EDINA HARBINJA: NYC Marathon – Ludilo bez pritiska, brda, Paula, Keanu i 3. major u godini

Piše: Edina Harbinja

Od početka godine plan je bio da Njujork idem lagano — umorna i neoporavljena od Chicaga koji je bio samo tri sedmice prije.

Predigra: Bez plana, bez pritiska, bez iluzija

Još kad sam dogovorila poluposlovni put u Čile, nadanja o bilo čemu osim preživljavanju su se automatski svela na minimum. Nakon Chicaga, na kojem nije pao PB, ali nije ni „cik“ od pola sata ili više (no DNF), Ersan se vratio u UK, a ja sam ostala još dva dana kod naših domaćina, pa put za Santiago.

U Santiagu sam provela sedmicu poslovno, trčala pomalo, više simbolično — 5 do 10k tu i tamo, malo uzbrdo — a ostatak vremena bio je posvećen predavanjima za studente i javnost, okruglim stolovima, poslovnim ručkovima i večerama, te malo turizma po gradu. Uspjela sam prohodati veliki dio centralnog dijela Santiaga, popeti se na San Cristóbal, vidjeti prelijepe primjere indogene umjetnosti u Muzeju pretkolumbovske umjetnosti, posjetiti kuću Pabla Nerude, probati lokalnu hranu (locos, pastel de choclo, cazuela, empanade, naravno vino, razne salate), ali — kao i uvijek — najljepši dio putovanja bili su ljudi. Domaćini s Katoličkog Univerziteta Čile dočekali su me s toplinom pravih južnjaka, pomogli mi oko svega, pa čak i dali ideju gdje da provedem sedmicu prije New York maratona. Opcije su bile Patagonija, jezera i vulkani, obala Pacifika i Atakama.

Čile avantura: San Pedro de Atacama

I tako sam završila u pustinji Atakama — u San Pedru, čudesnom mjestu na najmanje 2.500 metara nadmorske visine, s turama koje su se penjale i preko 4.000. Nisam imala visinsku bolest, osim što me glava povremeno boljela, a pokušaji trčanja (5–8k) bili su teži nego ikad zbog manjka kisika. Za punu prilagodbu bi mi trebala još bar jedna sedmica, ali mislim da su se benefiti pomalo osjetili kasnije. Sve to vrijeme u Santiagu i San Pedru iskašljavala sam gomile šlajma — prehladu iz tapera u Chicagu sam valjda samo potisnula tabletama, pa se opet vratila i sad se „čistila“.

Atakama me oduševila — pejzaži iz snova, boje, kontrasti, tišina i bogatstvo te pustare. A ljudi — ah, kao i obično, kad im se približiš, upoznaš ih i zavoliš. Nisam samo turista; volim kad se nešto stvarno i dublje dogodi između mene i mjesta. Imala sam sreću da upoznam Rašu Nestorovića, kojeg sam gledala kod Galeba u Agelastu prije par mjeseci, gdje je pričao o svojim putovanjima po Latinskoj Americi i Čileu. Došao je s ciljem da nastupa kao stand-up komičar na španskom, ostao u San Pedru de Atacama (ili „Atrapama“, kako ga zovu jer ljude zarobi), zaljubio se u Čileanku i – u pustinju.

Družili smo se super: otišla sam na stand-up u nečijem dvorištu, pili smo pivo u metal baru u selu, gledala lagune, gejzire, toplice, zvijezde nad pustinjom, vikunje, flamingose… čak sam i trčkarala 1 km na 4.200 m visine – što je bilo, realno, kao sprint po Mjesecu. Danju oko 25°C, noću 5–10°C, suh zrak, voda stalno u ruci, malo trčanja, puno uživanja. Konačno su se i pluća očistila, pa sam pomislila – idem u New York zdrava, bez PMS-a (prvi put ove godine), bez jet laga (razlika Santiago–NYC: samo 1h). Fizički i duhovno – baterije pune.

Povratak iz pustinje išao je preko Calame, pa let za Santiago, četiri sata na aerodromu, direktno za JFK. Dakle, od trčanja u te dvije i po sedmice: sve easy, ponešto oporavak, maksimalno 10k.

NYC ludilo

U New York sam sletjela u četvrtak ujutro, ostavila stvari u hotelu i – pravac expo. Dobro, ne baš pravac – prvo sam stala na bagel (djevrek) s lososom i krem sirom, jer, naravno, carb-loading opet. Plan je bio da trčim taj dan, ali je padala takva kiša da sam se u povratku s expa mogla iscijediti. Poplave su odnijele i nekoliko života, aerodromi su bili zatvoreni, mnogi trkači nisu ni stigli taj dan.

