Piše: Edina Harbinja
Prijava za Tokio je pala godinu ranije, čim je izašla ponuda za depozit i rezervaciju kod agencije Sports Tours International.
Htjela sam skupiti te majore relativno brzo dok još imam priliku, a Tokio je jedan od onih na koje se praktično nema šanse kvalificirati po vremenu. Postoje i druge opcije, charity mjesta i slično, ali ovo mi je bilo najjednostavnije rješenje.
Aranžman nije nimalo jeftin, ali je usluga ove UK agencije bila zaista besprijekorna. Vidi se da rade to godinama. Sve je uhodano, logistika precizna, komunikacija jasna, onako kako očekujete kada neko organizira putovanja za stotine trkača svake godine.
Plan s Ersanom je bio da Tokio bude trening. Pripreme za London maraton počele su sredinom januara pa je to još uvijek rana faza ciklusa, a prije toga sam već imala poprilično kilometara u nogama: Chicago i New York u novembru, pa Boka half u decembru. Trebalo je i malo odmora.
Zato za Tokio nije bilo nikakvog velikog plana. Ideja je bila jednostavna – kontroliran tempo oko 3:30 i bez ikakvog pritiska.
Februar mi je bio posebno težak mjesec na poslu. Pun obaveza: pisanje knjige, projekti, rad po 10–12 sati dnevno, trening… i uz sve to užasno vrijeme u UK. Februar je ionako obično najgori mjesec, hladno, vjetar, kiša skoro svaki dan. Bilo je zaista iscrpljujuće.
U Tokio sam došla nakon sedmice od 92 kilometra, bez tapera. Tempo trening je bio sedmicu prije, a let u utorak preko Dohe: sedam sati pa još devet i pol do Tokija. Vremenska razlika +9 sati, jet lag brutalan, PMS tokom sedmice (srećom ovaj put ne na dan trke). Spavanje je bilo katastrofa sve do petka kada sam konačno sastavila jednu noć kako treba, prateći Garminove savjete za jet lag. Moram priznati, stvarno pomažu.
Tokio: sushi, disciplina i grad bez kanti za smeće
Smještaj preko agencije bio je u ogromnom New Otani hotelu, koji je toliko velik da gdje god krenete hodate barem desetak minuta. Trebalo je da dijelim sobu s još jednom ženom da malo uštedim, a to funkcionira tako da vas agencija spoji pa unaprijed ni ne znate ko vam je cimerica. Međutim ubrzo sam saznala da ona neće odsjesti tu, pa sam imala sobu za sebe. Ljudi često uzmu aranžman samo zbog startnog mjesta, a onda odsjednu negdje drugo s porodicom.
S ovom agencijom nas je bilo preko 400, iz UK, Irske, Francuske i Amerike – svi u istom hotelu. Prava mala maratonska kolonija.
Prvo veče sam odmah krenula u istraživanje hrane. Sushi restoran desetak minuta od hotela, mali, lokalni, šest Japanaca i ja. Dobila sam 22 komada sushija, sashimija i predjela i to je bio savršen uvod u Tokio.
Sutradan brifing s agencijom o logistici i stazi, a zatim autobusima na expo. Expo… pa, iskreno, vjerovatno najslabiji od svih majora koje sam trčala. Nema mnogo izlagača, nema velikog šarenila, ali je proces preuzimanja brojeva brz i efikasan, što je, ruku na srce, najvažnije. Najbolji štand na expu je bio onaj službeni Tokio maratona, gdje ste mogli kupiti suvenire u bojama trke puput štapića, ruksaka, raznog posuđa, peškira, marama, ma stvarno veliki izbor.
Dobili smo i mekanu čašicu koju su zamolili da nosimo na trci. Prošle godine su imali mali skandal jer je nestalo čaša za vodu, a temperatura je bila visoka. Japanci su zbog toga bili vidno posramljeni, i svi smo bili sigurni da se takav propust njima više neće ponoviti.
