SNJEŽANA PISARIĆ: Moja četiri maratona u 2021. godini

U svijet trčanja sam ušla sasvim spontano dok su moji dječaci trenirali džudo i zagrijavali se trčanjem, jednostavno sam im se pridružila i počela da trčim, avgust 2018. godine.

1353
Foto: Saša Vujanović

Piše: Snježana Pisarić

Narednih nekoliko treninga trčala sam sa članovima Džudo kluba “Atos”.

Ubrzo sam odlučila da provjerim svoje granice i počela da trčim sama. Prva trka od 5km je bila u septembru 2018. godine u Banjaluci, vrijeme 27 minuta, ja presrećna, da bih do kraja godine istrčala još tri trke od 5km i jedan trejl od 10km. Već se znalo da mi je trčanje u krvi.

U januaru 2019. godine upoznajem sadašnjeg trenera Srđana Samardžića, sa kojim dogovaram da sa klubom Banjaluka Running putujem u Split i trčim prvi polumaraton (sa povredama), a cilj mi je bio vrijeme ispod dva sata, što je i bilo, 1:55. Savjet početnicima – polako sa trčanjem i postepeno da se povećava dužina, što ja nisam radila, a osjećala sam se odlično. Ali to je dovelo do povreda koje i danas osjetim.

U 2019. godini sam istrčala još 5 polumaratona, 5 trka na 10km, 6 trejl trka, 3 petice i 2 maratona, bez posebnih priprema, trčala sam po osjećaju. Prvi maraton je bio u Banjaluci i to neplaniran. Prijavljen mi je bio polumaraton, da bih na Brdskoj utrci “Una” saznala da se mogu obje trke prijaviti.

Prvih 42.195m

Septembar, moj prvi metar trčanja poslije 21.095, najteži je bio, ali završih maraton uz veliku podršku trkača i navijača. Da ih nije bilo, sigurno ne bih završila. Ta atmosfera sa staze i oko staze je neopisiva, a snaga koju navijači mogu dati, kada se ostane bez posljednjeg atoma snage, je nešto što se cijeli život pamti. Vrijeme 4:22, bilo je dosta hodanja. Za sljedeći maraton, koji je bio u novembru, imala sam trejl trku od 24km i jednu dužinu od 30km. U toku prve polovine maratona osjećala sam se kao da letim, bolovi su uslijedili na 33. kilometru kada sam imala osjećaj da su mi se sasuli skočni zglobovi i taj bol je trajao do 37. kilometra. Vrijeme na kraju 3:52.

Potom 2020. godine postajem članica  AK “Marathon” Brčko. Te godine bilo je za mene cestovnih i trejl trka, ali nešto manje zbog pandemije, a bio je i treći maraton.

Maratonski pohod

Pobijediti sebe, pomjeriti granice, osjećaj zadovoljstva poslije svake trke, gura me naprijed i 2021. godine istrčala sam 5 polumaratona, nekoliko trejl trka (najduža Vučko Trail, 35 km, ovu trku još nokti na prstima pamte), par kros trka, trka na 5 i 10 km i četiri maratona. Da, da, četiri maratona u jednoj godini i to Unusual Marathon, Two Cities Marathon, Banjaluka Marathon i Podgorica Millenium Run.

Unusual Marathon – loši vremenski uslovi, snijeg, led, smog i niska temperatura nisu me omeli da istrčim maraton, sa vremenom 3:38:2 i ujedno ličnim. Trenirala sam na nižim temperaturama i to mi je godilo, ali na temperaturi od -8 istrčati 42 km me malo zabrinjavalo. Trka je krenula, u ruci sam imala flašicu sa vodom, snijeg je škripao pod nogama. Kada sam pokušala otvoriti flašicu, nisam mogla, jer su prsti bili zaleđeni. Nastavila sam,  razmišljajući da se ne izgubim, jer nema trkača. Ugledam volontere koji sa osmjehom na licu pokazuju pravac kretanja. Nekoliko kilometara pred ciljem srećem trkače, prestižu me oni koji trče maratonsku štafetu, čujem muziku, blizu sam, ulazim u cilj. Uspjela sam, srećna i ponosna, pobijedila sam sebe, pobijedila loše vremenske uslove.

