ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Tbilisi – grad stvoren za zabavu, ali ne i za trčanje (VIDEO)

Još mi niti jedan grad nije zadao toliko “glavobolje” kao Tbilisi, i mogu samo reći da me nakon 2 tjedna porazio.

655

Kombinacija životnog stila, navika i dinamike koja mi je nametnuta, jer ipak sam tamo zbog poslovnih razloga, doveli su do toga da je moje tijelo reklo dosta.

Već dugo nisam bila bolesna, a Tbilisi me uspio razboliti. No, prije toga uslijedilo je zanimljivo iskustvo natjecanja na Open Indoor Meeting Tbilisi.

Stil života i dinamika u Tbilisiju

Kada bih najjednostavnije trebala opisati stil života u Tbilisiju bilo bi: radi, jedi, radi, uživaj u hrani i piću i izlascima, spavaj, ponovi sve. Ovaj grad živi za dobru zabavu, i pretjerane količine hrane i pića. Hrane i pića ima u izobilju, i domaćini se time ponose te nastoje osigurati da i svi gosti jednako uživaju u obilju kojeg imaju. Osim toga, vrlo su ponosni na svoju noćnu scenu, s mnoštvom prostora za zabavu, disko klubovima i brojnim mjestima za izlazak za svačiji ukus. Sva ta mjesta vrve ljudima, 7 dana u tjednu. To je grad koji spava tek u jutarnjim satima, grad u kojem u nedjelju u 23h možete vidjeti mnoštvo ljudi na cesti. Valja spomenuti da je marihuana ondje legalna, što dodatno pridonosi veseloj atmosferi koja vlada gradom. Njihova verzija rakije Chacha pije se u potocima, a tradicionalno se stalno nazdravlja, za sve i svakoga. Iako se danas nazdravlja s rakijom, zapravo to nije dio njihove tradicije, budući da je Gruzija poznata vinogradska zemlja, s kvalitetnim vinima te bi ispravno, prema tradiciji, trebalo nazdravljati s vinom (a razlog je da se može duže nazdravljati).

Lokalni ljudi izvrsni su domaćini, i pobrinut će se da je svaki vaš sat, kojeg ne provedete na poslu, u potpunosti popunjen nekim aktivnostima, kao što su druženja i zabave. Nikad me još nitko nije toliko ugostio, kao ljudi iz Tbilisija, ali to je dinamika kojoj ja inače nisam izložena i što se na kraju odrazilo na moje zdravlje.

Spavanje tek 2 do 3 sata dnevno, rad oko 10 sati dnevno, a ostatak dana preživljavanje po prebukiranom rasporedu domaćina, uz kombinaciju neprekidne konzumacije hrane u restoranima, doveli su moje tijelo u stres kojem se nisam mogla prilagoditi, a na kraju je ponajviše ispaštalo moje trčanje.

Uzbrdo, nizbrdo, broji krugove u parku

U prošlom blogu žalila sam se kako ne postoji mjesto gdje se može normalno trčati. U međuvremenu sam pronašla neke opcije koje su poslužile svrsi, iako ne idealne.

Nažalost, trčanje po cestama grada je izazovno, budući da glavna cesta ima prevelike količine ljudi te je trčanje moguće u jutarnjim satima, do 8:30 (mrak je još uvijek u 7 sati). No, kada se koristi glavna cesta, najveći problem je i dalje promet i velike količine sporednih cesta koje neprekidno trebate prolaziti, a vjerujte mi, vozači nisu skloni da stanu i provjere ili vas puste. To je borba za prednost.

Korištenje sporednih cesta ne dolazi u obzir, budući da je infrastruktura za pješake jako loša. Osim toga, Tbilisi je grad koji ima jako puno “terasa”, budući da je grad izgrađen na brdu, što znači neprekidno penjanje i spuštanje.

Iako mi je rečeno da postoji prostor za trčanje uz rijeku, također mi je rečeno da ne preporučuju korištenje istog, budući da se uz rijeku nalaze brze prometnice i velika količina automobila na njima.

Tako sam svoju sreću pronašla u parkovima. Od 3 koja su preporučena, 2 su u funkciji, dok se treći obnavlja. Oba parka imaju biciklističku stazu koja okružuje park, u jednom ukupne udaljenosti 850m (gdje je svakih 100m označeno), a u drugom 1400m. U oba slučaja radi se o stazi gdje se izmjenjuju lagane uzbrdice i nizbrdice, s većom količinom zavoja. Također, valja naglasiti da se u parkovima, kao i u cijelom gradu, nalazi velika količina uličnih pasa.

