Piše: Elvedin Tunović
Nakon što je prošlogodišnji odlazak na maraton u Milanu na buraza ostavio pozitivan dojam, iskazao je želju da i ovoga proljeća otputujemo negdje i izbor je pao na Belgiju i maraton u Gentu.
O utrci sam pročitao da je lijepa i dobro organizovana, a ove godine je na dvije distance, polumaratonu i maratonu, bilo oko 17000 prijavljenih učesnika.
Moje ambicije po pitanju samog nastupa na trci bile su jako skromne, bez posebne želje za nekim boljim rezultatom, čisto da upišem još jedan maraton, 19. po redu, u zemlji u kojoj ga nisam trčao, a Belgija bi bila 11.
Shodno tome sam odradio i pripreme. Želja je bila imati koliko-toliko kvalitetnu kilometražu koja će mi donijeti sigurnost da maraton istrčim bez većih problema.
Decembar je tradicionalno mjesec u kojem trčim jako malo, ali sam dojam popravio u januaru. Bio sam učesnik i KTJ trkačkog izazova i član jedne ambiciozne ekipe koja je sve to dosta ozbiljno shvatila i na koncu ubjedljivo pobijedila, pa sam se potrudio i sam dati solidan doprinos i u januaru sam istrčao 421 km.
Februar i mart su, naravno, bili nešto slabiji, ali i dalje itekako solidni i do utrke sam uspio prebaciti 1000 kilometara. Sva trčanja bila su strogo lagana, a najveća dužina bila je 30 km, koju sam istrčao dva puta, te pored nje 27,5 km, 24 km i dvije polumaratonske dužine. Treba napomenuti da se finiš ovih priprema, kao i priprema za Milano, poklopio s ramazanom koji sam postio, pa sam posebno u tom periodu reducirao obim treninga, ali uspio održati kvalitetan kontinuitet.
Sam odlazak u Gent prilično je povoljan s obzirom na jeftinu Ryanair avioliniju Sarajevo-Charleroi, a s aerodroma ćete do Genta stići autobusom za dodatnih 20-ak eura. Doduše, naš let je kasnio, pasoška kontrola trajala je dosta dugo i u Gent smo stigli u petak navečer, oko sat i po kasnije od planiranog.
Ono što je zanimljivo za sam boravak u Gentu svakako je bio naš smještaj. Apartman je lijep i na dobroj lokaciji, ali nas je domaćin odmah nakon rezervacije obavijestio da kupaonica i toalet nisu na istoj etaži i da je kupaonica sprat ispod, a toalet dva sprata ispod. Prihvatili smo to, ali nisam siguran koliko je to za trkača koji se kvalitetno hidrira, a samim tim ima čestu potrebu i za toaletom, bilo pametno, jer sam se jako puno nahodao gore-dole kroz usko drveno stepenište.
Subota je bila dan za odlazak po brojeve, što je bilo u Topsporthal dvorani, ispred koje su inače i start i cilj maratona. Sama lokacija nije toliko pristupačna s obzirom na to da je par kilometara od centra, ali je za sami dan utrke organizator obezbijedio besplatne autobuse sa glavne autobuske stanice u Gentu prema startu.
Od same podjele brojeva očekivao sam više, s obzirom na samu lokaciju i uslove da se sve bogatije organizuje. Expoa faktički nije ni bilo, samo dva štanda: jedan Craftov, na kojem je bilo moguće, uz majicu utrke, kupiti još nekoliko oficijelnih artikala utrke, te Maurtenov štand s gelovima.
Startni paket, ako ga možemo tako nazvati, koverta s brojem i majica, bez ikakve vrećice ili cekera, razočarao bi većinu prosječnih bh. trkača koji vrijednost kotizacije, a ova je inače plaćena 115 eura, gledaju isključivo po onome što su dobili u kesi.
Ali dovoljno je bilo samo izaći iz dvorane i pogledati kompletnu logističku postavku startno-ciljne zone i shvatiti da kotizacija nisu pašteta, nudle i pasta za zube koje dobijete u startnom paketu.
Gent je inače jako lijep i simpatičan grad, ali, na svu sreću, ne toliko velik i većina onoga zanimljivog smještena je na relativno malom prostoru. Stoga se nisam umorio u obilasku grada kao u nekim većim gradovima i dan sam završio sa skromnih 20 000 koraka.
Ono što mi nije išlo u prilog jeste to što se noć pred utrku sat pomjerao unaprijed, što je značilo sat vremena manje sna, ali ovo mi je možda bilo i jedno od boljih spavanja pred maratonski dan. Vjerovatno se s godinama iskustva smanjila predmaratonska trema, a vjerujem da su tome doprinijele i skromne ambicije u vezi sa samim trčanjem utrke.
