Moje trčanje – trcanje.net
Junuzović je posljednjih godina generalno bio jedan od najboljih atletičara u BiH, pred kojim se činilo da je, do šokantne smrti, još ljepša sportska budućnost.
U njegovu čast i spomen su o Osmanu za MT govorili njegov trener i kolege atletičari, trkači sa kojima je dijelio stazu i ugodne prijateljske trenutke mimo takmičenja.
U čast i spomen na Osmana Junuzovića će ove godine u sklopu Two Cities Marathona (Sarajevo) biti održana memorijalna trka na 5 kilometara, “Osman Junuzović”, dok je AK Pace (Konjic) u njegovu čast povukao broj 1 sa trke “Konjički noćni cener”, gdje je Osman bio prvi pobjednik (2019. godine).
Jasmin Mujić
Još uvijek sam u šoku i ne mogu pojmiti to što se desilo. Nedavno sam sanjao da je Osman napustio atletiku, a ja u snu analiziram koji su to razlozi. Budim se i shvatam da je to san, Osmana više nema. Sjećam se kad je počeo trenirati sa nešto više od 11 godina. Radili smo zajedno 16 godina, to je bio poseban odnos. Malo koje dijete ostane sa istim trenerom tako dug period. U tih 16 godina se doslovno nikad nismo porječkali. Izgradio se u ljudeskaru iz jednog malog, ruralnog mjesta. Osman je značajno uticao i oblikovao Belmina Mrkanovića, koji će u narednom periodu trčati njegove discipline. Svu upornost i ljubav prema atletici je prenio na Belmina. Dakle svi rezultati Belmina, u velikoj mjeri će biti i rezultati Osmana.
Nikola Pejčić
Moj drug Osman bio je prije svega čovjek velikog srca, a onda i vrhunski sportista. Za njega slobodno mogu reći da je bio jedna ljudska veličina. Veoma je teško pisati o njemu jer mi svakog dana sve više nedostaje. Provodili smo mnogo vremena zajedno. Sa njim sam trenirao pet godina, šest dana u sedmici. Ovo je kako za mene, tako i za mnoge ljude bio jedan ogroman gubitak. Pamtiću ga kao vedrog i nasmijanog jer je to zaista i bio uvijek kada bi ga vidio. Takva upornost i volja se ne sreće često. Bio je veoma ambiciozan momak i za njega nije postojalo nemoguće. Uvijek je bio tu za sve nas, ne samo kada je trening u pitanju. Nesebično je dijelio sve što je imao. Bio je veoma dobar drug. Znam da više ni jedan trening, ni jedna trka, neće biti isti jer njega više nema, ali mi moramo nastaviti dalje, da se hrabro i snažno borimo jer nas je on tome naučio. Pamtim svaki put kada mi je bilo teško na treningu ili trci i kada sam htio odustati, ali nisam jer je on bio tu da me ohrabri i podrži. Pamtiću zauvijek njegovu rečenicu koju je ponavljao uvijek kada bi mi bilo teško: “Ajde, ajde sad se trči”. Zauvijek će ostati u mom srcu.
Dušan Babić
Pričati o nekome ko vam je bio dobar drug, s kojim ste prošli mnogo sportskih događaja i ko je, nadam se, prešao „na neko bolje mjesto“ je bolno, i teško mi je da prihvatim činjenicu da nas je tako mlad i tako iznenada napustio. Osmana Junuzovića sam upoznao prije 15-ak godina. Prvo takmičenje gdje smo išli zajedno bio je Kup šampiona u Milanu u Italiji 2011. godine. Bili smo zajedno u reprezentaciji 10-ak godina i nebrojeno puta cimeri. Kada smo bili cimeri 2015. godine na Balkanskim igrama u Piteštiju u Rumuniji obojica smo osvojili medalju. Uslovi za takmičenje su bili prilično teški jer je bilo ljeto i 35 stepeni. Sjećam se da je u hotelu gdje smo bili smješteni bilo organizovano svadbeno veselje, pa tek oko 3h smo uspjeli zaspati. Nakon par sati sna, budim se i vidim nema Osmana u sobi. Koliko se sjećam bilo je oko 7h ujutro. Ustajem, razbuđujem se, dolazim sebi, a Osman nakon 5-10 minuta dolazi sa treninga. Gledam ga onako bunovan i ne vjerujem da je već odradio trening.
