Piše: Elma Kablar
Smatram da bi imali puno toga naučiti iz japanske trkačke zajednice koja je zaista razvijena i nadaleko poznata, a trčanje vrlo popularno i jako omasovljeno.
Popularan sport
Trčanje u Japanu je jako popularno. Procjenjuje se da negdje između 20 i 25 miliona Japanaca trči. Trke su popularne i ima ih dosta. Japanci ne brinu toliko o međunarodnom takmičenju kao svi ostali. Ova natjecanja u Japanu su toliko velika i toliko popularna da im je više stalo do tih takmičenja u njihovoj zemlji nego do pobjede na velikim međunarodnim maratonima. Japanske utrke su tako popularne i tako velike – i ne samo Tokio. Tu su Međunarodni maraton Fukuoka, Maraton Lake Biwa, Ženski maraton u Nagoji…
Trail trčanje
Trail trčanje je, kao i u svijetu, postalo jako popularno i u Japanu. Najpopularnije trke su organizovane od strane bivših elitnih trkača koji su svoje bogato iskustvo prenijeli i u organizaciju trka. UTMF (Ultra Trail Mt Fuji) je svjetski poznata trka kao i UTMB (Mont Blanc). Ovu trku organizuje Tsuyoshi Kaburaki. Jako poznat i specifičan trkač. Ovdje uvijek možete da vidite ogromnu podršku cijele trail zajednice u Japanu. Organizatori se poštuju i pomažu. Svi su oni otprilike bili trkači u isto vrijeme i sada organizuju različite formate trka. Također tu je i Izu Trail također koju organizuje Kaburaki pa Shinetsu 100mile koju organizuje Hiroki Ishikawa.
Na svim ovim trkama organizator osigura staze koju i oni sami trče cijelu godinu i održavaju. Pored toaleta koji se nalaze na planinama, tokom trke se donose i toaleti koji se postavljaju na okrepama.
Sigurnost
Prije svake trke odradi se obavezan brifing gdje se trkači upoznaju sa svim sigurnosnim mjerama, okrepama, limitu kako bi se trkači osjećali sigurno da trče tu stazu. Npr. kada sam trčala Madarao Trail trku 50km, organizator je na brifingu upozorio trkače da na 10. kilometru postoji košnica pčela ubica (suzumebachi) i postoji mogućnost usljed puno treskanja, kada trkači budu prolazili, da će se one uznemiriti i probuditi. U tom slučaju je organizator pripremio zaobilaznicu. Pošto sam ja trčala u sredini onda se to nama desilo i došao je trkač iz organizacije i vodio cijelu grupu do zaobilaznice (oko 5km). Vrijeme na svakom check pointu je bilo pomjereno za sat vremena i naravno da je i završetak trke bio duži za sat vremena.
Limiti trka
Limit trke je puno kraći nego u BiH. Da biste se prijavili na trku od 100km onda morate imati najmanje dvije ultre (oko 50km) istrčane te godine. Nikada se ne može desiti da ste na stazi sami duže od 5km. Uvijek su tu ljudi iz organizacije koji obilaze stazu i navijaju i podržavaju vas. Uspjeh je ko završi trku u limitu. Svaka trka je veliki festival kako za trkače, tako i za lokalnu zajednicu. Njima je uvijek drago što ljudi dolaze i posjećuju baš njihovo mjesto. Ponosno pokazuju tradicionalnu hranu i piće koje je karakteristično za to područje Japana.
Prijave i pravila
Ja bih rekla da je trčanje toliko popularno u Japanu kao kod nas fudbal. Imate dosta informacija o trčanju. Uvijek možete da vidite ljude da trče po gradu, planinama. Da biste se prijavili na neku trku morate biti spremni da čim izađe objava da uplatite jer sve su trke popularne i broj bude popunjen jako brzo.
