Piše: Arnel Šarić
Zen učitelj Brad Warner je ko zna kad napisao odličan esej “Zen is boring”. Uvijek se sjetim tog teksta kad izađem na ulicu trčati.
Ma koliko god osjećao uzbuđenje svakim svojim korakom, nisu u krivu oni koji kažu da bi poludili od trčanja, te da im se ta vrsta aktivnosti čini najdosadnijom na svijetu.
Jer jeste. Dokaz toga je činjenica da sam, gledajući svoje zapise iz aprila, shvatio da će ovo biti najdosadniji tekst na svijetu ako ne odstupim od forme nakon što je zadovoljim.
Evo forme.
Ovaj serijal služi kao dnevnik mojih treninga.
U mjesecu kada je Sebastian Sawe postao prva osoba koja je maratonsku dužinu službeno pregazila ispod dva sata, u mjesecu gdje se umjesto proslave Sawea toliko objava bavilo Adidasovim tenama, što nam dovoljno govori koliko je cijeli svijet nenormalan, u tom mjesecu – jesam, trčao sam, pa i šetao.
Ovdje bi mogli završiti, ali upravo se oko te dosadne aktivnosti odigralo toliko interesantnih lekcija čija mudrost je dostupna onima koji u nju žele proniknuti.
Ili barem o njima čitati.
Narandžasta digitalna pijaca
Jedan od problema sa kojima kuburim u privatnoj i poslovnoj sferi je sindrom uljeza (imposter syndrome) koji nalaže onome ko ga trpi da ne vjeruje u svoje sposobnosti i znanja u određenoj strukturi.
Porastom broja “struĆnjaka” za pitanje svega, što je neminovan rezultat bh. mentaliteta, ja sam se nekako odvojio od ideje da mogu naučiti bilo šta bilo koga. Osjećam da nije moje da pričam ili dijelim lekcije, prvenstveno jer uvijek imam određeni teret odgovornosti ka onome ko bi lekcije mogao protumačiti krivo.
Nisam osoba koja zna mnogo. O nekim temama znam dovoljno da mogu biti kompetentan sagovornik, pa ipak me i u tim slučajevima halabuka, čak i dobra volja sagovornika, znaju slomiti.
Recimo, ono što znam je da odjeću, obuću i stvari za konzumaciju jela i pića ne treba pazariti na narandžastoj digitalnoj pijaci (svi znamo o kojem sajtu se radi, ne treba im dati dodatnu reklamu).
Pa ipak, prije nekoliko mjeseci, uspješno sam nagovoren od osoba koje se NE BAVE sportom i NE TRČE da zanemarim sva svoja lična uvjerenja i naručim predmet sa svaštare – kompresijske čarape.
Uvijek sam želio probati taj dio opreme i vidjeti da li je zaista magičan kako dosta ljudi priča. Znam da se koristi kao anatomsko pomagalo i do događaja čijem opisivanju se sporo, ali neumoljivo primičemo, nisam znao da su čarape “baždarene” na određeni pritisak, u skladu sa potrebama. Mislio sam – tkanina sa nekim elastinom, stisne i… beneficije!
Na moju adresu je nakon nekoliko sedmica stigao paket od PET (to je samo po sebi suludo) pari kompresijskih čarapa. Već pod rukom, osjetio sam da se ne radi o kvalitetnom proizvodu; sintetika je izbijala, ali sam uvjerio sam sebe da mi ionako ništa osim gaća kad trčim nije pamuk, pa ne treba da vidim problem ni u tome.
Čarape na nogama i serija easy runova. Iskreno, nisam primijetio nikakve prednosti. Na easy runovima ne osjećam nikakvu bol, krećem se polako i svaki put te sesije završim sa blagom panikom kako se razbacujem dragocjenim vremenom, ali nikad sa bilo kakvom vrstom bolova ili ukočenosti.
A onda… onda je došao tempo trening.
Navukao sam čarape na noge i krenuo lagano. Prvi dio treninga je bio “razgovorni” – pejs lakog treninga koji je služio da me zagrije. Taj dan, sa kompresijskim čarapama na nogama, nešto se nije doimalo kao inače; osjećao sam da sam ukočeniji nego obično, ali sam osjećaj ignorisao i lagano klizio ka Vilsonovom, gdje bih trebao ući u drugu, zahtjevniju fazu treninga.