On je bio momak za primjer što se tiče treninga i discipline potrebne za vrhunskog sportistu kakav je i bio. Još jedna situacija kada smo bili na Islandu 2011. godine, u 5h ujutro smo imali let, Osman je u 3h ujutro već bio na treningu. Treninge nikada nije propuštao! Posljednji put smo bili cimeri prošle godine u februaru, na Balkanskim igrama u Istanbulu. Ujutro u 9h smo imali let, a Osman je ustao u 6h, budi me i kaže idemo “na futinu”. Osman je bio pravi čovjek, ljudstvo, kakvo se u današnje vrijeme rijetko može naći. Skroman i pošten momak koji je uvijek bio nasmijan i vedrog duha. Čak i onda kada bi imao lošu trku osmjeh nije skidao sa lica. Sedam dana prije smrti bio je u Banjaluci na treningu. Navratio sam na stadion, a on, Oleg i Belmin su trenirali. Poslije treninga smo svi zajedno išli na piće i pričali o odlasku na pripreme i šta očekuju od sezone. Nakon 7 dana šok, nevjerica… i danas mi je teško da povjerujem da ga više nema. Druže moj, bio si najsjajnija zvijezda u svijetu atletike, i premda si sada na nekom drugom mjestu, tvoj sjaj neće postati neprimjetan. Tvoj lik i dobrota ostaće zauvijek u našim sjećanjima. Dragi prijatelju, zbogom!
Srđan Samardžić
Sve trkače je potresla smrt Osmana, pogotovo nas koji smo trčali skoro svaku trku sa njim. Sa Osmanom sam istrčao najviše trka i uvijek sam se divio njegovoj upornosti i ljubavi prema atletici. Koliko god da sam trenirao, znao sam da on više trenira. Takva posvećenost se rijetko viđa. To je bio momak koji je zaslužio sve u ovoj državi, a ništa od nje nije dobio. Na nama je da nastavimo putem kojim je on išao i hvala mu puno na svemu što je učinio za atletiku. To je neizbrisiv trag što je on ostavio.
Amela Terzić
Osman Junuzović mi je 2015. godine u Talinu sparingovao trening pred takmičenje, Evropsko prvenstvo za mlađe seniorke. Bila sam bolesna i on mi je svaki trening vukao pored svog treninga. Tada sam istrčala rekord (4:04.77 na 1.500m) i osvojila zlato. Trener Rifat Zilkić i ja mu posvećujemo rekord. Nikad mu to neću zaboraviti. On se na neki način tu žrtvovao. Čak je bio konkurencija mom suprugu Jasminu Ljajiću, a opet smo se svi družili i bili mnogo dobri prijatelji. Vijest nas je mnogo pogodila, ali su ostala samo lijepa sjećanja.
Dario Ivanovski
Taj pogled pravog šampiona, ta čvrsta volja, taj lagani korak, ta skromna duša puna šampionskog zlata će ostati duboko u našim srcima. Jednog dana ću pričati unucima o tebi brate Osmane, o svim trkama i druženjima koje smo imali. Mogu reći da je Osman Junuzović primjer kako jedan sportista treba izgledati. U jednom je slavio pobjedu i poraz, svaku trku je završio kao veliki šampion! Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam osvojio svoju prvu medalju na Balkanskom prvenstvu. Pošto je završio trku nastavio je trčati prema meni sa riječima: “Jesam ti rekao, brate moj!” Tu iskrenu gestu ću pamtiti dok sam živ. Vjerujem da ćeš i dalje gledati moje uspjehe, brate Osmane!
Adela Čomor
Ostaje u sjećanju i srcu kao jedna ljudska i sportska veličina koja se rijetko sreće. Uvijek me inspirisao svojom snagom i dobrotom, nikad mu se nisam mogla nadiviti. Mnogo će mi nedostajati naša druženja, naše svako putovanje sa reprezentacijom, naše trke, naši razgovori puni podrške i pozitive. Teško je za povjerovati da će sve biti isto, i ne može. Legende ne umiru, šampioni žive vječno!
Teodora Simović
Osmanovo i moje prijateljstvo je trajalo dugih 10 godina, ako ne i više. Od kako sam nastupila na većim takmičenjima kao juniorka tada sam i čula za njega, tako su i počela naša druženja. Ko god je i iz viđenja znao ovog momka druge riječi osim pohvale i nije imao. O njegovoj dobroti su govorila njegova djela, njegov osmjeh i pozitivna energija koju je širio. Osman je neko ko je davao sebe preko 100%, svi treninzi, takmičenja, njegove medalje su dokaz da je bio sportista koji je imao da se pohvali ne samo medaljama, već i dobrotom koja ga je činila sportistom u pravom smislu te riječi, sportistom kakvih je sada malo. Ja ga pamtim kao jako skromnog momka.
