BORIS KATALINIĆ: Atina maraton, raportira Qmao the Authentic

Piše: Boris Katalinić

Nakon prošlogodišnjeg sjajnog iskustva sa učešćem na Berlinskom maratonu i turnejom „zapadnom obalom“, kreće potraga za novom destinacijom koja povezuje hedonizam i sport.

Čitajući iskustva (Moje trčanje), sa autentičnog maratona, naših Monike i Ersana, saznajem da se radi o autentičnoj i jednoj od najtežih staza cestovnih maratona. Uprkos saznanju, a nakon deset istrčanih maratona, vjerovao sam da imam dovoljno iskustva da se upustim u ovu jedanaestu po redu autentičnu avanturu.

Destinacija je odabrana, startnina uplaćena (jedina opcija za strane državljane je full paket 135 eura koji je odličan, jer sadrži oficijelnu majicu i ruksak poznatog svjetskog brenda, peškir, kartu za 4 dana besplatnog javnog prevoza i besplatan ulaz u dva muzeja). Ne paničim sa smještajem kao za Berlin i lagano počinju pripreme za turneju „istočnom obalom“.

Hansons the Authentic

S obzirom na to da sam prošle godine jako lijepo trenirao prema Hansons planu (podigao sam mu spomenik poslije Berlina), bilo je logično da za atinske pripreme koristim isti (vrijeme finiša 4h). Plan je trajao 14 sedmica, a za početak je određena prva polovina augusta. Kako sam ranije pisao, karakteristično za Hansons plan je trening svaki dan, osim srijedom. Smjenjuju se lagani treninzi (prosječnim tempom 6:10/km i sporije), treninzi intervala (MP-10 sec, prosječnim tempom 5:30/km) i tempo treninzi (MP, prosječnim tempom 5:50/km). Naravno, tu su i volumen blokovi tokom vikenda. Trči se tri dana zaredom, lagani petak, lagana subota i nedeljni trening dužine. Vikend blokovi su se kretali kumulativno između 34 (8/10/16) i 46 (10/10/26) kilometara. Kilometraža veća nego u toku priprema za Berlin maraton i kretala se od 80 do 100 kilometara sedmično.

Pripreme su prolazile bez većih problema, a osjećaj je bivao sve bolji. Intenzitet treninga mi je odgovarao u potpunosti, tako da sam uživao u pripremama. Propustio sam samo nekoliko treninga, a jedan trening dužine preskočio sam zbog mamurluka. U toku priprema, imao sam planirana samo tri treninga dužine (26 kilometara) od kojih sam jedan propustio.

Nevjerovatno, ali istinito, na maraton odlazim sa samo dva treninga dužine.

Pripreme lagano privodim kraju uz gomilu kilometara iza sebe. Hansons plan u brojkama izgleda ovako: ukupno 84 treninga (nekoliko propuštenih) i pretrčanih preko 900 kilometara, 50 energetskih gelova, dva pakovanja isotonic napitaka, 90 tableta soli. Jedina mana plana je asocijalnost. Ako želiš sa nekim da popiješ kafu, onda moraš i trk odraditi zajedno.

Jesen je idealna za spremanje maratona pa se dosta raje, baš iz tog razloga, odlučuje na jesenji termin. Moji česti boravci na omiljenoj ruti sarajevskih trkača i „domu“ mojih dragih sarajevskih trkačkih grupa Sarajevo Running Club i Trčanje i to, nudili su pregršt kontakata sa rajom koja je vrijedno trenirala. Na moju sreću, godinama unazad, izgradili smo veliku bazu sarajevskih trkača kojima je maraton obavezan u trkačkom kalendaru. Spremalo se dosta maratona poput Lisabon, Cote Di Azure, Atina, Zagreb, Ljubljana, Podgorica, i često sam sretao (samo da nekoga ne zaboravim, a sigurno hoću) Amelu, Nusretu, Jasenku, Aidu, Eminu, Vecu, Armana, Tunu, Sanjina, Hareta i ostale kako „peglaju“ pa bude lakše. Najdraži dio priprema mi je obavezno druženje sa ekipom prije samih polazaka na maratone.