Petak i subota u Gentu bili su jako vjetroviti, što mi je vjerovatno u subotu izazvalo i glavobolju, ali nedjeljno jutro bilo je prilično ugodno, lijepo i sunčano, ali ne i pretoplo, s obzirom na to da je maksimalna najavljena dnevna temperatura bila oko 12-13 stepeni.
Što se tiče samog trčanja, apsolutno nisam znao koliko zapravo mogu. U Milanu sam lani trčao 3:23:57 i to mi je mogao biti neki parametar. Ove pripreme ipak su bile slabije, jer sam lani uspio odraditi nekoliko kvalitetnijih i bržih treninga, pa sam nekako smatrao da bi bolje od toga ovaj put bio priličan podvig.
Treba napomenuti da je ovo i maraton koji sam trčao s najviše kilograma do sada s obzirom da sam na put krenuo sa 78 kg, a nakon bogate degustacije specijaliteta u Gentu trku možda dočekao i dodatno teži.
S obzirom na to da nam startna zona nije bila definisana na startnom broju, mogli smo sami izabrati u koju ćemo stati, i ja sam, nakon što sam nekoliko puta prošetao gore-dole, stao u zonu 3:15-3:29. Kontam: „Probaću opušteno, na osjećaj, pa kako bude – bude!“
Ovaj put nisam ni samu stazu istraživao i išao sam “na neviđeno”, a da jesam, vjerovatno bih krenuo malo sporije od ovih cca 4:50 min/km, jer je prva trećina staze, iako lijepa, dosta zahtjevna i u jednom sam trenutku pomislio: „Ako je ovakva čitava, jadan ja!“ Međutim, staza je od 14. pa sve do nekog 31. kilometra dosta ravna, iako za moj ukus ne toliko inspirativna, s obzirom na to da se uglavnom trči uskim stazama uz rijeke Leie i Schelde, te kroz parkove. Nije ni ova staza mogla bez kaldrme, doduše u manjoj mjeri nego u Milanu, ali sitna nezgodna kaldrma ubica je za noge i pejs.
Ja sam, inače, uspješno držao tempo te čak i blago ubrzavao segment po segment od 5 km i polumaraton prošao za 1:40:17. To je bilo dosta konstantno i do 30. kilometra, a period maratona koji mi je nekoliko puta do sada bio najizazovniji jeste između 30. i 35. kilometra i njega sam i ovaj put najslabije odradio. Teško je opisati šta mi se ponekad desi u tom periodu, ali recimo da mi zna malo opasti motivacija, fokus ili, prosto rečeno, malo mi dosadi trčati!
Staza je od 31. kilometra opet postala dosta valovita, a ono čime nisam zadovoljan na utrci jeste raspored okrepnih stanica, posebno u drugom dijelu utrke kada je to maratoncu i najvažnije.
Glavni razlog tome vjerovatno je zapravo i sam profil staze, jer ima dugih uskih dionica utrke uz rijeke gdje je jako teško i logistički postaviti okrepnu stanicu, pa je organizator birao praktična mjesta za to, ali meni je nedopustivo da se u posljednjoj trećini utrke znalo čekati i preko 7 km od okrepe do okrepe.
No, ipak sam se uspio „dozvati“ od 36. kilometra, vratiti lijep osjećaj i uspješno završiti utrku. Posljednja dva kilometra bila su mi i najbrža na cijeloj utrci, gdje sam pretekao veliki broj trkača i u cilj sam ušao s rezultatom 3:23:43.
Cilj je dosta spektakularan s obzirom na to da utrčavamo u spomenutu Topsporthal dvoranu u kojoj se nalazi cilj, a sve je popraćeno aplauzima s tribina dvorane, muzikom i svjetlosnim efektima.
U cilj sam ušao zadovoljan, iako je rezultat daleko od mojih najboljih rezultata i preko 25 minuta sporiji od PB-a, ali za mene je bio mali podvig trčati brže nego u Milanu lani, gdje sam ipak trenirao nešto ozbiljnije, a svakako i istrčati maraton u pejsu 4:48 s obzirom na to da pejs ispod 5 na treninzima nisam trčao mjesecima unazad. Morao sam dugo „skrolati“ Stravu da nađem jedan takav trening, i to je bilo 26. 11. prošle godine, kada sam istrčao 12 km pejsom 4:56, tako da ja volim reći da je ova trka odrađena „na iskustvo“.
Vaši komentari
