Pripremila: Ljilja Lukić
Bez obzira na jednake reakcije na trening, muškarci često postižu bolja vremena u odnosu na žene sličnog nivoa kondicije.
Djelimičan razlog je to što muškarci imaju savršeno legalni, prirodni oblik „dopinga krvi“. Ključni muški polni hormon – testosteron – pospješuje proizvodnju hemoglobina, proteina koji prenosi kiseonik unutar crvenih krvnih zrnaca, a testosteron takođe povećava koncentraciju crvenih ćelija u krvi. Ključni ženski polni hormon, estrogen, nema takav efekat. Kao rezultat toga, svaki litar muške krvi sadrži oko 150-160 grama hemoglobina, u poređenju sa ženskim, koji ima samo 130-140 grama. Suština je da svaki litar muške krvi može nositi oko 11 procenata više kiseonika od slične količine ženske krvi.
Stoga ne čudi da su muški svjetski rekordi na udaljenostima od 800 metara pa sve do maratona takođe za oko 11 procenata brži od ženskih svjetskih rekorda. Je li to samo slučajnost, ili 11-postotno povećanje kiseonika u krvi kod muškaraca proizvodi 11-postotno poboljšanje brzine trčanja? S obzirom da je kiseonik potreban da bi se obezbijedio veći dio energije potrebne za izdržljivost u trčanju, neki naučnici sumnjaju da je razlika od 11 procenata kiseonika zaista ključni faktor iza različitosti performansi muškaraca i žena.
Litar krvi manje
Da bi stekli uvid u ovo pitanje, dr Kirk Cureton i njegove kolege iz Laboratorije za ljudske performanse na Univerzitetu u Džordžiji uklonili su nešto manje od jednog litra krvi od svakog od 10 muških sportista, tako da je njihova koncentracija hemoglobina u krvi bila isto kao one kod 11 žena. Tri dana nakon toga, i muškarci i žene testirani su na VO2max i sposobnost izdržljivosti.
Uklanjanje krvi uzrokovalo je da koncentracija hemoglobina kod muškaraca padne na 134 grama po litru, tačno onoliko koliko je u krvi ženskih sportista. Pored toga, muške vrijednosti VO2max pale su za sedam procenata i postale su približno ekvivalentne ženskim vrijednostima (snižavanje hemoglobina takođe smanjuje VO2max, jer smanjuje količinu kiseonika koja se može isporučiti mišićima). Međutim, iako se sposobnost izdržljivosti muškaraca smanjila za oko 5 procenata, muškarci su i dalje imali bolje rezultate nego žene tokom testa izdržljivosti, koji je uključivao pedaliranje bicikla za vježbanje što je duže moguće protiv konstantno rastućeg otpora. Drugim riječima, isti nivo hemoglobina kod muškaraca i žena uticao je samo na polovinu razlike u performansama među polovima.
Dodatna tjelesna masnoća
Dr Cureton i ko-istraživač, dr Phil Sparling sa odjeljenja za fizičko vaspitanje na Georgia Institute of Technology, već su znali da viši hemoglobin nije jedini u priči koja stoji iza boljih muških performansi.
Ključni muški polni hormon, testosteron, takođe podstiče razvoj mišićne mase, dok glavni ženski hormon, estrogen, teži povećanju nakupljanja masti. Cureton i Sparling bili su svjesni da su žene trkačice obično 8 do 10 procenata deblje od muških trkača i pitali su se kako ta nejednakost utiče na vremena performansi.
Dakle, u eksperimentalnom radu koji je uključivao 34 muška i 34 ženska trkača koji su slično trenirali (prosječna udaljenost trčanja za oba pola bila je 25-30 milja nedeljno), Sparling i Cureton su testirali kod svakog trkača VO2max, procenat tjelesne masti i trkačku ekonomiju, a zatim su zamolili svih 68 pojedinaca da trče što je moguće više za 12 minuta.
Muškarci su se značajno bolje snašli na testu, trčeći u prosjeku skoro 3.300 metara za 12 minuta, dok su žene pretrčale tek 2.750 metara. Iako su muški nastupi bili za oko 20% bolji, oni nisu trčali ekonomičnije od žena, a vrijednosti VO2max kod muškaraca bile su samo neznatno (za 5 procenata) veće. Šta je prouzrokovalo velike razlike u performansama?
Kako se ispostavilo, procenat tjelesne masti prosječno je iznosio 20 procenata kod žena, ali samo 11 procenata kod muškaraca. Kada je Sparling analizirao podatke, ustanovio je da se 74% razlike između performansi muškaraca i žena može objasniti razlikom u tjelesnoj masnoći, dok je mnogo manji iznos (20%) razlike utvrđen kod muškaraca veće vrijednosti VO2max. Veće količine tjelesne masnoće kod trkačica djelovale su kao “mrtva težina”, povećavajući utrošak energije za trčanje i čineći da trkački koraci izgledaju teže.
Mrtva težina
Ako je “mrtva težina” tjelesne masti ključni faktor koji razdvaja brzinu trčanja muškaraca i žena, pričvršćivanje tegova na tijela muških trkača trebalo bi skoro da izjednači vrijeme izvođenja za oba pola. Sparling i Cureton su sarađivali 1980. godine na studiji u kojoj su vezice sa tegovima bile privezane preko ramena 10 muških trkača.