Two Cities Marathon – ovaj put pretoplo, visoka temperatura, velika vlažnost u zraku, uslovi u kojima je teško trčati, ali dobra organizacija trke i okrepe na svaka 3 km, daju mi energiju da nastavim dalje. U zadnjim kilometrima razmišljam, šta mi je svo ovo trebalo, mogla sam trčati štafetu, ma samo da dođem do cilja. Međutim, iako sam trku završila sa najlošijim rezultatom u 2021. godini: 3:43, prolaskom kroz cilj, zbog osjećaja zadovoljstva i sreće, razmišljam o novim trkama, novim putovanjima i gdje trčati sljedeći maraton.

Foto: Zijad Džehović

Banjaluka i Podgorica

I tako bi, u septembru se prijavljujem za Banjaluka Marathon (oktobar) – kiša, prohladno…e teško je nama trkačima ugoditi, ili je vruće ili je hladno ili pada kiša, ali u svim situacijama idemo naprijed, za nas ne postoje prepreke. Zagrijavam se pred trku,  trener Srđan Samardžić mi donosi rukavice, dolazim do starta i krećemo. Dio staze sam poznavala i nije mi se sviđala, jer je neravna. Većinu trke sam gledala gdje stajem, izbjegavala lokve, za razliku od kolege Dobrice Petrovića (Banjaluka Running Club), koji je svaku lokvu potrefio, pa sam na njega i galamila. Ovo je prvi maraton na kojem  nisam sama trčala i donio mi je najbolji rezultat, 3:25:55. Daleko je lakše kad se sa nekim trči, sa nekim ko može da drži otprilike isti tempo. Nemam priliku na trkama tako da trčim, pokušam se “zakačiti” za nekog,  ali je taj neko ili brži ili sporiji.

Poslije ovog maratona, gdje sam samu sebe iznenadila sa rezultatom, slijedi Podgorica Millennium Run (novembar), koji je inače bio planiran za 2020. godinu, pa je zbog epidemije održan 2021.

Opet pretoplo, na svakoj okrepi pila sam vodu. Mostovi, blage uzbrdice, pravac koji čini mi se nema kraja, baš se odužio. Nije bio moj dan za trčanje, ali uspjela sam i ovaj put. Zadovoljna rezultatom 3:37.

Bez prave pripreme

Tako sam istrčala četiri maratona sa ne tako posebnim pripremama. Živim u Mrkonjić Gradu, gdje ne mogu naći ni 2 km ravnog terena, pa da se radi tempo i da znam na čemu sam, koji mi je pejs, da mogu planirati neku trku i rezultat, a dodatno otežava činjenica da stalno sama trčim… Znam da mogu više i često kažem da mi fali onaj takmičarski duh, a da se i ne lažemo, pazim se povreda.

Poslije nekog polumaratona, jedan vikend odradim dužinu od 25km i još jednu od 30 ili 33km. To je moja priprema za maraton, mislim na dužinske treninge. I da, trening snage je sastavni dio mog trčanja koji radim sa džudo klubom “Atos” Mrkonjić Grad.

Trkačke emocije

Trčanje ima svoju težinu, nije uvijek lako, ali kada god dođem do cilja, osjećaj je nevjerovatan, kao da svaki put pobijedim samu sebe. Naravno, ima dana kada se teško pokrenem, jednostavno natjeram se da se obučem za trčanje i onda sve krene, osjećaj zadovoljstva i sreće nakon svake trke, svakog treninga, sva pozitivna energija koja nas diže i gura ka višem cilju da budemo uspješniji i bolji u svakom pogledu.

Nadam se da će i ova godina biti uspješna kao i prošla i da će donijeti poneki lični, a možda i odradim pravu maratonsku pripremu. Prva trka u 2022. godini je bio Unusual Maraton na -7 stepeni, a usput prvi put trčim i štafetu kao prva izmjena. Sada znam da za ovaj maraton trebaju prave zimske rukavice, jer i ovaj put, kao i prošle godine, prsti se zalede, ne može se otvoriti energetski gel, a ni maramica upotrijebiti za nos. A što se tiče same staze – lakše je bilo nego prošle godine, manje snijega i leda. Pored ovog neobičnog maratona, nadam se da ću istrčati još bar dva, par polumaratona, pokoji trejl, i trke na 5 i 10km, iako su mi draže duže trke.

Trčanje je stanje tijela i uma, trčanje je ljubav, trčanje je pozitivna strana života.

Vaši komentari

Banner