Piše: Ljilja Lukić
Broj trkača je veći, trče oni koji su do sada treninge imali u teretanama ili u raznim fitness klubovima, ali i oni koji nisu nikad ni pomislili da bi mogli obuti patike i izaći na stazu.
Jedan od razloga je sasvim sigurno i to što konačno imaju slobodnog vremena (što je i bio najčešći izgovor za neaktivnost), ali šta god bilo, boravak na otvorenom, uz trčanje, sve dok se poštuju pravila samozaštite i distance, svakako je najbolja borba protiv depresije i lošeg raspoloženja koje može da vas uhvati zbog izolacije.
Veliki broj rekreativaca spremao se za polumaraton/maraton u Beogradu ili neku od trka u regionu, pa ih je pandemija zatekla u samoj završnici priprema.
Iskustva trkača
Miralem Rešidović se spremao za proljećne polumaratone u Kruševcu, Banjaluci i Beogradu. Bez obzira na situaciju, treninge ne prekida.
– Treniram sam i trčim van grada, dalje od ljudi, idem obližnjim seoskim putevima. Nisam prestajao trenirati zbog situacije, zadnjih mjesec dana sam istrčao skoro 300km. Radim po planu tako da sam uspio skinuti u jednoj sedmici iz punih treninga dva lična rekorda – na 10k i polumaraton (10k sa 43:20 na 42:55, a polumaraton sa 1:40:40 na 1:39:35). Iako trčim tek godinu dana, cilj mi je napredovati u narednom periodu dok konačno ne krene trkačka sezona.
Nikola Gavrić se spremao za trke u Osijeku i Beogradu.
– Kako su se vijesti o virusu širile i trke se počele otkazivati, tako je i motivacija počinjala da opada. Kako je organizam postajao sve snažniji, a apeli da se smanji kretanje sve češći, tako je rasla i nervoza u meni. Neko vrijeme sam trčao na terenu koji se nalazio na rubu grada iza školskog doma. Nakon dvije sedmice, školski dom je počeo da se pretvara u karantin, pa je policija sugerisala da se teren ne koristi. Ipak na sve tamnije vijesti o virusu trčanje mi je postalo je jedan od najjačih izvora serotonina. Iako nisam pristalica trčanja po ulicama, počeo sam trčati trotoarom, a ubrzo i kolovozom, jer naš grad nema staze za pješake kojima bi bezbjedno trčao duže od par kilometara. Za dužinu su mi trebale dionice sa što manje drugih trkača i šetača, a opet sa što manje raskrsnica i krivina kojih je mnogo u gradskim naseljima. Sada trening počinjem pripremama ispred zgrade, trčim do ruba grada, dalje do nekog prigradskog naselja, iz njega u drugo naselje i nazad u grad.
Solo trčanje
Ono što je sigurno za pohvalu jeste to što svi trče sami, grupni treninzi, kao i najavljena škola trčanja su na čekanju, a obzirom da je omiljeno mjesto bijeljinskih rekreativaca za trčanje – gradski park, zahvaljujući onima koji su nedavno otkrili ovu oazu u centru grada i počeli tu da ispijaju “kafu za ponijeti”, je zatvoren.
Protjerani sa stadiona
Ubrzo nakon parka, zatvoren je i tzv gradski stadion. Ovo tzv jer je stadion sve samo ne gradski, obzirom da uprava FK Radnik uglavnom određuje pravila korištenja prilično neuslovne, ali jedine u gradu, atletske staze. Tako je i ovog puta trener bijeljinskog premijerligaša Slavko Petrović tražio od gradskog Kriznog štaba da zatvori stadion za rekreativce jer smetaju nekolicini fudbalera koji imaju individualne treninge.
Ovo nije prvi put da je gradski stadion uskraćen ne samo rekreativcima, već i Atletskom klubu Akademac, jer je tako bilo i za vrijeme Mladena Žižovića. Sada se trči oko parka, gradskim ulicama, na hipodromu, a dužine uglavnom na izlazima iz grada prema okolnim selima.
Povratak redovnim aktivnostima i izlazak iz karantina sigurno će smanjiti broj trkača, ali će vjerovatno biti i onih koje će “virus trčanja” trajnije zaraziti. Što se tiče “starih” rekreativaca, medalje sada mogu da sakupljaju na virtuelnim trkama kojih je sve više, a jesen će po svemu sudeći donijeti gust trkački kalendar.
Vaši komentari
