Piše: Hanifa Terzić
Kasno popodne u centru Safet Zajko, sunce na zalasku… Ljudi!
Koje sam upoznala devet mjeseci prije, i koji su mi postali važni. Sve se složilo. Prava ideja, pravi likovi, puno ljubavi i entuzijazma. Priča koja je prerasla svakoga od nas pojedinačno, i izvukla iz nas najbolje, na stazi i pored staze. Sjećam se jednog osjećaja koji je dominirao.
Bila sam ponosna. Na te ljude i na sebe. Dok sam stajala na postolju, jedina misao koja me je nosila bila je:
„Napravili smo Ligu! Mi, ovdje prisutni, ekipa iz kluba i trkači, smo je gradili devet mjeseci, i uspjeli smo. Ova priča će živjeti.“
Na početku, nisam znala jesam li ja sposobna za takva takmičenja. Ali ova riječ „rekreativna“ mi je dala hrabrosti da dođem na stazu tog 3. septembra 2016. Nije nas bilo mnogo, i nismo znali na šta će to sve izaći. Došli da se igramo. Djevojaka je bilo jako malo, pa sam se ganjala s muškima. Taj dan su mnogi od nas trčali svoju prvu utrku na atletskoj stazi. Nisam znala koliko je to krugova, 5km. Okej, prosta je matematika, ali nisam se bavila matematikom. Vjerovala sam ljudima koji su bili tu za nas da broje, trčala, i stala kad su oni rekli da je dosta.
Kad pogledam unazad, sad znam da je to jedna od boljih procjena koje sam napravila. Ekipa AK Novi Grad Sarajevo je to povjerenje ne samo opravdala, nego me iznova oduševljavaju čak i sad, nakon skoro dvije godine.
Postava iz prve sezone je aktivno učestvovala u svim odlukama koje se tiču utrka. Ovo da se lijepo izrazim. Ponašali smo se kao bezobrazna djeca koja samo traže nekog belaja. Nakon prve utrke, uspostavili smo novi način bodovanja koji i danas savršeno funkcionira, odlučivali o disciplinama, terminima, o svemu što je nama bilo važno. Naš dobri Ćera je kao mađioničar usklađivao sve zahtjeve i ideje sa obavezama ekipe iz kluba, i uvijek bi našao način da nam ugodi. Kako je iz te igre i zabave nastala ovako velika priča… Ne znam. Ali znam da nam je svima bilo jako stalo. Do lige i do druženja. A kad ima toliko emocija na jednom mjestu, to mjesto jednostavno mora da živi, i da raste.
Recimo da sam, meni svojstveno, znala doći na trku lige pravo iz kafane. Nesportski, jel?
Dođeš kući u 6h ujutro, i želiš spavati, naravno. Sad skontaj koliko moraš voljeti neko mjesto i neku priču, da se takav spremiš i ideš kružit po stazi ko pripeto govedo, dok ti se još vrti u glavi od malog procenta krvi u alkoholu. Već sredinom drugog dijela sezone sam imala bodove za pobjedu, ali nisam propustila ni jednu utrku. Bolesna, umorna, pravo s puta, mamurna… Svakakva sam išla trčati, ali sam uvijek išla. Osjećala sam da mi je dužnost biti tu.
Kad se neko od drugova ne bi pojavio na trci, doživljavali smo to vrlo lično, i bio je kritikovan za svoje ponašanje. A što smo bili kompetitivni! Danima prije utrke smo postavljali izazove, u stilu onih neotesanih boksera, sve sa porukama „razvaliću te“, „završit ćeš na aparatima“… Lijepi sportski maniri nisu manjkali. Onaj poraženi je do sljedeće utrke morao podnositi mučke provokacije, sve dok ne dobije priliku za revanš. Nisam imala pojma koje vrijeme da očekujem na kraćim distancama, jer prije lige nisam nikad trčala utrku kraću od 10km. Krenem za muškom grupom, trčim dobro dok ne crknem. Kad crknem, trčim kako mogu.
