idemo brže!” – viču njihove noge.

• Tvoja uloga: Domaćin zabave i policajac.
• Taktika: Pričaj gluposti. Komentiraj pejzaž. Komentiraj nečije kričave tenisice. Odvuci im pažnju od sata.
• Mantra: “Tko ubrza prije desetog kilometra, plaća janjetinu u cilju!”

FAZA 2: Zona krstarenja (10 – 25 km)

Stvari postaju ozbiljne, ali još su ugodne. Ulazimo u ritam.

• Tvoja uloga: Metronom.
• Taktika: Manje viceva, više ritma. Ovdje koristiš “disocijaciju” – pričaj im priče koje ne traže odgovor. Neka slušaju tvoj glas i zaborave da trče. Za one koji love rekord, tu i tamo dobaciš: “Izgledaš moćno, tehnika ti je kao iz udžbenika.” To je hrana za ego koja im treba.

FAZA 3: Zona istine (25 – 35 km)

Ovdje počinje “rock’n’roll”. Noge postaju teške. Mozak počinje šaptati: “Što ti je ovo trebalo?”.

• Tvoja uloga: Trener i tjelohranitelj.
• Taktika: Stop podacima! Nitko ne želi znati koliki je uspon. Prebaci fokus na tijelo. “Opusti ruke. Visoko kukovi.” Razbijaj distancu. Ne trčimo do cilja, trčimo do onog drveta. Trčimo do one bandere.
• Potez: Ako vidiš da netko tone, stani mu uz rame (doslovno). Tvoja prisutnost fizički vuče naprijed. “Tu sam. Ne dam ti da staneš.”

FAZA 4: Borba i slavlje (35 – 42 km)

Sve boli. Emocije su na vrhuncu.

• Tvoja uloga: Navijač s megafonom.
• Taktika: Čista emocija. Nema više pametovanja o tempu. “Već ste maratonke/maratonci! Samo moramo otići po medalju!” Zovi ih imenom. Ime ima moć da probudi iz letargije. “(Ime), gledaj me! Još malo!”

3. Male tajne velikih majstora (ili kako preživjeti)

1. Dozvoljeno je lagati (malo): Ako tempo padne u krizi, ne nabijaj im to na nos. Reci: “Držimo se odlično.” Istina u tom trenutku ubija volju. Nadoknadit ćete to kad (i ako) kriza prođe.
2. Dogovor prije starta: Imao sam situaciju gdje je jedna cura lovila PB, a druge su debitirale. Dogovor je bio jasan: “Ako se na 35. km osjećaš kao zmaj, imaš moj blagoslov da odeš. Ja ostajem s curama.” To je fer i skida teret s tebe.
3. Pripremi ih na “mrak”: Prije utrke sam im rekao: “Doći će trenutak kad ćete me mrziti. Kad ćete htjeti da zašutim. To je normalno.” Kad se to dogodilo, samo smo se pogledali i nastavili.

Zaključak: Vi ste zmajevi!

Biti pejser je privilegija. Gledati te suze radosnice u cilju, tu mješavinu iscrpljenosti i čiste sreće… to je bolje od bilo kojeg mog osobnog rekorda.

Drage moje prvomaratonke, i onaj jedan hrabri prvomaratonac kojeg smo kolega Dr. Luka i ja dovukli do cilja – kapa do poda! Vi ste zmajevi! A meni ostaje najljepša uspomena i potvrda da je trčanje najljepši timski sport, čak i kad trčiš “sam”.

Vidimo se na stazi, netko mora paziti da ne krenete prebrzo!

Vaši komentari