STIPE (ĆIPA) LEKO: Gruđanin koji je tri puta učestvovao na SP-u u trčanju na 24 sata

Stipe (Ćipa) Leko iz Ledinca kod Gruda (rođen 26. 12. 1951. godine) je svestran sportista koji se bavio nogometom, planinarenjem, biciklizmom, a svoje najveće rezultate postigao u dugoprugaškom trčanju.

1167
Drummondville, Kanada, SP na 24 sata 2007. godine

Piše: Ersan Bijedić

Trčao je ultramaratone prije 15-20 godina kad je to kod nas stvarno bio prilično egzotičan sport (iako ni danas nije dramatično bolje) sa kojim se ni na koji način niste mogli susresti.

Kao i većina kod nas krenuo je sa nogometom, i to u Banjaluci gdje je živio od 1963. godine, školovao se i osnovao porodicu. Za loptom je trčao do 25. godine kad je doživio tešku povredu, lom obje potkoljenice.

– U vrijeme oporavka sam počeo trčati rekreativno kako bih se pripremio za nastavak nogometne karijere, ali kako sam bio već oženjen i imao odgovoran posao, te još i pritisak obitelji, prekidam nogometnu karijeru, pojašnjava Stipe Leko.

Istrčao oko 30 maratona

Do svoje 40. godine je trčao duge pruge dosta dobro, što se može vidjeti iz njegovih ličnih rekorda u prilogu koje je ostvario 80-tih godina prošlog vijeka.

– Od 1978. do 2000. godine sam istrčao oko 30 maratona, kaže Leko.

Ratna 1992. godina ga odvodi u Rijeku gdje je trčao za AK Kvarner – Autotrans. Od 2001. godine polako počinje eksperimentirati sa većim dužinama od maratona pa je trčao sljedeće dionice: 2001. godine Makarska – Ledinac u dužini od 80km, 2002. godine Ledinac – Sinj 107km, 2003. godine Ledinac – Dubrovnik 180km za 18 sati. Sve su to bile solo trke, ali koje su primijećene pa je konačno dobio pravu priliku.

– Dobio sam poziv HAS-a (Hrvatski atletski savez) da u saradnji sa Ministarstvom sporta, Olimpijskim odborom, gradom Zagrebom i Slavonskim Brodom, pokušam istrčati dionicu Slavonski Brod – Zagreb u dužini od 225km.

Nemojte žuriti

Slavonski Brod – Zagreb, 225km

Stipe Leko ističe da je otvoren za dati savjet trkačima dugih dionica, naročito što se tiče psiho priprema.

– Mladim trkačima bih poručio da ne žure. Zašto mi je ovo na prvom mjestu – stoga što znam da većini onih koji tek ulaze u svijet trčanja se žuri, htjeli bi odmah rezultat. Za rezultatom se ne ide, on dolazi ili ne dolazi, ovisno o tome na koji način prilazimo svom  bavljenju trčanjem. Osnova trčanja nije rezultat, pa tako ne smije biti ni cilj. Doći će ukoliko budemo radili savjesno, strpljivo i sa voljom, znajući da je to kod mnogih promjena shvaćanja i načina življenja, a ne samo treniranja trčanja. U glavi se prvenstveno moraju stvari i pojmovi pravilno poredati, a tijelo će slušati. Uvijek moramo imati na umu da je pobjednik onaj koji može više durati umor i bol, preboljeti krizu, a to su oni sa jačim karakterom. I karakter se “bilda”. Radimo na sebi, svaki dan dok živimo, nikada nije kasno, poručio je Leko.

Najveće postignuće

Bilo je to 1. na 2. maj 2004. godine.

U 21 sat sam krenuo iz Slavonskog Broda starom cestom za Zagreb, preko Nove Gradiške, Novske, Kutine, Ivanić Grada, Sesveta do Zagreba gdje sam stigao u 20.40 sati (odnosno za 23 sata i 40 minuta). Kad sam istrčao Dubrovnik to je već bio najbolji rezultat

Sportski podvig BiH 2004.

Kao bitna sportska postignuća Leko spominje i svoje biciklističke ture među kojima je najduža do Belog Manastira, 470km za 20 sati.