Ja na kraju nisam ponijela čašicu, kao ni mobitel, iako su savjetovali da ga imamo kod sebe u slučaju upozorenja na zemljotrese. Da, i to je dio života u Japanu.
Te večeri nakon expa, uslijedila je večera s našom bh. Japankom Elmom Kablar, koja me odvela u talijanski restoran s predivnim pogledom na grad. Pretresle smo razne teme – od trčanja do japanskog društva.
Prve impresije su uglavnom pozitivne. Tokio je fascinantan. Nevjerovatno čist i organiziran grad od 40 miliona ljudi, bez kanti za smeće na ulicama. Svi nose svoje smeće sa sobom. I sve funkcionira.
Istovremeno, ima i zanimljivih kontrasta. Određene stvari su tehnološki zastarjele, birokracija je rigidna, a digitalni sistemi često zaostaju za onim na Zapadu. Ali red i disciplina kompenziraju mnogo toga.
Turistički Tokio: toranj, hramovi i japanska strogost
U petak smo imali organizirani obilazak grada s agencijom. To je još jedna prednost kada idete na ovakvo putovanje preko organizatora. Ne morate ništa planirati, samo se pojaviti u dogovoreno vrijeme i ukrcati u autobus.
Prva stanica bio je Tokyo Tower, s kojeg se pruža fantastičan pogled na grad. Tek kad se popnete na visinu i pogledate oko sebe, shvatite koliko je Tokio ogroman. Grad se prostire do horizonta u svim smjerovima. Vidi se lijepo i planina Fuji.
Nakon toga slijedilo je krstarenje rijekom, pa ručak, a zatim posjeta jednom budističkom i jednom šintoističkom hramu. Cijeli dan bio je prilično ispunjen i zanimljiv.
Tog dana sam se najviše družila s Kiranom iz Irske i Nuolom iz Južne Afrike. Super ekipa, puno smijeha i energije. Kiran je istrčao 68 maratona, i to, pazite sad, sve bez gelova i bez karbonskih patika. Nuola trči ultramaratone, ima 62 godine i svake godine trči legendarnu Comrades ultru u Južnoj Africi. Oboje kažu da trčanje koriste kao način da razbistre misli kada imaju neki problem ili dilemu. Ideje, kažu, često dođu baš tokom trčanja. I kod mene je tako.
Negdje pred kraj ture napravili smo malu pauzu za kafu. Problem je bio što smo pogrešno skrenuli, pa smo se vratili na mjesto polaska šest minuta nakon polaska autobusa. I naš autobus je – otišao. Japanci. Nema čekanja.
Srećom, iza nas je ostao još jedan autobus naše agencije, ovaj put s Francuzima, pa smo se ukrcali kod njih i ipak stigli nazad u hotel.
Ostatak dana bio je rezerviran za odmor i večeru – pasta, naravno. Jet lag je još uvijek radio svoje, ali te noći sam konačno uspjela odspavati oko osam sati, što je bila najbolja noć od dolaska u Tokio.
Trkači u parkovima, ne na ulicama
Dan prije trke odradila sam lagani shakeout od oko 5 kilometara prema Carevoj palači. Tek tu sam vidjela pravu japansku kulturu trčanja. Park je bio pun trkača.
I tada sam shvatila zašto prethodnih dana nisam vidjela gotovo nikoga da trči po ulicama. U Tokiju ima mnogo semafora, a japanski pješaci obavezno staju na crveno, čak i kad nema auta. Zato mnogi dođu u park, naprave krug od nekoliko kilometara i tu trče. S druge strane parka su i njihove zanimljive „trkačke stanice“, o kojima je Elma pisala za Moje trčanje, a gdje možete posuditi opremu, trčati, istuširat se i nazad. Nažalost, nisam uspjela posjetit ni Asics ni Nike stanicu jer su obje bile malo dalje od mog 5k shakeouta. Nisam htjela da pretjerujem dan prije trke.
