Iz Tokija: Elma Kablar
Bila su dva polumaratona, jedan u Shinjuku, a drugi Tamagawa polumaraton.
Ja sam odlučila da idem na ovaj drugi, jer se moglo prijaviti dosta kasnije nego za ovaj prvi. Ovdje sve trke morate planirati najmanje tri mjeseca unaprijed, jer ako propustite uplatu, onda se propustili i trku. Nema prvo registracija, pa onda uplata, nego sve ide odjednom. Čim puste prijave, onda idu i uplate do popunjenog broja, a to ovdje ide jako brzo.
Zadnja trka u Japanu mi je bila 2020. i to trail trka od 25k koja je ujedno bila i jedina trka te godine zbog Covid 19. Sve ostalo je bilo otkazano. Od marta 2021. do septembra 2022. sam većinom trčala u BiH i Evropi.
Kada sam došla u Japan prošle godine već sam bila zakasnila da uplatim bilo koju trku. Tako da do sada sam uživala i trčala na svojim omiljenim stazama po Tokiju i okolini. Sve je jako dobro uređeno i pristupačno. U Japanu je i najveća trkačka populacija tako da nije ni čudo da staza od 5 km oko Careve palače ima preko 10 trkačkih stanica (“Run Stations”). Poznati brendovi kao što su Nike, Adidas, Asics, Under Armor… reklamiraju svoje zadnje modele patika.
Pošto nosim Nike patike i dobro mi odgovaraju onda uvijek idem u Run Station gdje je Nike. Preko njihove aplikacije i koda mogu iznajmiti patike besplatno i trčati taj dan. Moj izbor su bile Nike Alphafly Next 2. Odlične za maratona. Svaka Run stanica ima tuš kabine, lokere, i sve što vam treba, tako da vam bude zgodno trčati u bilo koje vrijeme i ne morate se brinuti jeste li ponijeli opremu ili ne, jer se i odjeća za trčanje može iznajmiti. Možete više saznati na: LINK1, LINK2, LINK3. Oprema je nova, a patike i odjeća se čiste/peru poslije svakog trkača, tako da ne morate brinuti da li da iznajmite opremu jer sumnjate da nije čista. Vrijedi spomenuti i da su Japanci inače jako uredni. U kulturi im je da se kupaju svaki dan (uključujući i pranje kose). A zbog genetike čak i pri aktivnosti nemaju tako izražen neugodan tjelesni miris.
Japancima nikad ne bi palo napamet da opremu ukradu. Isto tako oni nikad ne bježe iz škole, ne traže izgovore da ne idu na posao. Kad god ih pitam zašto je to tako – onda će oni odgovoriti da je to valjda normalno. Isto kao što ne bacaju smeće na ulicu, ne tuku se ako nije po njihovom i ne hejtaju ako izgube.
Danas je baš dan bio za 10. Svake nedjelje ujutro od 8 do 8:45 vodim Powerspot run Club i tako je bilo i ovo jutro. Poslije toga sam se brzinski spremila i sjela na voz za Tamagawu gdje je polumaraton bio u 10:00. Prijatelji su uzeli broj za mene u slučaju da ja ne mogu stići.
Kada sam došla tamo već je počelo zagrijavanje i svi su učestvovali. Atmosfera je bila jako pozitivna. Stvari (kao i na većini trka u Japanu) su se mogle ostaviti na plavu prostirku. Da li je neko bio tu da pazi na stvari? Da li sam trebala da stavim broj na kesu ili torbu? Odgovor je – nisam! Stvari vam niko neće uzeti jer Japanci smatraju da to njima ne treba jer nije njihovo. Vjeruju da isto tako mogu donijeti sebi nesreću jer su unesrećili tu osobu tako što su joj uzeli stvari i napravili problem.
Na ovoj trci pejseri su bili neki od poznatih japanskih trkača. Moj cilj za danas je bio pejs 5:10 što je meni dobar trening. Tako da smo Sachiko san (pejser) i ja trčale u stopu. Staza je bila kružna od 5km. Trkači su se mimoilazili bez problema. Na stazi su bile dvije okrepe sa vodom. Niko nikome nije smetao. Po završetku smo se zahvalili na organizaciji. Bila je voda i sportsko piće. Kod na broju se mogao skenirati kako biste vidjeli rezultate. Nije bilo medalja, nije bilo majica, a da li su svi bili sretni i zadovoljni? Jesu. Nije bilo žalbi, ni prepirki kod starta. Kotizacija je bila 4.200 jena (ili 58KM). Moj prijatelj Josh je ostvario svoj PB. Bio je jako sretan. Drugi su bili sretni jer su imali priliku učestvovati. Stvari su nas čekale tamo gdje smo ih i ostavili. Poslije smo otišli na ručak. Divna nedjelja u prelijepom i sunčanom Tokiju.
Vaši komentari