Expo – onako. Možda je Chicago bio bolji, London sigurno jest, Boston vjerovatno. Uzimam broj (majica lijepa, dugih rukava), par sitnica za uspomenu, i nazad kroz kišu. Uz broj nije došlo ništa, što me opet podsjetilo da je Chicago bio velikodušniji – tamo su bile i maramice, dezodorans, grickalice. Kiša me primorala da ostanem u sobi, što je zapravo bilo idealno jer sam na noćnom letu iz Santiaga spavala dva i po sata. Body battery: nula (ok, 5 jer Garmin ne ide do nule).

Hotel Hyatt kod Empire State Buildinga – lokacija savršena. U New York sam išla preko Keti i Srećka iz Active Travelinga, jer mojih 12 minuta „lufta“ nije bilo dovoljno za NYC kvalifikaciju (koje su, usput, sve samo ne transparentne). Ispalo je super – odlična organizacija, komunikacija, hotel, druženje, torta. Samo pohvale.

Petak: Paula i Keanu

Petak je počeo žestoko. Okupljanje s ekipom iz Activea, kratki brifing, savjeti oko staze i logistike. Na povratku svratim u japanski restoran – riža, piletina s grila, i naravno krofna poslije.

U 16h shakeout run s Paulom Radcliffe! Da, onom – svjetskom rekorderkom (2:15), olimpijkom, trostrukom pobjednicom NYC-a (2004, 2007, 2008). Pratim njen podcast „Paula’s Run Club“ već godinu dana i stvarno ima šta da se nauči. Okupilo nas se 50-ak (možda i više) na Columbus Circusu, odradili više od 6k, kroz dio rute trke. U isto vrijeme je bila i Parada nacija, pa smo malo mijenjali rutu. Paula je predivna, blaga, opuštena, razgovara sa svima, puni ti samopouzdanje. Rekla je: „Možete ići negative split čak i na ovoj stazi, samo pametno u prvom dijelu.“ Staza nije za PB – od šest majora, najviše elevacije ima NY (možda sada samo Sydney više).

Uvečer – Broadway. Keanu Reeves u Čekajući Godoa. Halloween, teatar pun, Keanu i Alex Winter briljantni, mnogo humora. A kad su se na kraju skinuli do pasa – ovacije. Da mi je neko rekao da ću gledati Keanua u Beckettu usred maratonskog vikenda – rekla bih: No bloody chance!

Subota: Tijana, Alina i svi UH

Subota u znaku hrane, prijatelja i šećera. Jutarnja kafa s Tijanom Kabić, prebiranje po trkačkim i netrkačkim pričama, kolač obavezno. Onda brunch s Alinom Abdurahmanović – našom šest-star kraljicom – u cool restoranu na Lower East Sideu. Dobijem palačinku veću od košarkaške lopte, s javorovim sirupom, i odustanem na malo više od pola. Alina donosi i dodatni sloj za čekanje na Staten Islandu, rukavice, kapu, kesu za smeće – spas! Ja sam mislila da će jedan sloj biti dovoljan, ali…

Kasnije rana večera (prije 5) s Tijanom (hvala za dejt!), u krevet oko 22h – valja ustati u 4. Uspjela sam spavati šest sati, što je za mene rekord pred trku. Bez pritiska rezultata, lakše je.

Kad trčiš bez pritiska

Dogovorila sam se s Gianmarcom, Talijanom iz Udina iz istog hotela, da zajedno idemo do starta. Lakše je čekati kad imaš društvo. Popijem Maurten Mix 160, kafu, uzmem hotel-paket (banana, sok, jogurt, mafini, jaja – nepotrebna). Do busa desetak minuta hoda, redovi idu brzo. Na startu – security rigorozniji nego u Chicagu, a London da i ne spominjem.

Alinini slojevi, kapa, rukavice i kesa – spas. Još je bilo oko 10°C, sunce nije izašlo, sjedimo na kesama, pijemo Dunkin kafu i čekamo. Upoznajem raju, smijemo se. Gianmarco se slika s olimpijskim pobjednikom iz Atene 2004. – Stefanom Baldinijem, kojeg izgleda niko nije prepoznao osim njega. Gianmarcu je ovo 6. major, prva tri trčao s pokojnom suprugom, pa mu je ovaj posebno emotivan. Divan lik, nasmijan.

Moj koral A, drugi val, start u 9:45. Do tada – pet puta WC (naravno). Start s Verrazzano mosta, himna, Sinatrin New York, New York i – krenemo. Plan: krenuti na 4:50–4:55, pa kako ide.

Mostovi, brda i ludilo

Prvih 5k lagano, tijelo fino reaguje, šaljem Ersanu videa live, snimam publiku. Nakon tišine mosta – Brooklyn eksplodira! Muzika, ples, navijanje, haos. Staza valovita, ali ništa strašno. Držim pejs, uživam, upijam. Half prolazim za oko 1:40, osjećam se sjajno.

Na oko 25. km vidim Alinu – slikamo se, daje mi vodu, hvala joj! Onda famozni Queensborough most – dugačak, uzbrdica, tišina. Srećem par iz Mostara koji žive u SAD-u, par riječi i opet gas. Silazak u Manhattan – ludilo. 5th Avenue, milja uspona, malo usporim, sve po osjećaju. Bronx – tiši, manje navijača, dosta tiše. London mi je možda ipak bolji po publici duž cijele staze, ali NY ima tu energiju koja te nosi.