Japanci su zaista trkačka nacija. Mnogo njih je veoma brzo, a možda bi bili još brži da ne trče često kamikaza stilom i ne izgore u prvoj polovini maratona. Ovom sam svjedočila i na trci. Druga polovina trke, posebno nakon 30. km, puna je Japanaca koji se pate kao žrtve kamikaza trčanja.
Dan trke: sunce, disciplina i vrlo malo buke
Buđenje u 5. Doručak u 5:30: zobena kaša, hljeb s džemom, kafa. Bus za start je organiziran u 6:30 ispred hotela. Još jedna prednost agencije, sve je efikasno i jednostavno.
Pola sata vožnje do starta, ubrzo pronalazim svoj drugi val, i naravno pravac red za wc. U redu za wc upoznajem Melissu iz Montane. Vesela, otvorena, pomalo zbunjena japanskom rezerviranošću. “Zašto se niko ne smije u metrou?” pita me. Dobro pitanje. Pomalo pričamo o politici. Još jedna Amerikanka koja ne podržava trenutni režim. Takve ljude i uglavnom srećem na putovanjima. Oni drugi rijetko putuju van Amerike, pa ni svoje države.
Pred zatvaranje korala upoznajem i Aleksandru iz Atine i završimo razgovarajući o Lanthimosu, mom trenutno omiljenom režiseru. Poučena iskustvom autobusa u petak, kada nas vodič nije htjela sačekati, odlučila sam da odustanem od čekanja i požurim ka koralu, prije nego što ga zatvore. Kontam, ne idem na PB, stat ću negdje na početku trke. U ovom dijelu startne zone možete i uzeti vodu, pocari sweat (elektroliti)… Volonteri na svakom koraku, usmjeravaju vas čak i da operete ruke nakon wc-a (pomalo strogo).
Startna zona i korali su potom bili pomalo haotični – volonteri nešto objašnjavaju na japanskom, zabave nema mnogo. Sve do starta kada gitarista Megadetha Martin Friedman, koji živi u Tokiju, svira gitaru. I on je trkač. To je vjerovatno jedini maraton na kojem metal legenda otvara start.
Tu upoznajem i dvojicu Slovenaca, Mirka i Marka. Naravno da sam ih odmah prozvala Lolek i Bolek. Start ide lagano, a ja nosim malu kameru na viziru i snimam cijelu trku, u prekidima jer baterija traje 90 minuta.
Staza koja nije baš ravna
Prvih deset kilometara uglavnom nizbrdo i lagano. Ali sunce već dere i jasno je da će biti toplije nego što smo planirali. Za nas sa sjevera, koji smo trenirali u hladnom februaru, to nije baš idealno. Atmosfera? Onako. Japanci plješću. Tiho. Čuju se odjeci odbijanja karbona od asfalt.
Nema ludila kao u New Yorku, Londonu ili Bostonu. Ima bendova i trupa duž staze, ali su često iza navijača pa ih jedva vidite.
Okrepne stanice su, s druge strane, savršene. Stolovi jasno označeni (npr. 1/5): voda, Pocari Sweat, hrana. Kasnije i neke zanimljive stvari poput ukiseljene šljive. To sam preskočila, nisam bila raspoložena za gastronomski eksperiment na kilometru 30.
Volonteri su nevjerovatni. Na svakom koraku. Čiste stazu, drže kese za smeće da bacite omote od gelova, usmjeravaju trkače. Sve radi kao sat.
Sve osim atmosfere.
Da sam u Bosni rekla bih da maratonu fali duše… ali neću. Trke u Bosni su uglavnom i mnogo gore…
Posljednji kilometri i peta zvjezdica
Drugi dio staze je teži nego što ljudi misle. Ima nekoliko mostova i blagih uspona. Nema velikih brda, ali u zadnjih deset kilometara se sve to osjeti. Tu sam usporila pomalo. To se dobro čuje na videu koji sam snimila. Svako malo se žalim na neki uspon. Pred kraj sam ipak uspjela ubrzati, a posljednji kilometar mi je bio najbrži i prestigla sam desetine ljudi. Na kraju 3:35. Za trening – sasvim solidno.