Vrijeme je za maratonsko hodočašće, autentični maraton

„Hodočašće“ sam planirao sa suprugom Dijanom, i ovim putem se zahvaljujem njoj i mojoj princezi Luni što trpe ovu moju „krizu srednjih godina“ sve ove godine. Početkom oktobra počinje potraga smještajem, cijene smještaja (4 noćenja) u ovom periodu su vrlo povoljne. Staza maratona nije kružna, trči se od stadiona u Maratonskom polju (start) do olimpijskog stadiona Panathenaic (cilj) u centru Atine. Na start se putuje organizovanim prijevozom (45 minuta) autobusima koji polaze sa šest lokacija u centru Atine. Svi autobusi koriste direktnu rutu, bez ikakvih zaustavljanja. Lokaciju smještaja sam odabrao na osnovu udaljenosti do pomenutih šest lokacija i blizine metro stanica.

Ovaj put ne mijenjamo plan (kao za Berlin), već odmah odlučujemo da organizujemo proputovanje do Atine autom. Planirane su pauze i noćenja u Solunu (Thessaloníki), izlet avionom na čuveni otok Santorini, a u povratku makedonski biser Ohrid. Nažalost, samo nekoliko trkača iz Bosne i Hercegovine je trčalo maraton u Atini, a samo jednog lično poznajem: moj drug iz Tešnja, Ajdin Mešić, koji sa porodicom bira slično proputovanje autom. Proputovanje je bilo pun pogodak i iskreno ga preporučujemo.

Krećemo četvrtak 6. novembra u ranim jutarnjim satima, a u poslijepodnevnim satima stižemo u grad Solun, gdje mitovi oživljavaju, a ulice čuvaju tajne Aleksandra Velikog i Atatürka. Iz profesionalnog sporta baštinim rituale, jer su oni sveti, pružaju osjećaj kontrole i sigurnosti u nepredvidivom svijetu sporta. Tako da, kao i pred Berlin prošle godine, odrađujem jedan trk od 6K poznatom Solunskom rivom, a zatim krećemo u obilazak grada. Previše je toga za vidjeti u Solunu, ali izdvojio bih nekoliko povijesnih atrakcija: Bijela kula, spomenik Aleksandru Makedonskom, Rotonda, kuća (muzej) u kojoj je rođen Kemal Atatürk, Galerijev luk, prekrasni Aristolel trg. Na trgu pronalazimo ugodan restoran, sa tradicionalnim grčkim specijalitetima i pivo (jedno, dva, tri…).

Petak 7. novembra ujutru nastavljamo putovanje prema Atini, u koju stižemo nešto malo prije 12 sati, pronalazimo smještaj, parkiramo auto i pravac Faliro olimpijski sportski kompleks, koji je malo udaljen od centra Atine. Za razliku od sarajevskog javnog prijevoza koji je nov, nepouzdan i skup, javni prevoz u Atini je održavan, pouzdan i jeftin (pojedinačna karta 1,2 eur trajanje karte 90 minuta, 5 dnevna karta 8,5 eura…), tako da nije bilo nikakvih problema sa dolaskom na Expo. Prema dogovoru, Ajdin i ja se nalazimo i krećemo po startne brojeve. Expo maratona je vrhunski organizovan i pripremljen. Sve, od ambijenta do ponude, je bilo odlično. Nema haosa, iako se očekuje preko 40.000 učesnika na svim utrkama. Brojeve smo uspjeli jako brzo podići, slijedi obilazak štandova. On je obavezan, jer je potrebno proći cijeli Expo, da biste preuzeli ruksak i majicu. Slijedi fotkanje ispred dvorane, a onda svi na zasluženi odmor.

Subota 8. novembar, u Atini je bila rezervisana za lijepo vrijeme i doručak ispod najveće turističke atrakcije, grada Akropolisa. Noć prije rezervišemo karte i nakon doručka krećemo u obilazak UNSECO dragulja, Akorpolisa. Ne zaboravite slušalice, jer u sklopu ulaznice imate pravo na besplatni audio vodič koji vas lijepo provede do vrha, gdje i danas dominira Partenon.

The Authentic… ready, steady, go!

Naziv maraton potiče iz legende o grčkom heroju Filipidesu, koji je trčao od polja Maratona do Atine kako bi objavio pobjedu grčke vojske nad Perzijancima u bici na Maratonu. Ne zna se tačno kojim putem je Filipides trčao od Maratona do Atine, jer su postojale dvije staze: jedna kraća, ali brdovita, u dužini od oko 35 kilometara, i druga, ravnija od nekih 40,8 kilometara. Ono što vam ja mogu potvrditi da sigurno nije trčao ovu ravniju, nego ovu kraću, ali brdovitu.