Kad sam počeo trčati u većem tempu, polako mi se tabanima počeo širiti neugodan osjećaj ukočenosti. Oko petog kilometra, nogama mi je prostrujila takva bol da sam mogao samo stati, zakucan za asfalt. Strah je poput halapljivog djeteta cuclao moj mozak kao lizalicu. Stao sam nasred ceste, i uhvatio se za koljena. Osjećaj božanski, ako pod “božanski” računate i da je Isus Hrist osjećao nešto takvo kad su mu zakucali noge na križ ogromnim ekserima.
Odmah sam prekinuo trening i odšepao do klupe. Bol nije jenjavala. Tu sam počeo lagano odmotavati čarape od koljena naniže. Svjedočio sam traumatičnom prizoru: svakim otkrivenim centimetrom, koža je postajala sve tamnija i tamnija. Kad sam skinuo tene i čarape skroz, ugledao sam prizor koji me podsjetio na izgled moje noge kada sam prije 20 godina padom sa skejta slomio kosti lijeve noge i smrskao skočni zglob, što je zahtijevalo dvije hirurške intervencije: noge su bile izrazito tamne, što je evidentno bio znak da nešto nije okej.
Počeo sam u panici masirati stopala. Obukao sam tene (ne i čarape) i počeo lagano kročiti kući, gledajući da mičem prste u tenama i analiziram panično svaku senzaciju koju osjetim. Kad sam došao kući, odmah sam ušao pod tuš i nastavio sa masiranjem.
Trebalo je sat i po da se boja normalizira i da mi noge prestanu trnuti. Bilo je to veoma neugodnih sat i pol mog života.
Nije bilo potrebno mnogo da pronađem nekoliko pedijatrijskih klinika koje na svojim stranicama nude i blog objave o kompresijskim čarapama i potencijalnim rizicima, te informacije koje jasno ukazuju da sam kupio jeftine, neodgovarajuće čarape koje su mi mogle napraviti ko zna kakvu havariju da sam ih nastavio nositi.
Ustao sam, uzeo veliki kuhinjski nož i rasparao svih pet pari. Nisam ih mogao samo baciti jer nisam želio riskirati da ih neko uzme i počne nositi.
U danima koji su uslijedili oprezno sam se vratio treningu, ali je bilo jasno da je remetilački faktor uklonjen. Sa istim ASICS tenama (Nimbus 26) i najobičnijim, jeftinim čarapama iz Decathlona, osjećaj onakvog bola ili promjene izgleda noge se nikad nisu vratili.
Ne volim govoriti ljudima gdje da troše pare koje krvavo zarade. Ja dosad nisam kupovao na narandžastoj digitalnoj pijaci jer imam problem sa haotičnim, besciljnim konzumerizmom. Smatram da je loš za sve, od psihe pojedinca do zdravlja planete.
Ovaj slučaj popuštanja me naučio dvije lekcije: trebam više vjerovati u sebe. Ponekad je teško u maniru GIF-a Zacha Galifianakisa klimnuti sa odobravanjem ka svojim znanjima i osjećajima, ali ne bi trebalo ignorisati iskustva skupljena kroz godine.
Druga lekcija je jasan znak da sam u pravu kad se lično držim one “nisam toliko bogat da kupujem jeftino”.
A niti imam nogu viška u šteku.
Trkači su raja
Većina onih koji me poznaju svjesni su moje duboke ukorijenjenosti u podzemnoj muzičkoj sceni Sarajeva i Bosne i Hercegovine. U rock’n’roll mulju takva scena egzistira u svojoj traljavštini. Kada si dugogodišnji (sada već višedecenijski) učesnik iste, počinješ patiti do granice sagorijevanja jer količina onoga što ti se vraća, kroz mentalni ili materijalni profit, je potpuno nesrazmjerna onome što ulažeš.
Smatram da sam kao osoba napukao na toj sceni, ali me od potpunog prsnuća spasilo upravo trčanje. U posljednjih nekoliko mjeseci primijetim još jedan važan element priče, a to je pozitivnost ljudi koji ostavljaju sate na cesti (ili u šumi, ali njih ne viđam toliko često). Shvatio sam da provodim sve više vremena, ako ništa, pričajući sa trkačima; moje je trčanje moja lična solo terapija, plus što ne bih volio usporavati generalno brže trkače od sebe.