– Jedno od najznačajnijih priznanja je pehar za sportski podvig godine u BiH za 2004. godinu. Tu su i Zlatna Medalja grada Zagreba za izuzetan doprinos razvoju sporta, pehar Atletskog saveza BiH 2008. te plakete i povelje Rijeke, Gruda, Banjaluke.

Kao planinar pohodio je Alpe, Olimp, Musalu, Tatre, Akonkagvu.

u Hrvatskoj, a kako je istrčan za kraće vrijeme od 24 sata, to se išlo na ovu trku. U pratnji je bilo medicinsko vozilo, sa liječnikom Filipovićem iz S. Broda, policijsko vozilo, logistika i suci u sastavu pokojni Zvonimir Vrančić, međunarodni atletski sudac, predsjednik, prof. Milan Orešković, međunarodni atletski sudac i glavni tajnik HAS-a te Boris Stepinac, atletski sudac i predsjednik HAK Zrinjevac iz Zagreba, ispričao je Leko.

U Zagrebu je imao doček od oko 1.000 ljudi, a između ostalih su tu bili i Josip Čorak, olimpijski šampion u hrvanju, legendarni vaterpolist Dubravko Šimenc te gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

– O kakvom se naporu tu radilo, reći će i činjenica da sam težio 73kg na startu, usput popio oko 20l tekućine, da bi na cilju imao 61kg, govori Ćipa.

Nije preračunavao je li ovaj njegov rezultat vrjedniji od onih na kraćim distancama, ali ga on lično smatra svojim najvećim postignućem.

– Možda i nije, ali mi je ovaj rezultat najvažniji. Zbog uloženog napora i zato što sam ga istrčao sa 53 godine, istakao je.

Istrčanih 225km je i Atletski savez BiH priznao državnim rekordom na 24 sata.

Tri svjetska prvenstva

Kaže da je u pripremi pravio greške. Nije toliko čudno s obzirom na zastupljenost sporta i mogućnosti da se čovjek u to vrijeme bolje informira o treningu.

SP na 24 sata, Austrija 2005.

– Od moje kuće u Ledincu trčao sam u Međugorje i nazad 65-70 km, bez ijednog gutljaja napitka i zalogaja čokolade, banane ili bilo čega. Naravno, pogibeljno za sve organe, no psihološki mi je to toliko pomoglo, da sam bio uvjeren kako ću izdržati i predviđenu utrku. Pokrovitelj utrke je pored spomenutih bio i grad Slavonski Brod, čiji su me zvaničnici toplo ispratili, ispričao je Leko.

Nakon ovog rezultata HAS ga je tri puta slao na Svjetska prvenstva u disciplini trčanja na 24 sata, u Austriju 2005., Tajvan 2006. i Kanadu 2007. Trčao je redom 170km, 160km i 180km.

– U Austriji sam bio možda najspremniji u čitavoj karijeri, očekivao sam rezultat od 250km, ali povreda mišića u predjelu kuka, za koji nisam znao ni da postoji, me spriječila. Nijednom nisam imao nikakvu logistiku, uvijek sam bio sam i imao neke pehove koji su me spriječili da napravim ciljani rezultat. Utjeha mi je bila u tome da sam na dva zadnja prvenstva bio najstariji učesnik na cilju, zaključio je Stipe Leko koji je od 2010. godine opet u rodnom Ledincu kod Gruda.

SP na 24 sata, Tajvan 2006.

Povukao je paralelu između trčanja nekad i sad.

– Iako ni sad nisu razbijene sve predrasude, kako je to bilo u vrijeme mojih početaka dočarat će vam jadanje moje starije sestre: “Jedan mi brat umro, drugi malo pije, trećeg mi napustila žena, a Ćipo mi protrčao”. No nije zamjerati ženi koja ne zna šta znači trčanje za zdravlje i raspoloženje, vitalnost i štošta, ali na našim prostorima imamo fakultetski obrazovane ljude, koji ne iz neznanja, već poznatog našeg jala, netrpeljivosti i zavidnosti, pričaju okolo o trkačima kao luđacima. No, ne obazirimo se na njih. Ne trebamo biti u većini. Naučimo se živjeti, svjesni da smo u manjini. Danas, na moju, nadam se i na vašu radost, stanje je mnogo drukčije, zahvaljujući mnogim udrugama i entuzijastima koji se nesebično zalažu za promociju ovog sporta.

Vaši komentari