Zadnjih 4–5k kao vječnost – brda, Central Park rollercoaster. Posljednjih 400 m opet brdo, ali kraj je pa „sprint“ i cilj – 3:25. Samo tri minute sporije od Chicaga, minutu brže od Londona, na duplo težoj stazi. Bez PMS-a, idealno vrijeme, bez stresa.

Najbrža žena iz BiH ovdje, druga ukupno poslije Kaljanca Mlađeg. Jedanaesti maraton i lekcija: kad nemaš očekivanja, sve ide bolje. Ipak, ne može uvijek ni tako…

Cilj i NBA

U cilju – pončo postavljen flisom i s kapuljačom (topao!), sunce, 15°C. Recovery bag u formi ruksaka, pereci, banana, jabuka, voda, Maurten solid – ali bez proteina (što im bi?). Chicago je tu bio bolji – pivo, proteini… U Chicagu je bilo i više volontera, a i start/cilj su mnogo više naruku. U Njujurku je medalja impresivnija, veća, izrezbarena elevacija na maratonu.

Od cilja još 3 km hoda do jednog od izlaza. Upoznajem lika, lokalac, navija za Man City, voli Džeku. Kad sam rekla da sam od njega dobila katru za City-UTD 2011. godine – kaže: „Ovo je najbliže što ću mu prići!“ Ja dodam: „Uzela bih ga ja na maratonu, možda i ceneru. Za petak ne garantujem“. Smijeh.

Sretnem slučajno i Thibault-a, Francuza kojeg sam upoznala 2017. na festivalu Brutal Assault – trčao i on! Ukupno 7 km hoda do hotela, stajem u Shake Shack fast foodu – trkači dobiju besplatni burger uz medalju. Ma milina. Inače, NYC možda ima i najbolju paletu besplatnih sadržaja poslije trke – od graviranja medalje, hrane, muzeja, teatra, ponekog komada opreme…

U hotelu ide tuš, poruke, i – Madison Square Garden. Knicksi – Bullsi. Ersan i ja dobili medija akreditacije, ali ovaj put idem sama. Press room, hot dog „Coney“. Upoznam sportskog novinara iz Izraela, priča, slike, NBA show. Nakon tekme – torta u hotelu Savoy: Srećkov 300. maraton! Tijana, Keti, Ivana, Kiki, ekipa – smijeh, anegdote, i kraj dana.

Zaključak: godina bez maratonskog PB-a, ali puna života

Sutradan doručak s Andrejom i Ninom iz Slovenije – super par, trčali odlično, vidimo se u Londonu, nadam se. Poslije helikopter tura iznad Manhattana – ako imate priliku, ne propuštajte. Pogled, svjetla, prozori, duhoviti pilot – sve filmski ili brodvejski.

Kafa u Chinatownu, pa pho supa, kratki razgovori s ljudima koje ću možda vidjeti samo jednom, ali ću ih pamtiti. Navečer japanski restoran, dva koktela (prvi alkohol nakon trke), i mir. U utorak još kafa s Alinom u Grand Centralu, smijeh, planovi za buduće maratone, pa MOMA – Van Gogh, Monet, instalacije i poneke besmislice. Ali hej – umjetnik je u Momi, a ja nisam, pa ko sam ja da sudim. Generalno, ipak, kao nekog ko preferira klasičnu vizulenu umjetnost, Moma me ipak impresionirala.

Let za London, bus za Birmingham, san od dva i po sata. Moj put kroz Sjevernu i Južnu Ameriku gotov. Nažalost…Malo je to za tako velike prostore… I’ll be back!

Skupilo se uspomena, ljudi, boja, smijeha i znoja – za ovaj život, možda i za onaj poslije. Trkački – godina osrednja: tri majora, sva tri u četiri minute i ispod 3:30, PB na 10k. Nije loše.

Sljedeće godine: Tokio i London. Nijedan za PB – Tokio lagano, London jer mogu. Good for Age kvalifikacija opet, čak i s najlošijim rezultatom ove godine, londonskim. Taj rezultat me kvalificira i za Boston i Chicago. Pisala sam i Pauli o svemu (ona potiče slušaoce da se jave, a neke poruke čita u podcastu), odgovorila: „Trči Tokio kao dužinu za London.“ Kaže i da razumije sve oko PMS-a, jer je i sama imala taj problem dok je trčala profesionalno. Najvažnije je upoznati svoje tijelo i biti spremna upravljati njim što je moguće bolje. Zaključuje sa: „Zadrži taj sjajan stav.”

Maratonski PB čeka bolje dane. Ipak, privilegija je sve ovo – ali i rad, upornost i kilometri. Trkački i životni.

Vaši komentari