Ciljna ravnina pomalo skromna. Nema velikog spektakla. Ali logistika poslije trke je savršena. Dobijemo medalju, kesu s poklonima (mali sir kao Zdenka, deterdžent, kreme, sol za kupku – Japanci imaju svoj stil), a presvlačenje je organizirano u šatorima. Strogo je zabranjeno presvlačenje na otvorenom. Kao i vršenje nužde bilo gdje osim u wc-ima. U suprotnom – diskvalifikacija. To je još jedna razlika u odnosu na ostale majore.
Nakon podizanja stvari, krećem ka autobusima. Busevi za hotel parkirani su skroz blizu cilja. Sat vremena nakon maratona, a već sam u hotelu. Za major maraton – rekord.
U 17 sati autobus za after party. I to je bilo spektakularno. Veliki prostor, predivna bašta, sushi, wagyu, pića, DJ, performansi samuraja. Najbolji after party od svih majora koje sam trčala.
Još jedan dan u Tokiju
Nakon maratona i odličnog after partyja, ostao mi je još jedan cijeli dan u Tokiju prije povratka kući. Prvobitni plan bio je otići na izlet prema planini Fuji, ali vrijeme nije bilo idealno. Oblaci su se spustili i rekli su mi da se planina vjerovatno ne bi ni vidjela kako treba. Zato sam odlučila ostati u gradu i još malo istražiti Tokio.
Otišla sam u Shinjuku, jedan od najživljih dijelova grada. To je ujedno i mjesto gdje se nalazi najveća željeznička stanica na svijetu po broju putnika. Stanica ima oko 200 izlaza, a opslužuje otprilike 1,3 milijarde putnika, što je oko 3,5 miliona dnevno. Ako izađete na pogrešnu stranu – a to se vrlo lako desi – možete hodati i po pola sata dok ne pronađete pravi izlaz. Nije šala.
Grad sam obilazila uz lokalnu turu s vodičem Emmom koja nas je vodila kroz nekoliko restorana i kvartova, pričajući o svakodnevnom životu u Tokiju. Tokom nekoliko sati stali smo u četiri različita restorana, probali razna lokalna jela i razgovarali o svemu, od japanske hrane i kulture do života u jednom od najvećih gradova na svijetu.
Tokio je grad koji stalno pulsira, ali nekako bez haosa. Ljudi su brzi, ali mirni. Gužve su ogromne, ali sve funkcioniše. I koliko god bio moderan, istovremeno ima i tu neku suptilnu tradiciju i disciplinu koja je prisutna u svemu – od hrane do načina komunikacije.
U povratku sam svratila u Uniqlo, koji je ovdje mnogo jeftiniji nego na Zapadu, a uz to imaju i tax-free opciju, pa je to bio mali bonus za kraj putovanja.
Inače, Tokio je nekada važio za jedan od najskupljih gradova na svijetu. Danas, nakon slabljenja jena i inflacije, mnoge stvari su jeftinije nego u UK.
Povratak i planovi
Let nazad 14 sati, posao, laptop, filmovi, tri sata sna.
Ovaj kratki put u Japan bio je još jedno punjenje energijom, bojama, mirisima, okusima, zanimljivim ljudima i njihovim pričama. Trkački cilj ovaj put bio je peta zvjezdica.
Šesta čeka u Berlinu u septembru, ako bude zdravlja i mira.
Do tada – zahvalnost i ljubav treneru Ersanu, ekipi koja me pratila na aplikaciji i navijala, bestiju, Puški, Titi, dragoj Emi i njenim roditeljima, kumama… i posebno maloj Sari koja se rodila na ovaj dan.
Vaši komentari