Ideja je bila da procenat viška kilograma koji su nosili muškarci trkači apsolutno bude jednak procentu tjelesne masti kod 10 ženskih trkača koji su takođe učestvovali u istraživanju. Pojedini muški trkači dodavali su od pet do 23 kilograma, ovisno o njihovoj vitkosti (da bi simulirali veću debljinu, mršaviji muški trkači dodali su veću težinu u svoje pojaseve).
U testu u kojem su sportisti trčali koliko je moguće u 12 minuta, muškarci su pretrčali 568 metara dalje od žena kada nisu nosili utege, ali samo 395 metara dalje kada su ih nosili. U drugom testu u kojem su sportisti trčali što je duže moguće na trkačkoj stazi, muškarci su trčali četiri minuta duže bez utega, ali samo 2,7 minuta duže sa dodatnom težinom. Čak i kada muškarci i žene nose slične količine viška težine (masnoća plus dodata težina za muškarce, masnoća samo za žene), određeni tempo trčanja djelovao je lakšim za muškarce. Ova poboljšana ekonomičnost kod muških trkača bila je anomalija; većina studija sprovedenih od tada otkrila je sličnu ekonomiju kod dva pola.
Sastav mišića
Neki naučnici nagađaju da bi ključne razlike u sastavu mišića ili metabolizmu takođe mogle uticati na usporavanje žena. Međutim, testovi su utvrdili da muški i ženski trkači imaju približno isti procenat ‘brzih’ i ‘sporih’ mišićnih vlakana, a druga istraživanja su dokumentovala da ‘gorivo’ (zapravo stope masti i oksidacije ugljenih hidrata) su vrlo slični kod muškaraca i žena. Iako je tačno da žene koje nisu utrenirane za izdržljivost teže sagorijevaju više masti dok trče nego muškarci koji ne treniraju, dobro obučeni sportisti i muškarci razgrađuju masnoće približno istom brzinom tokom trčanja na duže staze.
To znači da kad se samo dvije stvari (procenat tjelesne masti i VO2max) izjednače između polova, trkačke performanse slično utreniranih muškaraca i žena postaju gotovo iste.
Russ Pate, doktor fiziologije na Univerzitetu u Južnoj Karolini je otkrio da je osam muških i osam ženskih trkača sa ekvivalentnim vrijednostima VO2max i gotovo jednakim količinama tjelesne masti (oko 17 procenata) imalo gotovo identična vremena završetka u trkama od 15 milja.
Mjerenje učinka
Ako koristite pravedniju skalu za mjerenje učinka, žene su brže od muškaraca.
Ako uporedite apsolutna vremena na fiksnim daljinama, muškarci su brži. Međutim, muškarci su viši od žena i zato imaju duže korake. Budući da su istraživanja pokazala da elitni muški i ženski sportisti u olimpijskoj konkurenciji imaju vrlo slične brzine, nije li muška superiornost jednostavno zbog njihove visine, a ne zbog sposobnosti? Šta bi se dogodilo kada bismo uporedili muškarce i žene sa pravičnijom skalom, a ne samo na osnovu ukupnog vremena po udaljenosti?
Budući da viši muškarci imaju nepravednu prednost, zašto ne bismo upoređivali rezultate muških i ženskih sportista na osnovu njihovih visina? To znači da se fiksne trkačke udaljenosti moraju pretvoriti u jedinice visine takmičara. Brzina trke takmičara zatim se izračunava dijeljenjem trkačke udaljenosti u „visinama“ – a ne u metrima i ukupnim vremenom trke.
Na primjer, ako žena završi trku na 10 km u prosjeku za 50 minuta, dok muškarci pređu istu ciljanu liniju za oko 45 minuta. Zbog toga muškarci izgledaju superiorno, ali podijelimo trkačku stazu na visine, a ne na metre. Prosječna žena je visoka oko 1,67 metra. Konvertujemo dužinu trke u visine tako što dijelimo dužinu trke po visini: 10000 metara / 1,67 metara = 6000 visina. Tada možemo izračunati brzinu za prosječnu ženu podijelivši visinu po vremenu: 6000 visina / 50 minuta = 6000 visina / 3000 sekundi = 2 visine u sekundi.
Pod pretpostavkom da je prosječni muškarac visok oko 1,82 metra, znamo da je prosječna trkačka udaljenost za muškarce 10000 / 1,82 = 5494 visine. Drugim riječima, muškarci trče kraću trku (samo 5494 visine – nasuprot 6000 ženskih visina)! Trkačka brzina za muškarce bila bi 5494 visine / 45 minuta = 5494/2700 sekundi = 2,03 visine u sekundi, što je zanemariva razlika u odnosu na ženski tempo od 2 visine u sekundi!
Šta je sa mišićnom snagom?
Jedan od načina za mjerenje snage mišića nogu je mjerenje maksimalne vertikalne sposobnosti skakanja. Obično testovi pokazuju da muškarci skaču bolje od žena, ali to nije iznenađujuće, ako uzmete u obzir da su muškarci po pravilu mnogo veći i zato imaju veće mišiće nogu. Kada je vertikalna sposobnost skakanja izražena po jedinici tjelesne težine, muške i ženske skakačke izvedbe imaju tendenciju da budu apsolutno ekvivalentne, čak i kada se teški paketi postavljaju na leđa izvođača.
U upoređivanju muških i ženskih izvođenja, važno je napraviti pravedna poređenja. Kada se to učini, ženski napori su zapravo jednaki – ili bolji od muških.
(Izvor: peakendurancesport.com)
Vaši komentari
