TRKE U BIH TOKOM PANDEMIJE: Treba li ih organizovati ili ne?

Piše: Ersan Bijedić

Tako je i sa organizovanjem trkačkih događaja gdje sad opet imamo priliku učestvovati na nekima od njih.

U isto vrijeme razvijaju se i rasprave o tome šta je ispravno raditi u zemlji sa velikim brojem oboljelih od Covid-19. Da li uopšte organizovati trke ili ne?

Neorganizovanje trka

Očekivano je da se trke sa velikim brojem učesnika ne održavaju ako znamo da je svakako trenutno u BiH dozvoljeno okupljanje 100 osoba na otvorenom. Jednako je i sa velikim trkama u svijetu koje nemaju šansu. Neorganizovanje trke je očito najjednostavniji i najsigurniji put do eliminisanja rizika pogoršanja epidemiološkog stanja u državi.

Izabrati najsigurniju opciju, automatski podrazumijeva i argument najodgovornijeg poteza, bez obzira koja je stvarna pozadina ovakve odluke jer je većina organizatora čekala zadnji trenutak za ovakav čin.

Organizovanje trka

Sportski događaji širom svijeta se vraćaju na terene, posebno nekontaktni i sportovi na vanjskim terenima. Igraju se i lige kontaktnih sportova (fudbal, košarka, rukomet…), ali

Primjer: Na jednoj utakmici Premijer lige BiH u fudbalu je dozvoljeno prisustvo 131 osobe u tri zone.

pod sasvim drugim okolnostima nego je to moguće napraviti za rekreativnu trku. To su istinski profesionalci koji su adekvatno testirani prije izlaska na borilište. Za ovakvu pripremu već fudbalski klubovi drugog ranga takmičenja u BiH nisu finansijski sposobni, a posebno trećeg i četvrtog ranga (što spominjem jer se radi o većem amaterizmu od trkačkih događaja). Ipak, lopta se kotrlja.

Ovo je samo poređenje u smislu da svi nastoje svim snagama održavati takmičenja, jer su trkački događaji ipak specifični i ne mogu se uporediti sa fudbalom, zbog svog broja učesnika i rizika koji donosi startna i ciljna zona. Ipak te trke dobivaju odobrenja vlasti za održavanje.

Kod nas djeluje da danas, u ovim nezgodnim vremenima, trke rade uglavnom novi organizatori, puni elana i entuzijazma da pod svaku cijenu ostvare šta su naumili ove godine. Ovdje organizacija i odgovornost dolaze na veći test jer imamo okupljanja u zoni starta i cilja te mjere koje je potrebno provesti. To su novi zadaci koje je nužno ispuniti da bi događaj bio uspješan. Novi i najvažniji. Pošto sam bio učesnik nekoliko trka tokom pandemije, moje lično shvatanje je da su ove minimalne mjere korektno provedene u Sarajevu na Two Cities Marathonu (što može biti primjer ostalima), za razliku od nekih drugih trkačkih događaja održanih u BiH, gdje sam i lično bio dio toga te automatski preuzeo veći rizik.

Organizatori trka u BiH ne rade pod zajedničkim Savezom tako da će i ubuduće svako djelovati prema vlastitom nahođenju. Međutim razmišljanja i stavovi trkača o tome kako postupiti možda mogu podići svijest o trenutnom stanju/problemu. Zato podijelite svoje mišljenje barem na MT Facebooku.

Zaključak

Naglašavam, moje lično shvatanje, je da su obje opcije, neorganizovanje, kao i organizovanje trka (ali uz poštovanje svih mjera), legitimne. Odgovornije je neorganizovati trku, jednako kao što je još odgovornije nikako se ne kretati jer svaki izlazak nosi određeni rizik.

Vaša shvatanja i razmišljanja očekujemo da izrazite kroz anketu u prilogu. A o tome održavaju li se trke u BiH odgovorno, možete dati odgovor i u anketi na naslovnoj strani trcanje.net.

Vaši komentari