Muški maraton bio je posebna utrka održana kao završni dio atletskog programa na Ljetnim olimpijskim igrama 1896. godine. Pobjedu u ovom događaju ostvario je Spiridon Louis i nikad se više nije natjecao u maratonu. Stazu je pretičao za fantastičnih 2 sata i 58 minuta.

Na osnovu upisanog vremena prilikom registracije, Ajdin se nalazi u 4 valu, a ja u 14 za koji je planirano da starta u 10:10 (isto vrijeme starta kao u Berlinu). Ajdin je verifikovao svoje vrijeme, ja nisam smatrao da trebam, pa sam završio u pretposljednjem valu. Savjet: obavezno verifikujte vrijeme koje ste prijavili prilikom registracije, jer se jako rano dolazi na start, svaka minuta manje puno znači, vjerujte.

Meni je ovo jedanaesti maraton i znam šta me sutra čeka – osjeća se određena vrsta uzbuđenja i treme. Obavljam standardne pripreme za trku, unos tekućine, „pasta“ i sl., i odlazim na spavanje.

Bitka kod Maratona

Nedjelja, buđenje u 5:00, izgleda da će dan biti idealan za trk: oblačno je, ali ne pada kiša. Za svaki slučaj, pripremam kabanicu, jer je start izvan Atine pa ne mora značiti da su tamo isti vremenski uslovi. Lagani doručak, tuširanje, oblačenje.

Stavljam startni broj na majicu. Broj kačim sa BIB mangetima, jako dobar gadget. Magnete koje sam dugo tražio i koristim ih već duže vrijeme. Kroz glavu mi prolazi neugodno iskustvo iz Berlina kada samo u gužvi ostao bez dva magneta pa za pojas kačim tri tradicionalna bosanskohercegovačka magneta, bašlije, nek’ se nađu. U 5:45 napuštam apartman i krećem prema metro stanici St. Larissis sa koje ću se prevesti do jedne od 6 šest lokacija – poznati Sintagma trg gdje ću se sastati sa kumaom Ajdinom. Metro stanicama se ne može pristupiti bez validacije karte na prolazima. Karta za prijevoz koju smo dobili je od tankog kartona, mogla bi se od kiše i znoja oštetiti pa sam noć prije kupio pojedinačnu kartu koju ću iskoristiti za prevoz.

Nema velike gužve, trkač za trkačem, jedan za drugim se kreću prema izlazu iz metro stanice. Trg Sintagma, omiljeno okupljalište turista i Atinjana, mirna i lijepa atmosfera. Trkači se kreću prema autobusima bez haosa, jer ispred svakog autobusa su označena mjesta za ukrcaj, a sve to pod budnim okom mnogobrojnih volontera. Ajdin i ja se nalazimo ispred prelijepe zgrade Grčkog parlamenta i groba neznanog vojnika. U tom trenutku se ne obavlja čuvena smjena straže grčkih vojnika (Evzoni), ali je bilo prelijepo u cik zore posmatrati vojnike koji stoje nepomično.

Ulazimo u autobus i krećemo. Vozeći se autobusom prema startu, pogledom kroz prozor citiram naslov teksta sa portala Moje trčanje: „Zašto Filipides nije mogao bolje proći“ i govorim Ajdinu: „Pa mi se ovuda moramo vratiti!“

Tokom priprema, pretrčao sam dosta kilometara, trebalo bi biti dovoljno da se pristojno finišira utrka, a da ostane kuveta za ostatak turneje „istočnom obalom“.

Kako se približavamo stadionu, u Maratonu vrijeme počinje da se mijenja i, na našu žalost, počinje padati kiša. Savjet: obavezno ponijeti kabanicu koju dobijete u startnom paketu. Mislim da je ona dovoljna da se može ugrijati i zaštititi od kiše. Ja sam ponio kabanicu i jaknu koji ću donirati u humanitarne svrhe prije starta. Ovo je novitet, jer nema više preuzimanja stvari od trkača na startu, stvari koje mislite obući poslije utrke se dostavljaju dan ranije na Expo. Izlazimo iz autobusa i krećemo prema startu. Tu se već počinje stvarati gužva jer autobusi pristižu jedan za drugim. Prijevoz trkača do starta je vrlo ozbiljna i zahtjevna operacija. Kako bi se prebacilo skoro 20.000 trkača, bilo je potrebno preko 300 autobusa. Kako prilazimo stadionu, počinju putokazi za svaki val od prvog do petnaestog. Ajdin i ja se tu pozdravljamo i razdvajamo.

