Jim Peters: Prvi maratanac koji je probio barijeru od 2:20

417

Jim Peters, punim imenom James Henry Peters, rođen je 24. oktobra 1918. godine u Hackney-u (London, Engleska).

Piše: Veliša Smoljić

Ono što ga izdvaja od ostalih atletičara jeste period između 1952. i 1954. godine jer je tad postao prvi maratonac koji je probio barijeru “02:20:00” na maratonu, postavljajući četiri puta zaredom svjetski rekord sve do njegovog najboljeg vremena od 02:17:39.4 (Polytechnic “Poly” marathon – London). Dotad, rekord na maratonu je bio 02:26:07.

Kada je nakon Vancouver Empire Games Marathon-a 1954. godine, po mnogima, prerano otišao u sportsku mirovinu, u tom momentu držao je šest najboljih ikad postignutih vremena na maratonu. Vrlo je teško da će više ikad ijedan maratonac imati slične trkačke izvedbe i upravo zbog toga se Peters smatra jednim od najvećih svjetskih maratonaca.

 Poniženje na OI u Helsinkiju

Nažalost, Peters je upamćen po događajima koje nije mogao mnogo kontrolisati.

Prvi, kao svjetski rekorder i veliki favorit na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952. godine, Peters je žestoko poražen od strane Emila Zatopeka kojem je to bio prvi maraton u karijeri. U toku trke negdje oko 18. kilometra, Zatopek je pitao Petersa “da li mu je tempo dovoljno dobar”, nakon što mu je Peters odgovorio “da je tempo prilično spor”, Zatopek je ubrzao i Peters nije mogao odgovoriti na to, nije bio u mogućnosti pratiti ga.

U roku od samo nekoliko kilometara, Zatopek je stekao prednost oko 10 sekundi nad Petersom i 30. kilometar je prošao “sitnih” 12 sekundi ispod Petersovog svjetskog rekorda. Nedugo nakon toga, Peters se povukao iz trke. Mnogi pretpostavljaju da je Peters bio psihički dotučen.

Dva otežavajuća faktora

Međutim, dva manje poznata faktora mogu objasniti loše performanse Petersa u toj utrci.

Šest sedmica prije utrke, Peters je osvojio British AAA Marathon zapanjujućim vremenom utrke 02:20:42 što je bilo bolje za 04:30 u odnosu na stari svjetski rekord.

U to vrijeme, britanski sportski stručnjaci, kao što je bio Harold Abrahams, izrazili su sumnju da će Peters biti u stanju optimalno se oporaviti za olimpijski maraton. Što se na kraju i ispostavilo tačnim, njihove sumnje su bile opravdane: sada znamo da se nije moguće u potpunosti oporaviti u tako kratkom vremenskom intervalu između maratonskih utrka. Drugi faktor je način putovanja na Olimpijske igre u Helsinki. Zbog problema u rasporedu avio-linija, britanski sportski dužnosnici bili su prisiljeni na improvizaciju pa su, umjesto putničkim avionom, letjeli transportnim “York” avionom. Let je trajao 9 sati, a za to vrijeme u avion je udario grom i Peters koji je bio izložen promaji, postao je naglo bolestan. U Helsinki je stigao sa osjećajem mučnine, ukočenosti i glavoboljom.

Kolaps od toplotnog udara

Drugi događaj po kojem je zapamćen jeste kolaps uzrokovan toplotnim udarom, 1954. godine (Vancouver Empire Games Marathon). Peters, koji nije vjerovao da vrućina utiče na maratonsku izvedbu, nije uspio završiti utrku, a dva Južnoafrikanca, Jackie Mekler i Jan Barnard, koji su navikli na vrućinu, utrku su završili na drugom i trećem mjestu.

Povlačenje

Prve 3-4 godine karijere (1946. – 1949.), Peters je trčao utrke na atletskoj stazi, kros utrke i cestovne utrke do 16 km. Bio je britanski prvak na 6 i 10 milja. Peters je 1948. godine na Olimpijskim igrama u Londonu učestvovao na utrci od 10K gdje ga je porazio Zatopek, prestigavši ga za cijeli krug. Jako posramljen porazom, Peters je odlučio povući se iz trčanja i u 1949. godini je trčao samo jednu utrku. Međutim, njegov trener Johnny Johnston ga je nagovorio da se vrati i u novembru 1949. godine počinje redovno trenirati sa idejom da postane specijalist za maraton. Njegova posljednja velika utrka bila je 26. juna 1954. godine kada je istrčao već spomenuti Polly Marathon u vremenu od 02:17:39.4.

Ubrzo nakon tog maratona, istrčao je svoju najbolju 10K utrku na stazi sa vremenom 28:57.8. U 10 mjeseci koji su prethodili ovoj utrci, na treningu je pretrčao 7158 km. Šest sedmica nakon tragedije na Vancouver Marathonu, Peters se povukao, iz razloga jer se bojao da bi mogao umrijeti ako isforsira još jedan maraton u sličnim vremenskim (ne)uslovima. Vjerovao je da može pobijediti na još jednoj utrci, to je bio olimpijski maraton 1956. godine u Melburnu. Ali nije bio spreman rizikovati život.

Važnost intenzivnog treninga

Kada govorimo o trenažnom naporu, samo nekoliko maratonaca je bilo u stanju trenirati “okrutno” kao Peters. Izražavajući uvjerenje u važnost intenzivnog treninga, Peters je jednom prilikom rekao “U toku treninga, tijelo se mora izložiti onom pritisku i naporu sa kojim će se susresti za vrijeme trke”. Na pitanje brzine i snažne izdržljivosti, Peters je rekao “Rijetko sam trčao više od 16 milja na treningu. Ali su to bile dobre, brze i kvalitetne milje. Kao što vidite, brzina i snažna izdržljivost idu skupa”.

Vaši komentari