Piše: Ersan Bijedić
Vodili su se time da trebaju ići trenirati tamo gdje to rade najbolji i jednostavno se otisnuli u Keniju kao 17-godišnjaci koji ne oskudijevaju jedino s ogromnim motivom uspjeti u sportu koji vole.
Otad su obojica prošla velika takmičenja, Jake nedavno (14. 1.) pobijedio na Houston Half Marathonu sa 60:01 (sa istim vremenom je slavio i u Lisabonu prošle godine), a samo par mjeseci ranije na Great North Runu (Newcastle, Engleska) bio drugi (60:12) sa 8 sekundi iza Mo Faraha. Zane je još 2015. trčao polumaraton za 59:47. Ovi rezultati ih čine najbržim polumaratoncima u istoriji Novog Zelanda, a ujedno i atletičarima svjetske klase. Jakea danas sponzoriše Nike, a uz sva rezultatska postignuća braća su sposobna sebi osigurati udoban život, putovati i izgraditi dom u Itenu. Međutim nije uvijek išlo tako lako. Iza njih dvojice je desetljeće života u Keniji, a na putu do uspjeha su prošli siromaštvo, usamljenost, neizvjesnost, sazrijevanje na teži način.
Srednjoškolske muke
Blizanci su rođeni u Hamiltonu, gradu na sjevernom ostrvu Novog Zelanda, mjestu za koje ih ne vežu baš tako lijepe uspomene…
O djetinjstvu
“U Novom Zelandu je ragbi tradicija i svi ga igraju. Igrao sam i hokej na travi i fudbal. Volio sam i košarku. Zane i ja smo išli na sve trke i pobjeđivali. Svugdje smo bili prvi i drugi. Živjeli smo na ivici siromaštva, a roditelji su nam se razveli kad smo imali 10 – 11 godina. Nije nam to bilo iznenađenje, uvijek su bili u svađi”.
– Bili smo drugačiji od ostale djece i zato su nas maltretirali. Mislim da bi u SAD-u bili popularni, ali u Novom Zelandu ako ne igraš ragbi, na meti si vršnjačkog nasilja. Događalo se više u srednjoj školi jer smo prestali igrati ragbi. Čak ni profesori nisu bili fer. Zvali su mi majku i govorili da smo anoreksični. Smiješno, smršali smo zbog velike kilometraže. Kad smo počeli osvajati državna prvenstva profesori su nas počeli cijeniti, ali tad je već bilo kasno. Mrzio sam srednju školu, ispričao je Jake Robertson za Deadspin.
To je bio i jedan od razloga zašto su se braća odlučila napustiti domovinu.
– Nismo volili Novi Zeland zbog zlostavljanja kroz koja smo prolazili. Drugi razlog zašto u Keniju nismo otišli samo na pripreme je bio novac: jednostavno nismo bili u mogućnosti vratiti se. Imali smo nekoliko puta opciju ići u SAD na koledž, ali sam vidio drugi put za nas. Niko nikad nije došao i ostao toliko dugo u Keniji pa da osjeti plodove treninga tamo.
O trkačkoj inspiraciji
“Počeo sam trčati u osnovnoj školi i tu sam bio nepobjediv. U srednjoj školi sam prvi put izgubio i nije mi se svidio taj osjećaj. 2004. sam gledao Olimpijske igre, Bernarda Lagata, Eliuda Kipchogea… oni su me inspirisali. Odmah sam htio biti na tom nivou i nastupiti na OI”.
Iskustva iz Eldoreta
Naravno da ih rodbina nije olako pustila u Afriku, imali su po 17 godina.
– Svi su nas odmah htjeli obeshrabriti, nisu imali uvid u stanje kao ja koji sam upoznao kenijske atletičare na SP-u 2006. godine. Zvali su nas da dođemo, živimo i treniramo s njima. Svi na Novom Zelandu misle da je Afrika opasna, a u stvari se boje nepoznatog. Roditelji su nam kupili povratne karte, mislili su da nećemo izdržati. Istekle su krajem 2007. Bili smo spremni umrijeti, ali ne i vratiti se na Novi Zeland.