Događaj je savršeno organizovan, tako da nije bilo nikakvih problema oko pronalaska potrebnih lokacija. Prema uputama organizatora, rijeka ljudi se kreće prema startnim zonama. Na putu do stadiona i na samom stadionu postavljeno mnoštvo toaleta. Ukoliko ste planirali koristiti toalete prije starta, ima ih mnogo, ne biste trebali dugo čekati. U startnoj zoni prvog vala cca 1500 učesnika, srce tuče brže, voditelji događaja čine sve da nas opuste: muzika, animacije, i sl. Ja sam u prilici da ispratim i sami start utrke i da položnim olimpijsku zakletvu, što me je posebno dojmilo. Nakon toga vraćam se u svoju grupu i lagano čekam da krenemo do startne zone. Negdje oko 9:50, napokon počinjemo da se krećemo prema startnoj zoni. Vrijeme starta se približava i u jednom trenutku uz stihove „Cause I’m T.N.T., I’m dynamite“ hita legendarnog benda AC/DC počinje finalno odbrojavanje i rijeka trkača, pa i ja sa njima, kreće prema Atini noseći poruku “Pozdravljeni budite, pobijedili smo!”.

Kiša je prestala, ali sam startao kasnije, temperatura je porasla, očekuje me staza koja spada u najbrdovitije, velika je gužva na startu i sve mijenja. Ništa od personalnog (iskreno, nisam se ni nadao) odlučujem da do cilja dođem brže od 4h:30 min. Ekipa iz grupe „Santiago Bernabéu & Panathenaic“ komentariše kako sam u prvih nekoliko kilometara prestigao preko 2000 trkača (jer je većina trkača puno sporija od mene). Kilometri prolaze, ali gužva ne, još jednom napominjem: obavezno verifikujte svoje najbolje vrijeme prilikom registracije.

Prva 4 kilometra su blago nizbrdo i trči se Maraton avenijom. Nakon 4 kilometra ulazi se u područje Spomenika palim (Grobnice) u bici kod Maratona. Nakon povratka na Maraton aveniju, slijede 4 kilometra relativno ravne staze. Osjećaj odličan, gužva i dalje velika, ali uspijevam kontrolisati planirani tempo. U tim trenucima mi kroz glavu prolazi tekst naše Monike, koja je jako dobro opisala osjećaj na stazi u ovih desetak kilometara i komplikaciju u najavi.

Od petog kilometra počinju okrepne stanice, ja odlučujem da ne preskačem nijednu. Okrepne stanice su česte, svaka 2-3 kilometara i dugačke, kako bi mogle opskrbiti brojne učesnike. Od ponude na stanicama, voda je na svakoj, izotonici i hrana dolaze kasnije. Na 25. kilometru je stanica, gdje se možete snabdjeti energetskim gelovima, ukoliko je potrebno. Plan moje „ishrane“ na utrci je da „salt caps“ koristim na 5 kilometara, gelove koristim svakih 7 kilometara, a tečni magnezij svakih 10 kilometara. S obzirom na veliku vlagu u zraku i prilično visoku temperaturu, planiram stalno uzimati tekućinu. Uspijevam, jer je na okrepnim stanicama bila flaširana voda. Boce su male pa su se mogle ponijeti.

Od 11. do 18. kilometra staza je izrazito valovita. Držim zadani tempo i dalje, a nakon 18. kilometra slijedi strma nizbrdica (čini mi se 2 kilometra) i tu pažljivo pojačavam da se malo kompenzira ukupno vrijeme. 20. kilometar i počinje prava bitka sa intenzivnijim usponima. U nekom trenutku trčimo kroz Pikermi, dosta navijača nas bodri, stalno čujem dvije riječi „pame, pame“ (idemo, idemo) i „bravo“, što itekako utječe na atmosferu. Dodatno, staza je obogaćena sa nekoliko muzičkih punktova.