Pravila se poštuju. Tako da ako otkažete trku onda nemate povrat novca, broj ne možete prodati ili dati nekome drugom. Prijave se zatvaraju na vrijeme i ne možete se prijaviti na trku iako znate organizatora. Nema prebacivanja broja na sljedeću godinu ukoliko organizator to nije odučio za sve. To se dešavalo zbog pandemije, ali inače to nije praksa u Japanu. Ako postoje dvije dužine na trci, onda se vi ne možete predomisliti pa da trčite kraću stazu, a uplatili ste dužu. Nažalost kod nas sam to vidjela na trkama gdje su se trkači prebacivali čas prije trke na manje formate kako bi osvojili nagradu jer konkurencija nije bila jaka na toj drugoj stazi. Dosta se kalkuliše kako bi se osvojila postolja.
Toaleti i smeće
Na svim trkama imaju ‘portable’ toalete i na cestovnim i na trail. Nećete nikada nikoga vidjeti kako vrši nuždu na cesti iza bandere ili u šumi iza grma. Na Tokio maratonu je jedan stranac bio diskvalifikovan jer nije čekao red za WC, nego je vršio nuždu pored.
Nažalost kod nas je još uvijek normalno i društveno prihvatljivo da se vrši nužda uz drvo ili iza grma. Na trkama još uvijek nema postavljenih toaleta na startu/finišu i u toku trke.
Smeće se uvijek nosi sa sobom ili se odlaže na mjesta koje je organizator pripremio i obilježio gdje se baca plastika, a gdje razgradivo smeće. Nažalost kod nas možete često da vidite da su kante za smeće prepune i da je smeće razbacano okolo kante za smeće na izletištima i na planinama. Jako slaba je svijest o reciklaži.
Održavanje staza
Na trailu gdje ima medvjeda se nosi ‘bear bell’ da upozori ne samo medvjede, ali i ostale životinje da tu ima još neko. Tako da na trkama možete čuti toliko zvona kao da je stado ovaca krenulo u šumu. Staze se koriste puno i tako se i održavaju da ne zarastu. Inače postoje uvijek ljudi iz te lokalne zajednice koji popravljaju, mijenjaju sve što je potrebno na stazi. Npr. kada je bio veliki tajfun bilo je dosta klizišta i staze su bile skoro pa uništene. Mislim da nije prošlo ni 10 dana kada sam otišla tamo da trčim i odmah sam primijetila kako su sve napravili i donijeli daske i napravili mostove, prelaze gdjegod je to bilo potrebno.
Navijači
Navijači su jako ljubazni. Uvijek dobijete podršku od sviju. Bez obzira da li ste došli prvi ili 10 ili zadnji. Uvijek vas pohvale za trud i zalaganje. Nikada nisam čula ni jednog navijača da kaže: “hajde sada je uzmi” ili “požuri eto tog iza tebe pa će te stići” ili “pa ovi nikad neće doći kako su spori”, “mogla/mogao bi ja to brže istrčati”. Toga tamo nema. Atmosfera je uvijek pozitivna i podrške nikada ne nedostaje ni za koga. Možete da ne znate nikoga, ali ćete se osjećati kao da svi su tu uz vas, i trkači i navijači koji su došli zbog nekog drugog, ali opet pružaju podršku svima.
Tretman trkača
Nema razlike u cilju za one koji dođu prvi i oni koji dođu zadnji. Proglašenje pobjednika je kada se završi limit trke. Ne može se desiti da proglašenje bude, a neki još trče, i kada dođu skoro nikoga ne bude u cilju.
Ovdje se dešava na ultrama da pola trkača prođe kroz cilj i da ih dočeka samo neko dežurni, a ostali su svi otišli kućama. Iako je limit trke i po 29 sati zna se desiti da cijeli TV prenos, dodjela nagrada, party traje i završi se dok dođe posljednji trkač. Nažalost iako je taj trkač završio trku u limitu, on/ona ostaju uskraćeni kompletnog doživljaja na trci. Iako biste trebali da slavite uspjeh jer ste ipak istrčali 50km ili 100km, vama se u tom trenutku čini da niste dovoljno spremni pa vam je zato trebalo toliko dugo i onda se počnete osjećati kao teret organizatoru jer su baš samo vas čekali. Mislim da bi svaki trkač, i prvi i zadnji, trebali biti isto tretirani od strane organizatora i ljudi na okrepama. Dosta nam nedostaje pozitivnih komentara.
Nadam se da će se to promijeniti.
Vaši komentari
