EDINA HARBINJA: Deseti jubilarni maraton – super iskustvo i prosječan trk

Piše: Edina Harbinja

Ersan i ja smo se prijavili još krajem prošle godine, upali po vremenima, a ja sam bila spremna da naplatim sve one dužine, intervale i ranija ustajanja.

Ersan će o svojim pripremama i iskustvu pisati posebno, ali evo mog poglavlja priče o Chicagu.

Pripreme i plan

Od sredine jula do sredine oktobra imala sam dovoljno vremena da se spremim za dobar maraton i, nadala sam se, PB. Osjećala sam se kao da sam u Londonu bila u formi za PB, ali okolnosti (vrućina) tamo nisu bile naklonjene – pa sam odlučila pokušati ponovo. Avgust sam provela u Sarajevu i na moru, gdje trenirati po vrućini znači pravo preživljavanje. Tempo i intervale sam radila rano ujutro, a dužine vikendom s ekipom (Jasenka, Vedran, Puško, Muha, Pešto, Alma, Bane i još mnogi iz SRC-a i Tite).

Držala sam se Hanson Advanced plana, ali s modifikacijom: dužine svake sedmice (ne svake druge) i iznad njegovih 27 km maksimuma, do 33 km maksimalno. Na kraju sam imala šest dužina preko 25 km i četiri uzastopne sedmice sa 100+ km. Možda sam krenula naglo nakon odmora u maju i junu, kada sam odmarala i imala minimalno kilometara, ali tijelo je to dobro podnijelo sve do kraja.

Trkački raspored bio je minimalistički – tokom ljeta nisam trčala trke osim Duvno 10k, koji je prošao loše jer su pripreme tek počinjale, a ja bila van forme i na putu za more. Fokus je bio jasan: Chicago. Sve je izgledalo idealno do prve sedmice tapera, kad sam deset dana prije maratona dobila blagu prehladu. Sanirala sam je brzo, mislila da je to samo “maranoia”, ali me to grebanje u grlu pratilo sve do startne linije.

Osim Chicaga, planirala sam i New York 2. novembra – lagano, bez pritiska – te između dva majora još dvije sedmice u Čileu, pola poslovno, pola odmor.

Dolazak u Chicago i dani prije trke

Sestrina i moja prijateljica Lea i njen suprug Mirza bili su naši domaćini – najbolji mogući. U Chicagu smo bili od srijede, taman da se malo aklimatizujemo i upijemo atmosferu. Expo smo obišli već u četvrtak, a na putu tamo, sasvim slučajno, upoznali smo Barbaru i Gorana Kešmera u Grant Parku. Odmah kliknuli – šarmantni, duhoviti, puni pozitivne energije – i družili se opet nakon trke.

Expo je bio solidan, ali ništa spektakularno – London je, recimo, dosta bolji (vidjet ćemo uskoro NY). Bilo je dosta rupa i ne toliko sadržaja kao u Londonu, ili još bolje, National Running Show-u u Birminghamu, koji je pravo trkačko hodočašće. Uz startni broj dobili smo i lijepu crvenu Nike majicu, plus poklone i popuste od sponzora. Paket je bio bogatiji od londonskog. Te večeri smo išli i na NBA predsezonsku utakmicu Bulls–Cavaliers – super iskustvo, iako me jet lag ubijao, kao i do kraja boravka u Chicagu.

Petak je prošao mirnije – šetnja, posjeta Willis Toweru i pogled s vrha nekada najviše zgrade na svijetu. U subotu nas domaćini vode na arhitektonsku turu brodom – Chicago s te perspektive oduzima dah. Najviše mi se svidio Vista Tower, lijepi plavi toraj koji se presijava kao Michigen jezero, a projektovala ga je arhitektica Jeanne Gang 2021. godine. Nakon ture, obavezna pasta, pizza, krofne i agresivni carb loading i ovaj put. Uspjela sam i zaspati ranije (uz malu pomoć melatonina). Inače nemam problem sa snom kad treniram, ali pred trku – kao i svi maratonci – nervoza uradi svoje.

Dan trke: sve po planu, osim plana

Ustajanje u 3:30, doručak (klasična zobena kaša, Maurten drink mix), spremanje i Uber do starta – 20ak minuta vožnje. Pošto smo bili u prvom valu (start 7:30), morali smo biti tamo u 5:30. Javnim prevozom to nije bilo izvodljivo, ali Uber je bio brz, praktičan i iznenađujuće povoljan.

Grant Park je, kao startno-ciljni prostor, savršen: ravan, organizovan i prostran. Volontera ima na svakom ćošku (s banerima „Ask me anything“), bag drop efikasan, sve ide kao po loju. Odlazak u WC više puta, malo hidriranja, standardni ritual. Moj koral D startao je oko 7:45, Ersanov pet minuta ranije.