„Jer za Atinu treba imat onu stvar“

U jednom trenutku dižem pogled i u daljinu vidim da me očekuje sve više uzbrdica. U tim trenucima, sjetim se poruka podrške dragih Maje, Jelene i Radovana, kada su saznali da idem na autentični, a posebno Majin komentar „da znaš, bre, mnogi nemaju onu stvar da trče Atinu“.

Prolaz na kontrolnoj tački, na polumaratonu bilježim vrijeme 2h i 12 minuta. Po planu i ne izgeda loše. Nakon polovine utrke, sve se počinje komplikovati, a posljednji i najteži dio rute, nalazi se između 30. i 31. kilometra. Teško mi je bilo držati planirani tempo, jer sam imao osjećaj da me sve vrijeme neko drži za majicu. Energije ne nedostaje i nastavljam, doduše malo sporije, kretati se prema magičnom 32. kilometru. Nakon ove intenzivne i produžene uzbrdice, slijedi okrepa i strma kraća nizbrdica, a nakon nje se naizmjenično smjenjuju ravni dijelovi i blage nizbrdice. U trenutku kada prolazim okrepu, ispod oblaka se pojavljuje sunce koje nije zalazilo do samo cilja. Od 32. kilometra trči se avenijama Atine, prolazeći pored dosta značajnih objekata i parkova. Koncertna dvorana i park Eleftherias se nalaze na 40. kilometru, gdje se nalazi posljednja okrepa za trkače. Na raskrsnici prije Evangelismos parka prošao sam pored monumentalne statue Dromeas (The Runner) koja je izrađena, mislim, od stakla.

Krećem izuzetno raspoložen prema cilju, atmosfera ludnica, a u posljednjem dijelu trči se prema cilju, kroz špalir navijača prolazeći pored vile Maximou, Predsjedničke palate i Nacionalnog vrta. Nakon čega ostaje samo nekoliko metara u dvorištu stadiona, i ulaska u olimpijski stadion Panathenaic. Bilo je sasvim jasno da ću finiširati autentični sa pristojnim rezultatom.

„Citius, Altius, Fortius – Communiter“

Većina trkača upravo tad dodaje gas, kako bi se prešli posljednjih 170 metara na tartanu stadiona, osim mene. Vadim telefon (kao i u Berlinu) da zabilježim sefijem taj trenutak. Šminkerski trčakaram prema ciljnom luku pokušavajući u masi navijača koji ispunjavaju stadion, pronaći mog najvjernijeg. Nisam ju vidio, a od buke navijača, na žalost, nisam ni čuo. Kada sam prošao ciljni luk, ugledam najvjernijeg navijača Di, zagrljaji, čestitke i obavezni selfie, a u pozadini autentični olimpijski krugovi.

Službeno vrijeme 4:45:30. Što se mene tiče, odličan rezultat, s obzirom na činjenicu da se radi o jako brdovitoj ruti i da ovo nije moj najsporiji maraton. Meni je bitan taj lijepi osjećaj lakoće poslije istrčanih 42 i kusur kilometara, a siguran sam da ću taj osjećaj od sada zvati „H feeling“. Na red dolazi medalja, koja je jako kvalitetna, lijepo i autentično dizajnirana. Slijedi napuštanje ciljne zone, gužva nije prevelika. Dosta je službenih fotografa na stadionu pa budite nasmijani stalno, fotografije se dodatno naplaćuju (40 eura). Bazirane su na optičkom prepoznavanju vašeg BIB-a, pa ukoliko ih želite, potrudite se da je jasno vidljiv, inače ništa od slika. Razmišljam o drugu Ajdinu, kako li je on prošao ovaj „belaj“ od maratona. Šaljem poruku na koju odgovara „kad me ona uzbrdica na 18. nije ubila, neće ništa“. Iskrene čestitke Ajdinu koji je spržio autentični propisno, za 3:40:00.

Efcharisto, Athina!

Nedjeljna noć je bila rezervisana za noćni obilazak Atine i odlazak na planiranu večeru u naš omiljeni restoran sa tradicionalnom ponudom jela i pića na Omonia trgu („Old Omonia“ iskrena preporuka). Vrijeme je bilo da se napokon pojede nešto konkretno i proslavi uspješno završeni autentični. Nakon večere, na preporuku druga Daria, pronalazimo jedan od mnogih ugostiteljskih objekata koji su na krovovima zgrada i sa kojih se pruža čaroban pogled na osvijetljeni Akropolis.

