TiTo Bjutis u napadu na 5. Unusual Marathon: Teže je odbraniti „titulu“…

I ove godine smo se odlučile okušati na Unusual Marathonu i pokušati odbraniti „titulu“, koju smo u nešto izmijenjenom sastavu osvojile prošle godine (Edina Harbinja, Nermina Kraljić i Irma Kolja).

902

Tekst: Edina Harbinja, Lana Latada i Nermina Kraljić (NK)

Ove godine, Irma je napravila malu pauzu od trčanja, pa je iz naše druge štafete, koja je osvojila 3. mjesto 2022. godine, uletila Lana.

Nazvale smo se isto kao što ćemo se zvati na Splitskom maratonu, „TiTo Beauties and the Beasts“ (pa jel’?).

Pripreme su tekle, recimo, po našem Tito običaju. Mi trčimo cijele godine i ne pravimo pauzu, te nas samo bolest i povrede mogu spriječiti. To se, naravno, kratko i desilo, pa je Edina pauzirala nekoliko dana, prvo u Engleskoj zbog prehlade, a zatim po pehu i u Sarajevu sedmicu prije trke, opet prehlada. Lana je imala stomačni virus, a Nermina mali problem sa zglobom.

Ipak, to nije stalo na put Edininom konstantnom hajcanju i specifičnoj vrsti motivacije, koja je rezultirala i time što je Lani „izašla na san“.

Ove godine, registriralo se 6 ženskih štafeta pa je konkurencija bila jača, ali opet ne prejaka jer su najbrže žene u BiH trčale 10k ili nisu ni učestvovale. Naša Tito grupa je ponovo držala okrepnu stanicu, ovaj put na Darivi kod cilja 10k, pa smo imali i posebnu podršku na tom dijelu. Do trke smo sve uglavnom ozdravile i odlučile trčati najjače što možemo u ovom trenutku. U nastavku ćemo pojedinačno opisati iskustva s naših dionica, redom.

Foto: Alma Strika

Prvih 14k: brdo i malo leda

(Piše: Edina)

Obzirom da trenutno trčim brže od druge dvije cure, nisam se htjela boriti za dionicu i ponudila sam da trčim najtežu, prvu dionicu Unusuala. Njena ruta je od Zajke (sportski centar Safet Zajko, MT nap.) do Kozije ćuprije i nazad, do početka Darive. Dionica je konstantno blago uzbrdo, a 10., 11. i 12. km sadrže malo više uspona, nakon čega slijede dva kilometra nizbrdo do izmjene (cilj 10k trke).

Prije trke, razgovarala sam s curama, Ersanom (trenerom) i Jasminom (bivšim trenerom) o tempu koji mogu izgurati. Možda malo preambiciozno, mislila sam da mogu ići pejsom od oko 4:35. Ersan je bio oprezan, obzirom da nisam trenirala nešto posebno od Istanbul maratona i da nam pripreme za Manchester počinju 23. 1. 2023. godine, pa mi je forma malo lošija. Ja sam se pomalo i ljutila na njega i mislila u sebi: “Pa pejs polumaratona mi je bio 4:36, ovo je samo 14k, mogu ja to!” Ipak, prehlada koja je (opet) došla samo 5 dana pred trku me malo spustila na zemlju i shvatila sam da moram biti realnija. Odlučila sam krenuti pejsom 4:45, pa šta bude. I Ersan je trčao prvu dionicu, pa smo skupa ujutro jeli zobenu kašu i odvezli se do Zajke. Dogovor je bio da me on čeka nakon što završi, pa ćemo s Lanom trčati 4 km do stana gdje smo boravili na Vilsu, istuširat se i uzeti taxi do Zajke. Tamo sam obećala Nermini da ću je dočekati jedan kilometar prije cilja i ‘potjerat je’ u finišu.