O treninzima
“Stalno smo u Itenu zaostajali za trkačima. Ali Shaheen je bio pametan i brinuo se za nas. Rekao nam je da ne treniramo s njim svaki dan. ‘To će vas ubiti’, kazao je”.
Prva iskustva ipak nisu bila prema očekivanjima. Braća su se iz Nairobija odvezla u Eldoret i smjestila u hotel.
– Čim su vidjeli bjelce, utrostručili su cijenu. Sljedeći dan smo presreli prvog trkača i on nas je odveo do atletičara kojeg sam poznavao. Trkački svijet je mali.
Trening kampovi za najbolje su bili prebukirani pa su dobili mjesto u nekom jeftinijem…
– Tamo su nas polako krali. Poslije mjesec dana sam ostao bez mobitela, kamere, iPoda, opreme… Obojica smo ostali na po jednom paru trkačke opreme, tako da smo mogli barem učestvovati na trkama. Ali onda smo našli Saifa Shaheena (svjetski rekorder u 3.000m stipl) u Itenu. Kad je čuo našu priču, rekao je: “To je tužno. Sutra ću vas smjestiti u kuću pored mene u Itenu. Odsad ste moja briga”. Preselili smo i nije nam naplaćivao rentu. Dobili smo i jedan obrok. Za ostalo smo se brinuli novcem koji smo dobivali od porodice. Shaheen nam je govorio: “Ako trebate bilo šta, samo me pitajte”. Bio je iznenađen da mu nismo ništa tražili. Htjeli smo postupiti s poštovanjem prema njegovom gestu.
Kenijski život
U Itenu su braća živila i trenirala poput Kenijaca, imali su dva obroka dnevno koji su sadržili dvije šnite hljeba i dva čaja.
O tifusu
“U Eldoretu smo se teško razbolili jer smo pili vodu sa nečistog izvora. Možda tifus. Prepali smo se – otišli smo spavati u petak i probudili se u nedjelju navečer. Bilo je jako ozbiljno, govorili smo jedan drugom: “Ako se jedan od nas ne probudi, ne brini. Neka drugi nastavi i postigne ono po šta smo došli ovdje”. Zapitao sam se tad imam li još šanse dobiti stipendiju u SAD-u. Ali kad sam se oporavio dvije sedmice kasnije, više nisam razmišljao o odlasku”.
– Imali smo struju, ali sa stalnim prekidima. Imali smo vanjsku slavinu na koju je voda puštana jednom sedmično. Morali smo skupljati vodu u 135-litarske bubnje. Imali smo vanjski klozet, sa rupom u tlu. U slobodno vrijeme smo izlazili na ulicu i pričali sa mještanima.
Najbliže misli da ipak napuste Keniju su bili 2008. godine.
– Odmah poslije izbora 2008. godine i plemenskih masakra smo i sami vidjeli mrtva tijela na cesti. Otišli smo iz Itena na godinu dana. Osim toga pojedinci su širili loš glas o nama i dobili smo čak i prijetnje da ćemo biti kamenovani do smrti. Prešli smo tad u kamp Patricka Sanga i Eliuda Kipchogea, blizu Eldoreta.
Iz Jakeove priče je jasno koliko su braća Robertson žrtvovala da bi postali vrhunski trkači.
– Ni za čim ne žalim. Djeci govorim da nema prečica do uspjeha. Sve je u radnoj etici. Ako se trude dovoljno, mogu uspjeti bilo gdje. Kenijski način života nije nužan, ali je mene lično učinio puno jačim. Zahvalan sam jer sam krenuo ovim putem. Biti polumaratonac zahtijeva mentalnu snagu i za to sam potpuno očvrsnuo, zaključio je Jake Robertson.
O ishrani
“Bili smo zahvalni za hranu koju nam je osigurao Shaheen. Imali smo samo jedan malo bolji obrok sedmično. Ali bili smo fanovi kenijskog životnog stila i vjerovali i u takvu ishranu uz težak trening. Međutim prava ishrana je jako važna i o tome puno više brige vodim danas. Neki Kenijci se ne mogu izboriti sa nedostatkom energije upravo zbog loše ishrane. Proći način ishrane kakav smo nas dvojica čovjeka može ojačati mentalno, ali ne pomaže puno njegovom fizičkom oporavku”.
Vaši komentari