Ponedjeljak 10. novembar, doručak ispod Akropolisa, nakon čega krećemo u obilazak preostalih turističkih atrakcija, počev od posjete Acropolis muzeju. Laganom šetnjom krećemo prema Benaki muzeju i usput obilazimo čuvena arheološku lokaciju „Temple of Olympian Zeus“. Ovim obilascima se završava naš boravak u prelijepom muzeju na otvorenom Atini.

Preko „Fire“ i „Cool“ Ohrida za Sarajevo

Prije nego sto se zaputimo za Sarajevo, želimo da sami sebi ispunimo želju i barem jedan dan provedemo na čuvenom otoku Santoriniju. Online rezervišemo „long term“ (dva dana 16 eura) parking mjesto na aerodromu Atina.

Utorak 11. novembra rano ustajanje i pravac aerodrom. Bez problema pronalazimo parking mjesto i parkiramo auto. Ruksak na leđa, avion i pravac otok. Let je planiran za 6:50 i izuzetno je kratak. Ukupno 35-40 minuta, i tu smo. Plan je bio smjestiti se u gradu Fira, jer se on nalazi u sredini (Caldera) velike depresije koja je nastala kada je vulkan eruptirao. Upravo je kaldera glavna atrakcija, njenim padinama grade se poznati „cave“ apartmani koji su jednostavno napravljeni za čisti hedonizam. Drugi razlog odabira Fire, je javni prijevoz koji preporučujem kao nepovoljniji za obilazak otoka, a koncipiran tako da svi putevi vode u Firu i iz Fire. Pronalazimo smještaj (ASHA luxury suites), ostavljamo stvari i pravac gradić Oia. Englezi bi rekli u „the most breathtaking town“ na otoku.

Stižemo ranije ujutro, to doba dana, tišina i mir prekrivaju grad. Ulice su romantično uske, a bjelinu građevina razbija morsko plava boja prozora, kupola, zvonika crkava, i sl. Nakon ugodne šetnje i obilaska atrakcija poput crkava Anastasi i Agios Spyridon, koje se najčešće nalaze na razglednicama, pronalazimo restoran sa baštom koja pruža fantastičan pogled na kalderu. Nakon doručka, krećemo na suprotnu stranu otoka, kako bismo posjetili drevni grad Akrotiri i popularnu turističku atrakciju vulkansku pješčanu plažu (Red Beach), poznatu po svom karakterističnom crvenom pijesku (oksidirano željezo). U poslijepodnevnim satima, oduševljeni viđenim, vraćamo se u smještaj koji je kao iz snova, na terasi „hot tub“, opuštanje, hidroterapija, vino, zalazak sunca…jednostavno, hedonizam na kvadrat.

Srijeda 12. novembra – ujutro slijedi rastanak sa prelijepim Santorinijem i povratak u Atinu. Preuzimamo auto i krećemo prema Ohridu. Ispostavilo se vrlo hladnom, jer stižemo u večernjim satima.

Četvrtak 13. novembra – budimo se, sunčani dan je pred nama, odmah krećemo u obilazak prelijepog Ohrida i jezera. Poslije doručka na obali Ohridskog jezera, krećemo nazad za Sarajevo. Povratak je planiran preko meni drage Albanije i Crne Gore. Nakon desetak sati vožnje, stižemo natrag u Šeher.

Moje grčko vjenčanje – „hedonizam il’ sport, šta li je?“

Vjerovatno, tj. sigurno je oboje. Autentično hodočašće u brojevima: 8 dana, autom 2500 km, avionom 400 km, proputovanje kroz pet država i boravak u četiri prelijepa grada.

Veliko hvala mojoj porodici, kćerka Luna i supruga Dijana, koje me trpe sve ove godine i dragim prijateljima, koji su me sve vrijeme priprema bodrili i podržavali.

Naravno, veliko hvala raji iz Viber grupa „Santiago Bernabéu & Panathenaic“ (Hercegovci i Ja) i „Planine 2025. godina“ (ekipa za planinarske pohode i skupljanje elevacije). Hvala mojim dragim sarajevskim drugarima iz SRC (Sarajevo Running Club) i TiTo (Trčanje i To) i naravno cijela Strava familijo, hvalaaaaaa od srca.

Dok se utisci slegnu, traži će se neka nova destinacija… „Ćutu, pušu, prolaznike gledu…“

Vaši komentari