Toliko je bilo takmičenja gdje nikada nije jurio materijalne stvari, jurio je vrijeme. Jurio je da se dokaže i pokaže kao dobar trkač. Volio je atletiku iskreno, zato je i bio uspješan. Volio je sve ljude koji su bili u atletici, zato će ga atletičari i pamtiti dok god postoje trke u našem regionu. Osman i ja smo 2019. godine dijelili pobjednička postolja na mnogim trkama, neke od njih su novogodišnja trka u Kraljevu, polumaraton Bitola… Ali jedna stvar je istinita, nakon povrede koja ga je zadesila prije nekih više od dvije godine sreli smo se na krosu RTS-a gdje je Osman bio rado viđen gost… Kros je bio u Zaječaru, on i ja smo pričali, tog dana sam ga posavjetovala da proba da trči polumaraton i maraton. Pričali smo na tu temu, znajući njega i njegove rezultate, znala sam da on može dobro da trči i te discipline, što je to uskoro i pokazao u Sarajevu na polumaratonu. On i ja smo zaista bili iskreni prijatelji, ljetos mi je dao savjete na prvenstvu Balkana po pitanju treninga i još uvijek mi je jasna slika kada sam poslije proglašenja naišla na njega. Čestitao mi je kao i uvijek od srca, pozdravili smo se… To je bio naš posljednji pozdrav. Ja ću Osmana uvijek nositi u mislima kao jednog primjerenog atletičara. Hrabrog sportistu. Pamtiću ga kao čovjeka. Cijeli život nosimo žal za nekim osobama, moja žal je da se ugasio jedan mlad i perspektivan život, ali jedno ću uvijek znati poslije posljednjeg pozdrava. Osman je pobjednik polumaratona u Sarajevu i maratona također u Sarajevu, a ja sam bila neko ko mu je bio neka smjernica. Zato kada je ovaj momak u pitanju, srce mi je puno sa te strane, ponosna sam na sva njegova djela kao njegova koleginica jer ih je stvarao iz nemogućeg.
Elzan Bibić
Osman Junuzović je bio zaista drag, ne samo meni, već i mnogim ljudima koji su nas okruživali. Imali smo puno zajedničkih prijatelja, mnogo zajedničkih trka, tajni, toliko smo bili bliski da smo mogli o svemu da pričamo jedan drugom. Pamtim ga po osmjehu, jer gdje god bi se pojavio on je znao da napravi pozitivnu atmosferu, pamtim ga kao brzog momka, upornog, gladnog za vrhunskim rezultatima. Uvijek je poštovao druge. Iako smo imali dosta zajedničkih trka, nikad to nije moglo da utiče na naše dobro druženje. Nekad je on pobjeđivao, nekad ja. Sve je to sport. Ali život nije samo sport, već i van sporta. On i ja smo imali drugih tema na koje smo razgovarali, savjetovali jedan drugog. Bili smo zaista bliski. Nikada neću zaboraviti kada smo se prije četiri godine sreli u holu u Turskoj na takmičenju (kros Balkana). Duže vrijeme sam htio da imam narukvicu sa bojama Kenije. Kad smo se rukovali ugledao sam na njegovoj ruci takvu narukvicu i iz šale sam rekao: “E sada ćeš mi dati ovu narukvicu”. Međutim on je bez riječi skinuo i dao mi narukvicu. Od tada, do dana današnjeg, tu narukvicu nosim na svojoj ruci i uvijek će me sjećati na njega. Zaista nemam ni jednu negativnu riječ za njega, toliko je bio dobar da je kod mene ostavio takav utisak. Samo ću ga po dobru pamtiti.
Mirzet Halilović
Osman Junuzović je bio mirni mladić koji je posjedovao ubitačni pejs. Svi koji su ga poznavali slažu se u istom, a to je:
– Skroman maksimalno,
– Spreman da pomogne svima u svim prilikama,
– Pošten, vrijedan i disciplinovan sportista.
Iako je osvajač mnogih odličja, nije se izdizao iznad drugih. Pravi primjer poštenog momka, sportiste. Pravi uzor svima nama, a posebno mladim generacijama koje dolaze. Meni je pomogao nebrojeno puta, jer sam ga non stop zvao, tražio savjete u vezi planova za trke od 800m do 10.000m. Imajući u vidu da je Osman, Kralj pejsa, pobjeđivao na navedenim distancama, njegovi savjeti su mi bili zlata vrijedni. Govorio mi je: “Valtere, kreni jako, pa pojačaj i kada ti bude teško, tada kreni maksimalno i drži gas, čuvaj snagu da pojačaš u finišu”. Gledam ga i sam sebi to prevodim. Ponavljam u sebi, kao da učim neku lektiru. Jako, jače, maksimalno, finiš. Pitam ga: “Oskare, brate, druže moj, gdje je kraj?” On odgovara: “Kraj je na postolju”. Svi trkači, kada sebi ovo prevedete na pejserski jezik, vidite zašto je on bio tako dobar, i da mu je cilj postolje. Osman će ostati u našim srcima zauvijek.
Vaši komentari
