Kako je nastala stranica trcanje.net i zašto je postala najbolji trkački servis u velikih 10 godina postojanja

Piše: Nicolae Golea

Otkako znam za sebe imam viška kilograma i to je variralo konstantno, od jako puno viška kilograma do umjerenog viška.

NAPOMENA: Nicolae Golea je prije tačno 10 godina (11. 2. 2016.) objavio prvi tekst na Moje trčanje pod naslovom: Gdje trčimo – Aleja ambasadora. 

Iako sam uvijek bio u pokretu igrajući redovito mali nogomet, vozeći bicikl, a jedno vrijeme sam trenirao i rukomet. No, jedina konstanta je bio taj višak kilograma koji me prati svih ovih 36 godina života.

Posljednjih godinu i pol usred jako stresnog perioda u vidu novog preseljenja, mijenjanja sredine i jednog dijela posla i službenih obveza, kojima sam se preopteretio i pomalo izgubio fokus na svoje zdravlje i fizičku spremu, taj višak kilograma dosegnuo je svoj vrhunac – vaga pokazuje najveći broj kilograma koji sam ikada imao.

Kada je u jesen prošle godine objavljen trkački izazov povodom 10 godina naše stranice trcanje.net odmah sam se uhvatio za njega kao za slamku spasa, onaj krajnji djelić motivacije koji će biti prekretnica da se ponovno aktiviram i počnem redovito trčati. I jesam. U početku sam uhvatio solidan ritam i broj treninga u laganom opterećenju (čitaj jogging) i vratio se – bio je to jako lijep osjećaj. Pomalo me je vratio na prve “trkove” po Dobrinji nekad u 2014. i 2015. kada još nisam imao nikakvog saznanja o svijetu trčanja koji je zaista jedan poseban svijet, prepun nevjerojatnih stvari i dobrih ljudi.

Počeo sam kao i većina bez ikakvih predznanja, samo patike od nogometa i dobra volja. Sreća koja me je obuzimala nakon svakog trčanja gradila je nevjerojatan entuzijazam i sve je naglo vodilo ka blagoj zaluđenosti. A onda su krenula istraživanja aplikacija za mjerenje, a potom i stranica o trčanju i foruma gdje su trkači razmjenjivali svoja iskustva i ideje. Tako sam se znao uhvatiti kako satima istražujem i pretražujem stranice, no vrlo brzo sam iscrpio naše domaće, tada postojeće i aktualne. Mislim da sam pročitao sve tekstove koji su tada bili objavljeni na trcanje.rs, a i na trcanje.hr.

Čitajući sve o trčanju što sam mogao pronaći na tim stranicama, bio sam motiviraniji i kad bi vikendima ili za vrijeme praznika i odmora odlazio u rodni kraj, trčanje sam nastavljao s dugogodišnjim, dragim, prijateljem Draženom Filipovićem. Trčali smo i razmjenjivali ideje i saznanja o trčanju, za vrijeme treninga, hvatajući dah i boreći se sa sutješkim uzbrdicama. Nije nam dugo trebalo da u tim razgovorima dođemo do zaključka da, ako Srbija i Hrvatska imaju svoje stranice o trčanju, mora imati i Bosna i Hercegovina jer ćemo na taj način potaknuti više ljudi na trčanje.

Da nas je netko sa strane slušao kako smo olako se uhvatili tog posla, vjerojatno bi zaključio da smo ludi. Da nas nosi pretjerani ushit od suludih dužina po okolnim brdima za koje se kolega Ersan Bijedić hvatao za glavu jer je bio uvjeren da nekoliko treninga od 20+ kilometara po brdima u samo 6-7 dana mora dovesti do neke povrede. Srećom nije jer nas je, vjerojatno, spasila povijest raznih aktivnosti kojima smo se bavili do tada, a tijelo pamti. No, svakako je bilo suludo toliko se izlagati naporu u samim početcima trčanja.

Tako je nastala ova stranica Moje trčanje, prirodno i iskreno – na trčanju. Nastala je u iskrenoj želji da postane servis domaćim trkačima i da nekada preraste granice BiH. Da bude kvalitetan servis svim ljubiteljima trčanja. Uz to smo odmah povezali promociju kulturno-povijesnih znamenitosti i turističkog potencijala BiH.