Foto: Jadran Čilić

I tako, stigli smo u Zajku na vrijeme, zagrijali se, Ersan s Valterom oko 3 km, a ja s Nermanom 2. U Zajki je bilo puno poznate raje i atmosfera je bila vesela i raspjevana, uglavnom. Vrijeme neobično za Unusual, ne previše hladno, a i zagađenje je bilo umjereno taj dan. Start u 9 sati, i idemo, jako, kako drugačije! Uspjela sam smanjit početni doživljaj pejsa 4:20 i završit prvi km po planu, 4:45. Naredni kilometri su se kretali tu negdje i držala sam tempo bez problema, ali sam i osjetila da 4:35 baš i ne može i da još ne dišem sasvim lagano radi prehlade od prije par dana. Pored mene je sve vrijeme trčala djevojka koja je učestvovala na 10k trci i nekako smo se sve vrijeme smjenjivale u vođstvu i pejsale jedna drugu. Usput smo prestigle jedan broj ljudi, a poneko je i nas. Kriza me, očekivano, hvatala na Darivi, ali kad sam prošla pored naše okrepe, glasna podrška mi je dala snagu i nekako sam se popela do Kozije ćuprije (taj km je, naravno, bio najsporiji, a bilo je dosta leda gdje sam morala usporiti). U povratku, nizbrdo, ubrzala sam, a na posljednjem km me čekao Ersan. To mi je još više pomoglo da posljednji km trčim pejsom 4:27. Usput sam se mimoišla s drugom i trećom ženskom štafetom i shvatila da sam napravila bar 7, 8 min razlike. Olakšanje! Slijedi zaglušujuća podrška na izmjeni i predavanje nevidljive štafete Lani. Tu sam samo par sekundi odmorila, da uzmem dah, i nastavila s Lanom i Ersanom, Laninim pejsom. Ona je izgledala super i pričale smo veliki dio ta 4 km. Ersan nas je snimio, a srele smo i Jadrana Čilića koji je (naravno) zabilježio sve to i podario nam divnu sliku za uspomenu. Car!

Lanu smo napustili kod Suade (most Suade i Olge, MT nap.), uslijedio je tuš, presvlačenje i nazad u Zajku. Tamo smo dočekali i pobjednike, mušku štafetu, Žarka i legendu Valtera koji je ostvario PB. Na Unusualu! Otprilike sam izračunala kada bi Nermina mogla biti blizu i dočekala je u Nedžarićima preko ceste. Izgledala je umorno, ali je išla dobro i blizu nje nije bilo nijedne druge članice ženske štafete. Tu smo… Ponijela sam i Tito zastavu, Lana nam se pridružila na atletskoj stazi i u cilj smo ušle držeći se za ruke i noseći zastavu. Super, ponovo smo pobijedile, pa čak i popravile prošlogodišnje vrijeme za skoro 6 minuta! Hajcanje je upalilo, haha. Slijedi slikanje, dodjela slatkih pehara, ali i paketa pive. Pivu je na kraju odnio Ersan, jer sam se ja za dva dana vraćala u UK, preko Tel Aviva.

Kotrljanje nizbrdo

(Piše: Lana)

Učestvovati u štafeti zajedno sa Edinom i NK za mene je predstavljalo poseban izazov, i to iz više razloga. Kao prvo obje su znatno brže od mene i imaju više pretrčanih kilometara u nogama (svoj prvi half istrčala sam u Splitu 2022, za 2h i 4 min). Nadalje, djevojke su prošle godine osvojile prvo mjesto i nikako nisam željela da budem razlog zbog kojeg bi im postolje ovaj put izmaklo. Ipak, ono što je u početku djelovalo kao svojevrsni pritisak kasnije je preraslo u dodatnu motivaciju. Šta više, nisam preskakala niti jedan trening, pa ni onda kada je u Sarajevu bio nesnošljivi smog i očajno zagađenje zraka. Kada me je Edina pozvala da budem dio tima bez razmišljanja sam pristala, ali moram priznati da sam se poslije pitala „aaauh, pa hoću li ja to moći?“ Umjesto kukanja prihvatila sam se trenerovog plana i programa (koji je dio priprema za half u Splitu) i odlučila ispoštovati sve što se očekivalo, uključujući i treninge snage. Nije uvijek bilo lako, posebno u vrijeme sivih sarajevskih dana obilježenih maglom, ali sam iz dana u dan osjećala kako napredujem, a to je polagano pokazivao i sve bolji pace, ali i zone u kojima trčim. Kako se trka približavala rastao je i taj neki pozitivni osjećaj nervoze i tzv. “jedva čekanje” da se izađe na stazu.

Došao je i taj dugo očekivani 15.01…Ustala sam naspavana (8h sna), doručkovala standarni obrok koji jedem prije trčanja dužina (bijeli hljeb i kikiriki puter), uradila lagano istezanje i zaputila se prema Darivi. Odluka da upravo ja trčim drugu, najlakšu dionicu, bila je logična obzirom na moje trenutne trkačke mogućnosti. Premda sam se nadala da mogu izdržati 14 km paceom u rasponu od 5:30 do 5:45 postojala je doza straha. Bojala sam se da me ne povuče adrenalin, a tu je i poledica koja je na Darivi česta pojava. Ukratko, moj plan je bio početi opreznije i easy tempom oko 6:00, te svaki naredni kilometar pojačavati pace i nakon toga ga držati na 5:30.

Nakon što sam vidjela Edinu kako se približava osjetila sam nevjerovatan nalet adrenalina, toliko snažan da je i vrlo niska temperatura zraka djelovala kao trenutnih +15 stepeni. Edina je predala štafetu, a ja sam kao tipični početnik „poletila“ shvativši da trčim daleko brže od planiranog, paceom 4:53. Nakon toga sam sebi rekla „polako, uspori“ te sam se uspjela  spustiti na 5:45, a ubrzo potom postići i svoj planirani pace. Na Obali su me sustigli Edina i Ersan, što mi je u datom momentu dalo „vjetar u leđa“.

