Piše: Ersan Bijedić
Jednom istrčati Boston Marathon UK i uklopiti ga Boston Marathonom US, spojiti originalni grad i najstariji maraton, spojiti dva maratona u dva Bostona, je bila fora i dobar izazov.
Povratak u Lincolnshire nije bio plan, ali je silom prilika ostao kao jedina dobra opcija.
Ispostavit će se da se samo činilo kao najbolja alternativa za originalni plan – Newport Marathon u Velsu, na koji sam zakasnio sa prijavom. Šta drugo radit ako hoću brz maraton – tako kasno i u terminu od sedam dana prije, kao ravan maraton relativno blizu mene (Birmingham), je ostao Boston UK. Htio bih se probati kvalifikovati na London Marathon 2027. i trčati ispod 3:02 (Good For Age kvalifikacija za kategoriju 45-49), ali i probati ponoviti 2:55 iz Valencije 2023. i idealno – lični rekord.
Boston UK Build Up
Još od novembra je trening išao odlično. Osjećao sam se bolje nego čitavu prošlu godinu iako sam i ranije trenirao puno, i sa nesmanjenom voljom. Ipak kako sam išao prema kraju godine i trčao samo sa ciljem da održim dobru bazu, to sam bio bolji pa onda 27. decembra iz takvog treninga istrčao parkrun PB (5km): 18:25.
To je bio baš obećavajući temelj i predikcija jer sam tek trebao krenuti u prave pripreme. Za razliku od prošle godine koja nije dozvoljavala da previše treniram po striktnom planu, iako sam se uvijek držao strukture, ali ne uvijek i strogo kontrolisao progresivno opterećenje, ovaj put sam sebi napisao plan i držao ga se od početka do kraja. Oporavak je pomogla i kupovina bicikla jer sad puno manje pješačim. Trening se upijao odlično, finalna tempo dužina od 26km na 4:07/km je pružala obećavajući osjećaj na kraju trka, a kompletne pripreme me ispunjavale samopouzdanjem. U grupi se podržavamo Edina koja sprema London, Puško koji trči Beograd i ja koji sam prvi na testu. Za sve troje sam nam napisao program treninga.
Pretrčao sam 1350km od početka godine, od toga u martu 503km, a popravio sam trening snage. Usput sam zadržao i svoj trkački streak koji na dan ove objave iznosi 727 dana.
Džaba što je ravno
Boston je mali grad i povratak tamo poslije godinu dana nije pobudio nikakve posebne nove želje – većinu toga smo vidili prošle godine. O original Bostonu sam pisao OVDJE. Tako se ovaj izlet, uz šetnju i odlazak u pub, ipak uglavnom svodio na trku.
Staza se reklamira kao najravnija maratonska u UK, ali je problem što je u ovoj regiji uvijek vjetrovito. Prošle godine nije bilo loše, ali ove su najavljivali jak vjetar, što sam se trudio ignorisati prije trke. Ništa mi ne znači da se mislim o tome, borit ću se koliko može.
Ispostavilo se – ne mnogo.
Ne gubi grupu
Krenuo sam po planu na oko 4:08/km i poslije 5km sam zaključio da je sve kako treba što se tiče mog tijela i da danas trebam imati odličnu trku. Prve udare vjetra smo osjetili s boka na jednom okretu na 9. i 10. km – već je bila puno veća potrošnja za održati ritam. Trkači su s počeli pitati: „Šta očekivati kad se potpuno okrenemo?“. Vjetar je bio jugozapadni, što je omogućilo oko 16 – 17km normalnog trčanja. Pravilo kaže da vjetar u leđa nikad ne može pomoći, koliko vjetar u prsa može odmoći na trci. Vremenska prognoza dan prije je ukazivala na vjetar od 35-36 mph ili oko 55km/h, a na dan trke se pisalo i o jačim udarima (40mph+).
Nekako sam izvukao 17. km na 4:08/km, ali već 18. je bio 4:23/km. Nema smisla, pa na treningu sam išao 26km po 4:07/km. Tad se od razbacanih trkača formirala grupa, ali i zaključak: „Whatever you do, don’t lose this group!“ (Šta god da uradiš, nemoj izgubiti ovu grupu!).
Bez zaklona
Lakše reći, nego uraditi. Svi ti trkači se uz grupu nikad ne drže sa jednakim naporom, a ovdje je to bilo jako vidljivo po intenzitetu s kojim su otpadali iz grupe. Otpadanja iz grupe se obično događaju u sporijem ritmu, a ovdje bi nalet odvojio po dvoje ljudi na 20m u samo 50m trčanja. Djelovalo je kao da ih prosto otpuše iz grupe. Ljudi su se pokušavali podržavati, ali vjetar je šibao kroz grupu od 15 ljudi. Nema nikakvog zaklona u Bostonu. Iz grada se iziđe poslije 2km i onda se praktično sve vrijeme trči po jednom velikom polju. Većina kontejnera u koje smo trebali bacati flaše vode dobivene sa okrepnih stanica su bili oboreni vjetrom.
Napor veći – tempo sporiji
Na 18. km smo se okrenuli, a tempo pada iako je napor puno veći – već mi je jasno da nema šanse postići ciljeve. Sad mi je djelovalo nemoguće da mogu trčati maraton ispod 3:10. Na par mjesta, kao na 25. km – imamo bočne udare gdje je teško stabilizovati trkački pravac i ne završiti u kupusu sa strane. Na 30. km sam se jedva spustio ispod 5min/km, a onda je uslijedio okret prema istoku i odjednom 31. km trčim za 4:13. Nije dugo trajalo jer se mučenje sa vjetrom nastavilo do 38. km kad sam primijetio da sve više popušta i mogu ubrzavati. Ruta sad vodi ka sjeverozapadu i lakše je. Posebno pri ulasku u grad gdje smo zaklonjeniji pa sam zadnji kilometar trčao za 4:02 potvrdivši sebi da je ovo definitivno trebalo biti bolje u normalnim uslovima.
Zaključak
Trku sam završio sa 3:05:46, što je daleko iznad očekivanog poslije viđenog, a isto tako i ispod ciljanog pred start. Za zadovoljstvo je dovoljno i to: završio sam svoj 34. maraton.
Svaki maraton je novo iskustvo, a ovaj je bio posebno novo jer nikad nisam trčao bilo kakvu trku u ovakvim uslovima. Puno treninga na hercegovačkoj buri – da, puno trčanja u vjetrovitom Birminghamu – da, ali nikad ovako vjetrovita trka.
Po dolasku u cilj saznajem iskustva drugih i svi pričaju isto. Edina je trebala u sklopu polumaratona trčati trening u tempu maratona, i vjetar joj također nije dozvolio da postigne zadani tempo (koji je trebao biti relativno lagan).
Boston Marathon UK je sasvim drukčija priča od Boston Marathona US. Nimalo glamurozna, ali prava domaćinska trka, kao neke naše u BiH, sa dobrom grupom trkačkih entuzijasta koja radi besprijekornu organizaciju. Ove godine su na četiri distance okupili blizu 2000 trkača, od čega 1050 maratonaca.
Vaši komentari