Sresti na cesti ili usputno ljude poput Kove, Alena, Harisa i ostalih koji primijete da si aktivniji, a nerijetko pozovu na trening, dadnu savjet ili kritiku, to je nešto što sigurno ostavlja motivacijski trag u mozgu.
Upravo vođen tim pozitivnim iskustvima, ovog aprila sam odlučio izaći na trku prvi put kao posmatrač: Dečki u plavom su organizirali Sarajevski maraton. Dvojica kolega su trčali – Muki je spremio maraton u rekordnom vremenu, a Haris odradio solidan polumaratonski trening. Na finišu sam ih dočekao sa kolegom Dinom koji se inače uopšte ne bavi trčanjem, ali mi je drago da smo ga uvukli u to kolo jer je dan bio predivan i sigurno je bolje provesti ga u što zelenijem okruženju, sa rajom.
Na maratonu sam susreo i kratko popričao sa fitnes influenserom u nastajanju, ultramaratoncem Džanom Ramićem. Džan na Instagram profilu @dzanki35 već mjesecima gradi priču satkanu od enormnog broja kilometara i sklekova, a sve uz psihotičan osmijeh na licu, promovišući zdravlje i pozitivan odnos ka životu. Uvijek mi je fascinantna ta vojnička disciplina, manijakalna posvećenost koja naprosto isijava iz Džana, bez obzira što se lično time nikad ne bih bavio na taj način jer jednostavno nisam takav karakter i potreban mi je haos i raspad u životu kako bih balansirao. Moja mračna strana mora horgati da bi svijetla uopšte mogla postojati.
Jedan od najvećih svih vremena, Eliud Kipchoge (donekle sporiji od Jasmina Harbinje), kontinuirano naglašava koliko je važna zajednica za trkače. Ja sam usamljenik, ali ako počinjete danas, pokušajte pronaći svoje pleme jer je tribalnost izuzetno dobra za duh. Možete pokušati sa službenim udruženjima poput Trčanje i to koji pomažu da napravite prve korake u trčanjima ili Strava grupom portala Moje trčanje. A nekad je možda najbolje da pronađete nekoliko prijatelja ili kolega sa posla i zajedno krenete u veliku avanturu.
Kad pričamo o zajednicama, ne mogu ne spomenuti prvu trkačku zajednicu kojoj sam pripadao, doduše isključivo kao član Facebook grupe. Udruženje sredovječnih trkača Negativa bila je (jeste?) skupina brzih i posvećenih trkača koji su, uprkos rezultatima i evidentnoj pasiji ka trčanju, provodili sate šprdajući se i ismijavajući trkačku pozitivnost koja je, htjeli mi to priznati ili ne, najčešće najomiljenija u svijetu onih koji sporije trče.
Negativa je bila savršen, sarkastičan odgovor na sektašluk koji trčanje često nosi sa sobom i uživao sam u njihovom ismijavanju svih, uključujući i njih samih. Uz profil nekadašnjeg frontmena švicarskog noise/grindcore sastava Fear of God, Ericha Kellera, Facebook grupa UST Negativa me najčešće podsjeti na neko nevinije vrijeme na društvenim mrežama, kada su one odista bile korisne za umrežavanje i jačanje društvenosti.
Bolest i bolovanje
U martu sam počeo osjećati kako me grlo lagano zateže, ali nisam obraćao pažnju. Jednog jutra u aprilu, probudio sam se nakon nekoliko izuzetno bolnih dana i okupan u hladnom znoju otkrio da ne mogu progutati ni guljaj vode, a da svako pomjeranje jezika u ustima uzrokuje stravičnu bol.
Jedva sam pronašao ambulantu i karton, te sam nakon kraćeg pregleda stavljen na antibiotike, najodvratnije rastvore za nos i poslan kući sa instrukcijom da odmorim. Pet dana sam bio na bolovanju, ukupno sedam dana bez treninga.
Možda je moglo proći brže da nisam aktivno ignorisao akutnu upalu koja me na kraju slomila. Doktorica koja me primila završila je kontrolu sa rečenicom “niste ni vi više toliko mladi”, lomeći mi srce, ali jasno davši do znanja da trebam paziti na sebe, i da će bolje slušanje vlastitog tijela biti važnije sada nego ikad kada u junu oficijelno započnem sa treninzima za maratone.
Sve dosad je bilo zagrijavanje, sad počinje zabava.
Vaši komentari