Mali osjećaj nesigurnosti osjetila sam oko Olimpijskog bazena Otoka (što je otprilike na 7. kilometru dionice), ali ne zato što sam se loše osjećala, ili što nisam imala snage, nego što nisam bila sigurna da li mi je izmjena konkurentske štafete za petama. Nakon što sam odagnala „crne misli“, dalje sam prema Ilidži nastavila sigurnim i ujednačenim tempom. Osjećala sam se sjajno, a posebno u momentima kada bih na stazi vidjela fenomenalnog Jadrana Ćilića (konačno i ja imam jednu Jadranovu fotku). Ipak, kada sam ugledala Aleju mojoj sreći nije bilo kraja, najprije zbog činjenice da sam uspjela održati prednost te da nisam iznevjerila svoja, ali i očekivanja grupe. Nakon što je NK preuzela štafetu istinski sam odahnula, i po ko zna koji put se uvjerila u općepoznatu trkačku izreku koja kaže da se tokom trčanja pojedinac prvenstveno bori sam sa sobom i svojim barijerama… ovaj put ja sam svoje savladala.

Foto: Edin Šabić

Nisam uprskala!

(Piše: NK)

Maratonska štafeta je projekt. Projekt kojim upravljate, ali i u čijoj implementaciji učestvujete. I sve je jednako važno: i plan treninga i plan na trci i šta jedete i kako trenirate. Da budem iskrena, obzirom da je početak godine nisam u formi koju mogu nazvati najboljom, ali zadatak je bio jasan: održati prednost i ući prva od ženskih štafeta u cilj. Mali projekt menadžer u meni (inače profesionalna deformacija), ne zna za neuspjeh.

Ok, treba ući prvi..za kad nam to treba? Unusual? Ma može. Bio je to moj commitment projektu i timu iza kojeg nije bilo povratka, a ni odustajanja. Ove godine sam trčala treću izmjenu, najdosadniju rekao bi moj trener (Jasmin), kroz aleju i nazad preko Ilidže i Stupa do Safeta Zajke u koji moram ući sa obrazom.

„Nemoj da se vučeš“.. rekao mi je  i svim trkačima dobro poznati Amidža na izmjeni. I nisam! Odlučila sam ići najjače što mogu u tom momentu. Uslovi na trci su bili više nego dobri, okrepa dovoljno, a ruta poznata još od prošle godine. Držati tempo 14 km i nije bio jednostavan zadatak. Aleju sam držala dobro. Ubrzavalo me i to što sam vidjela članicu jedne ženske štafete. Motivisalo također.

Nedeljno popodne je vrijeme sa dosta šetača, put od Ilidže do Nedžarića i nije bio najjednostavniji, jer svako malo morate se probijati kroz masu koja je  odlučila uživati u sunčanom danu i ne pomjerati se ludim trkačima koji opet okupiraju grad. Ovo mi je i oduzimalo energiju, moram priznati, posebno u dijelu kada morate proći stepenicama kroz podvožnjak i opet stepenicama izaći iz njega kroz gužvu.

Na satu čitam poruku u viber grupi Trčanje i to: „Prve smo, ako Nermina ne uprska. Odoh ja po nju.“ pisala je Edina.

Ali sam već davno donijela odluku da ne uprskam, skupila i zadnji atom energije koji sam imala, igorišući i vrućinu i pad snage i odlučno krenula u zadnja 2 km. U Nedžarićima me čekala Edina, prateći moj tempo do ulaska. Na stazi se pridružila i Lana.

O da prve smo, po drugi put! Teško je odbraniti titulu, ali ako imate jasan cilj, dobar plan, još bolju podršku, onda je to izvodivo uz kontinuirani rad i predanost.

Prve po drugi put…

MT napomena: TiTo Beauties and the Beasts su osvojile prvo mjesto u ženskoj konkurenciji štafetne trke na Unusual Marathonu u nedjelju 15. januara sa rezultatom 3:41:52. Više o ukupnim rezultatima sa trke na LINK-u.

Još jedna super trka, zabavna i dobro organizirana. Nas tri smo se dobro zabavile, malo oznojile i dokazale da je timski duh ponekad teret, ali uvijek sreća i zadovoljstvo.

Sretne smo što smo dio grupe koja nas podržava na sve moguće načine i unutar koje je moguće pronaći mnogo snažnih, inspirativnih, legendarnih žena, s kojima možemo trčati, pričati, podržavati se i dernečiti.

Vaši komentari

Banner