Start bez previše pompe – nema glasne muzike ni duhovitosti i euforije kao u Londonu, ali organizacija besprijekorna. Prvih 5–6 km GPS je, očekivano, malo ludovao zbog tornjeva, ali zahvaljujući multiband modu i pejs tetovaži na ruci (preuzeta na expu), uspjela sam pratiti plan po miljama. Prvih 15 km osjećaj fantastičan – sve po pejsu, tijelo lagano, glava fokusirana. Za razliku od Londona, gdje sam već tada znala da nema ništa od PB-a, ovaj put sam vjerovala da može.

Na 18–24 km počinjem osjećati težinu u nogama, ali i dalje držim nadu u PB. Polumaraton prolazim za vrijeme koje bi vodilo do oko 3:13 da se tempo zadrži. Međutim, oko 25. km počinje klasična kriza: noge teške, pejs ne ide, i tu odlučujem stati u WC jer vidim da je PB sve dalje (minuta pauze). Nema drame, ali jasno je – danas neće biti rekord.

Staza i organizacija – bez greške. Okrepe savršeno raspoređene: prvo Gatorade, zatim voda (svaka milja), kasnije Maurten gelovi i banane. Staza ravna, ali ne kao Valencia – ima mostića i kratkih uspona koji se osjete pred kraj. Vrijeme skoro pa idealno: 14°C na startu, kasnije možda 18°C, povremeno sunce, povremeno hlad. Ipak, nakon 30. km – klasična mentalna borba i malo više sunca. Razmišljam o odustajanju, analiziram zašto opet ne ide – i onda odlučujem da idem do kraja koliko ide.

Cilj, ljudi, pivo i lekcije

Na kraju – 3:22:39. Moj treći najbrži maraton od deset i najbrži major. Nema PB-a, ali daleko od lošeg rezultata (što kaže Vesna, neki sanjaju taj rezultat, ali onda ja odgovorim da i Mantz, sada američki rekorder s 2:04 sanja Kipchogeov rezultat od 2:01). U cilju – pravi američki šou: voda, voće, proteini, grickalice, i – pivo. Da, pravo pivo, i nije nula!

Brzo sam pokupila stvari i našla Ersana kod dogovorenog mjesta – oboje umorni, ali zadovoljni. Uskoro smo se čuli i s Barbarom, presretna jer joj je pao PB. Zahvaljuje “crvenom ružu” koji je odlučila staviti nakon što je vidjela mene – kaže, donosi sreću. Možda ima nešto u tome, ali vjerujem da su treninzi presudili. Raja šalje poruke, Puško i Alma tješe, ekipa iz Tita čestita.

Poslije smo se s Barbarom, Goranom i ekipom iz Hrvatske i Slovenije našli na mjestu predviđenom za susret s trkačima, pa s Barbi i Goranom otišli na pivo u pub. Sjajno društvo, dobra energija, smijeh i razmjena iskustava. Maratoni donose i to – ne samo znoj, bol i kilometre, nego i ljude koje inače nikad ne bi sreo.

Puma Fast-R 3: potvrda impresije

Puma Fast-R 3, u kojima sam trčala, pokazale su se fantastično – bez žuljeva, bez plavih noktiju, udobne kao rukavice. Na sporijem pejsu djeluju pomalo “prazno”, ali kad se ubrza – lete. Osjetno mekše od Adiosa 4, a stabilnije od Alphafly 3. Ako me pitate – savršen izbor za maraton.

Šta se dogodilo (ili zašto nije bio PB)?

Kasnija analiza pokazuje: sve je bilo idealno – staza, vrijeme, oprema. Ali – početak lutealne faze ciklusa, jet lag, prehlada, manji pad imuniteta… možda se sve to skupilo. Kako reče Erol – “to te sigurno koštalo 5–10 minuta”. Moguće. Ne tražim izgovor, ali činjenica je da tijelo nije uvijek mašina i da su maratoni zvijeri.

Da, teško je kad treniraš mjesecima i ne ispuniš plan. Ali svaki kilometar ide u noge i iskustvo. Kako kaže Alma – možda ću New York trčati bolje. I idem tamo bez pritiska – lagano, s osmijehom.

Ostatak Chicaga

Naredni dani prošli su u obilascima: Bahai Temple s domaćinima, Srednjovjekovni muzej mučenja (zvuči morbidno, ali zanimljivo), šetnja uz jezero, posjeta The Art Institute (trkači imaju popust!). Hrana – posebna priča: Chicago hot dog, deep dish pizza, sve redom.

Kako kaže Ivica – važnije je to što smo proveli divne trenutke s prijateljima i putovali, nego sama trka. I bio je u pravu. Žal za PB-om je mali, ali iskustvo je bilo vrhunsko – toplo, emotivno i ispunjeno ljudima koji čine ovaj sport posebnim.

Zaključak: iskustvo veće od vremena

Deseti maraton je možda bio prosječan trkački, ali izvanredan po svemu ostalom. Chicago je ravan, brz, i savršeno organizovan – ali ono što ga čini posebnim su ljudi i atmosfera.

London i dalje drži tron po organizaciji i emociji (uprkos vrućini), ali Chicago mu diše za vrat. Vidimo se u New Yorku – tamo idem bez pritiska, samo da uživam u trci i još jednoj stranici ove, sigurno lude, maratonske priče.

Vaši komentari