Nakon što je kreirana i osovljena na noge započela je istinska borba za opstanak i kontinuitet. Srećom iskrene stvari i bez skrivenih namjera dođu do ljudi koji to osjete i priključe se tako prirodno kao da su oduvijek tu i trebali biti. Opet smo na trčanju upoznali i susreli se s Ersanom, pa se potom priključila i Ljilja Lukić kao i Ivana Jezildžić (danas Golea).

Kako god smo Dražen i ja imali sigurnost i umjerenu dozu samouvjerenosti da bez problema možemo podići stranicu na noge i održavati je, tako slobodno mogu reći da ona nikada ne bi postala to što danas jeste bez angažmana Ljilje i Ersana. A posebno Ersana!

Znam da je često problematično isticati nekoga posebno i znam da će mi se “Ersa” naljutiti zbog ovoga, a možda čak i urednički intervenirati, ali nekada jednostavno jedna istina to zaslužuje i neće narušiti ništa niti iskrenuti stvari. Kada se projektu priključio profesionalni sportski novinar koji ima nevjerojatnu radnu etiku (ista u poslu i profesionalnom angažmanu kao i u treninzima i to rezultati potvrđuju u oba slučaja), jednostavno smo, imajući kvalitet i kontinuitet, postali pravi trkački servis – za sve trkače. Uzeću si još slobode i dodati i to koliko sam osobno naučio jako puno od Ersana i koliko mi je to kasnije pomoglo pri mnogim angažmanima u medijima.

Deset godina jako je puno, a to najbolje zna upravo Ersan koji je neumorno kreirao kvalitetan sadržaj na volonterskoj bazi iz dana u dan. Svi iz vlastitih iskustava znate da održavati nešto u kontinuitetu, a pri tome na kvalitetnoj razini, jako je teško.

Ova stranica je kao tvoje “dijete”, nešto što si stvorio i za što te vežu iskrene emocije. Znam da isto misli i osjeća i Dražen. Ali smo u potpunosti uvjereni da nikad ne bi postala ovo što danas jeste bez upornog Ersana. Bila bi ona tu s povremenim angažmanima drugih ljudi, a mi bi održavali neki tempo tekstova i opstojnost ne bi sigurno bila dovedena u pitanje. Ali poanta je u kontinuitetu kvalitetnog sadržaja i tu se otkriva ono što možemo bez lažne skromnosti kazati: danas je ova stranica ponajbolji trkački servis za sve trkače naših prostora. I to je nešto na što sam strašno ponosan.

Stranica je zaista jedan pravi, sveobuhvatni trkački servis, iskrena i kvalitetna motivacija, konstantna s kvalitetnim sadržajem iz različitih sfera trčanja i zapravo je primjer “pravog trkača” koji potpuno zdravo i pravilno trenira redovito i daje napredne rezultate konstantno, bez posustajanja.

Ono što meni danas nedostaje, ali s čime se borim jer ponovno se zapalila ona stara trkačka iskra i to uz našu stranicu, da ponovno postanem respektabilan rekreativni trkač. Ne vuku me trke koliko onaj osjećaj moći da si sposoban istrčati 10 kilometara u svakom trenutku, u bilo kojem ritmu. A svi znate što to znači i što sve sa sobom vuče.

U svojoj skromnoj trkačkoj povijesti istrčao sam solidnih treninga i trka, postao i maratonac, ali jednu trku moram posebno izdvojiti. U teškim uvjetima, nesnosne vrućine i vlage, “istrčao” sam Jahorina midi trail, nekih 35 kilometara brda, šume i blata, surovosti planine, od Kozje Ćuprije preko Trebevića do Jahorine, i tada se napatio kao nikad u životu. Te trke se često sjetim kada mi je teško i zbog nje mi, vjerujte, sve drugo bude lako izdržati i pregrmjeti, što bi rekli mi u Bosni. E, to ti je trčanje, to je “moje trčanje”, shvatit ćete…

Vaši komentari