Pišu: Nada i Jelena Jovović
Mi smo, sestrinski, izabrale plavu stazu dugu 35 km, ni najmanju, ni najveću, već taman.
Plava staza, idealna za testiranje sopstvenih snaga i mogućnosti. Da podarimo sebi uživanje, a i borbu.
Više info o rezultatskom dijelu petog izdanja Vučko Traila čitajte OVDJE.
Staza na kojoj smo uživale u ritmu koraka, neskladu disanja, prijatnom hladu šumskih staza, svakoj borbi sa usponom, ali i nizbrdicom. Od starta nas opominje i prati paklena snaga planinskog sunca, ne dozvoljavajući da se opustimo, koja kao da mrvi i izvlači i poslednje atome snage, testirajući strpljivo i beskompromisno. Tehnički i ne toliko zahtjevno, ali inspirativan teren koji mami svojim bogatstvom i oplemenjuje misli, čineći noge lakšim.
Da krenemo od početka
Ali, da krenemo od početka. Zašto Vučko trail važi za jednu od najljepših brdskih – trail trka u bosanskohercegovačkom domenu, uvjerili smo se na njegovom petom izdanju. Do sad, najmasovnijem. Preko 600 trkača, iz 23 zemlje, tog 19.6. uživalo (preživljavalo) je u ljepotama Bjelašnice i Visočice. Jun na izmaku je obasjao suncem sva lica koja su u Babinom dolu s nestrpljenjem čekala start trke (iako bismo svi voljeli da je tog dana sunce malo smanjilo jačinu, izgleda da je sve moralo biti u maksimalnom intenzitetu). Prije starta grupa Hercegovaca se našali “ako možeš – možeš, ako ne možeš – moraš”. Tako i bi, doslovno. Naš cilj ove trke bijaše “izgurati u limitu i uživati”. Zaista smo uživali. A u limitu dođosmo među 10 prvih žena na plavoj stazi od 35km.
Start, pa prvi uspon da spusti adrenalin
Prilikom polaska sa starta, dočeka nas prvi uspon. Malo da spusti adrenalin i upije prve kapi znoja. Oštro, pomislismo, a tek početak. No, ništa blaže i ne očekivasmo. Najljepše trke su one kada trčimo nepoznatim terenom, kada dajemo najviše od sebe i kada vodimo najveću borbu sa sobom. Cijelom stazom smo stizali, prestizali, bivali prestizani od drugih takmičara. Ljepota je to. Od nekih čuješ “prvih 10 km je najteže”. Drugi kažu “zadnji uspon je najteži”. Treći psuju sebe, uspone, sunce, planinu, organizatore, pitajući se što im je ovo trebalo. Neki momci nam dobaciše “lako je vama trčati sa 50, 60 kg, kuda ću ja sa mojih 100 kg”, drugi rekoše “stići ćemo mi vas”. I stigli smo svi. Sve. Većina u borbi sa sobom prestiže sebe. Iako, svi misle da je drugome lakše. Međutim, koliko god bili spremni, na brdskom terenu se daje maksimum. I onaj najspremniji će dati sve od sebe, da nadjača svoju spremnost. Svi grizu. Stiskaju zube.
Podari sebi borbu
To i jeste ljepota ovih trka, podariti sebi borbu. Lomili smo svoje misli, korake. Pravili taktike kako rasporediti snagu. Spoticali se na kilometre. Prelazili dionice. Tehnički, teren nije bio zahtjevan. Ravno. Uzbrdica. Spust. I tako do cilja. Nakon desetog kilometra nas dočeka dobar uspon, tada se sjetismo savjeta prijatelja da rukama stiskamo butine, kako bi se težina u nogama preusmjerila na bol koji sami sebi zadajemo stiskanjem butine. Probajte, nama je uspjelo.
Nakon par dana trke, asocijacija na stazu nam je lubenica. Da, lubenica. Nikada ljepša, slađa i sočnija ne bijaše, kao taj dan na okrepnim stanicama. A okrepne stanice kao šveCki sto. A staza bogata izvorima. Hladna voda, takođe, nikad ljepša. Cijedimo kroz zube “aaaa lijepe li vode”. Nakon završene trke, čekamo prijatelje sa paklene crvene staze od 61km. Stižu. Dejo, četvrti. Priča o svojoj savladanoj borbi. Miluša, prva od žena sa paklene staze ulazi sa osmijehom. Prinosi opremu na provjeru, sjeda, smije se i govori “nemam snage da pričam”. Svi ti ljudi, finišeri i oni koji nisu uspjeli stići do cilja su pakleno jaki. Mentalno, pa tek onda fizički.
Pehar Vučko Trail
Pehar Vučko trail-a zasluženo ide svim učesnicima trke, ali i ogromno „bravo“ volonterima i organizatorima. Bitno je imati prave volontere, a Vučko ih je imao. Ti ljudi su brilijantni. Trebaju biti za primjer svim organizatorima. Nije cilj masovnost trke, već poštovanje svakog učesnika. Od nas, za njih, dubok naklon.
“Taj dan, ima istu plavet kao lan” kao što reče Rundek i kao što je bila i naša staza. Utisci pozitivni ostaju, a nada i želja da nam se Vučko Trail opet dogodi sledeće godine.
Vaši komentari