Cijela prva sezona je prošla u znaku sjajnog druženja i zabave.
Radovali smo se septembru i novom početku. Ovaj put, došli smo ozbiljniji, spremniji, i tačno smo znali svoje snage i slabosti. Pridružili su nam se sjajni novi ljudi, situacija se pooštrila i u ženskoj konkurenciji, i moralo se trenirati za rezultat. U međuvremenu sam se odrekla izlazaka, da bih preživjela ozbiljnije životne zadaće koji su bili ispred mene. Uz poslovne i privatne obaveze, postalo mi je teško pratiti drugu sezonu. Mnogo puta sam poželjela da odustanem, jer sam osjećala da mi je to u tom trenutku prevelik pritisak. Išla sam da izguram „još jednu“ utrku, pa ću vidjeti šta dalje. Jednostavno nisam mogla podnijeti da „izradim“. Osjećaj odgovornosti prema projektu u kojem sam od prvog dana, me je tjerao da ponekad pređem vlastite granice, i da trčim, čak i kad ne bih trebala iz zdravstvenih razloga. Jedna od takvih utrka, koju ću pamtiti, je bio cener na Igmanu u prvom dijelu sezone. Nekoliko dana prije mi izmjerili neki strašno visok šećer. Uputili me na hitne pretrage, koje nisam stigla obaviti zbog posla. Nikad prije nisam mjerila, i nemam pojma šta je normalno, samo znam da sam mjesec dana bila puno umorna, i da mi je bilo teško baš sve. Naravno da sam otišla na taj Igman. To je liga. Dala sam sve života što sam imala u tom trenutku da završim cenera, misleći da možda dugo neću trčati. Možda nikad. Na drugom krugu trener Kondo vidi da umirem, govori mi: „odličan prolaz“. I to je liga, dragi moji! Mogla sam se rasplakati. Što od bolova, što od toga da mi jedan atletski gigant daje podršku u trenutku kad nemam više snage da koračam. Da stvar bude zabavnija, aktivirala mi se ponovo povreda ahilove, pa sam šepajući izašla na dodjelu medalje taj dan. Nije mi bilo žao ni jednog trenutka. Taj naš Ćera, to ti je lik kakvog nema nigdje! Njemu je stvarno svaki čovjek bitan. Ne možeš ne doći na trku, nema smisla! Da skratim kuknjavu, dala sam si truda i vremena da se ispregledam, i da se oporavim. Nije mi ništa, ukratko.
A to je bila odlična motivacija da se u drugom dijelu sezone borim najbolje što mogu. Nebrojeno puta sam se posvađala s trenerom, koji nije odobravao da idem na trke svake sedmice, dok sam u pripremama za maraton. Zato mu nisam govorila da idem na trke, normalno. Rizikovala sam da zeznem utrku za koju sam radila 4 mjeseca. Jbg, neke stvari su jače od mene.
…
- juni ove godine. Kasno popodne u centru Safet Zajko, sunce na zalasku… Ljudi!
Dok stojim na postolju, jedna misao dominira. Pobijedila sam sebe, i neke svoje teške faze. Prošla sam mnogo u ovih 9 mjeseci, i izdržala sam, a danas dobijam satisfakciju za tu borbu. Svi smo mi dali nešto od sebe da ovaj projekat uspije. A ono što sam dobila je puno više. Liga mi je dala motivaciju da nastavim onda kad mi je trčanje bilo posljednja stvar na svijetu. Liga je „kriva“ što sam još tu.
Nisam neko ko voli velike grupe. Komplikovano je to meni. Volim sama da završim šta treba, u poslu, u treningu… Baš kad imaš čvrst stav da nešto nećeš, život se potrudi da te suoči s predrasudom, i natjera te da je odbaciš. Volim ARL grupu!
Vaši komentari