Iako će vam lokalni ljudi reći da su oni bezopasni, to je samo djelomično istina. Oni su bezopasni ako hodate gradom, no ako trčite gradom, oni mogu biti opasni i nekoliko puta sam bila u situaciji gdje su me psi napali pa i ugrizli. S vremenom sam navikla promatrati njihova ponašanja i u svakom slučaju je bilo dovoljno stati i prošetati kraj njih. No, to su situacije koje dodatno unose stres u trčanje, a možda nisu potrebne.

Također, dobila sam preporuku za trčanje oko jezera, koje se nalazi na nekih 800m nadmorske visine. Nisam trčala, ali sam šetala oko jezera, i nažalost, staza je bila prepuna leda i svakako nije za trčanje u zimskim danima.

No, za zaljubljenike brdskog trčanja, Tbilisi je grad iz snova. Imaju jako puno trail staza koje lokalni zaljubljenici u trčanje koriste na dnevnoj razini. Nažalost, kako sam se pred kraj razboljela, nisam ih isprobala.

Dvoransko natjecanje u Tbilisiju

Kako je vrijeme dvoranskih natjecanja, još prije dolaska raspitala sam se da li kojim slučajem postoji dvoransko natjecanje u vrijeme kada sam u gradu. I došao je potvrdni odgovor, a to je da imaju natjecanje koje se održava 2 dana. Kako sam stalno bila u kontaktu s Gruzijskim atletskim savezom, poslali su mi raspis 4 dana prije natjecanja, s rasporedom i raspoloživim disciplinama.

Moj plan bio je trčati 5000m, kako bih ostvarila normu za državno natjecanje. Prijavila sam se za 2 eventa: 3000m i 5000m. Ono što sam znala jest kada je po rasporedu natjecanje, i gdje je dvorana, budući da sam ju koristila za jedan trening nekoliko dana ranije.

Sreća je bila da je sa mnom prvi dan bio i domaćin, jer nažalost, u Gruziji, jako malo ljudi priča engleski jezik. Stigli smo na vrijeme, i pronašli osobu koja je sa mnom komunicirala preko emaila – Mariam. Mariam mi je pokazala prostor gdje se natjecatelji zagrijavaju, a to je podrum ispod atletske staze i moram priznati da sam bila šokirana. U podrumskom prostoru nalazi se atletska staza dužine 100m, s 4 staze, koja je u poluraspadnutom stanju, a sam prostor je na dijelovima toliko mračan da se ništa ne vidi. Možda je tako i bolje, jer tko zna što bih sve vidjela.

Isti prostor služi i kao teretana, pa su dijelovi te iste staze rezervirani za sprave i na tim dijelovima je osvjetljenje nešto bolje. U navedenom prostoru svi se zagrijavaju i čekaju da budu odvedeni na samo natjecanje. Takozvani pozivni centar je jedan kut prostorije, u kojem se ne vrši provjera, niti postoje ikakve upute kada biste tamo trebali biti i kada je izlazak. Također, u navedenoj prostoriji nalazi se i oglasna ploča, gdje su izvješeni svi prijavljeni sudionici natjecanja. Ne moram ni spomenuti da je sve pisano gruzijskim pismom, jedino je moje ime bilo napisano latinicom.

Tako sam saznala da ću prvi dan trčati s još 3 sudionice, a u pozivni centar stigla sam nekih 20 minuta prije starta. Rukama i nogama komunicirala sam s osobom tamo, a onda su pronašli nekoga tko je znao par riječi engleskog da mi kažu da će start kasniti – 5 minuta. Na kraju su na sam start došle 2 cure, a start je kasnio i više od 5 minuta. No, to je bilo manje važno, važno je bilo da krenemo s utrkom. Moj cilj bio je trčati opušteno, napraviti dobar trening i istrčati normu, koja iznosi 20 minuta. Ok, naravno da je cilj bio trčati nešto brže, ali sam ubrzo nakon što sam došla na start shvatila da sam u problemu: oni nemaju semafor s vremenom, a ja ne koristim sat tijekom utrka na atletskoj stazi. Dakle, 2 izazova u jednoj utrci: kako pratiti vrijeme i kako savladati zavoje (za koje sam rekla da su bili jako teški)?

Utrka je krenula, a mlada djevojka krenula je prvih 100 metara, kao da trči 200 metara. Kako sam odradila jedan trening nekoliko dana ranije na istoj stazi, imala sam otprilike osjećaj za tempo, no na isti se nisam mogla previše pouzdati. Ubrzo sam sustigla djevojku, a nakon 4 kruga već ju i prvi (drugi) puta prestigla, kao i drugu sudionicu. Znala sam da to nije dobro – ako u prvom kilometru već imam 1 krug prednosti.

Na punim prolazima (punim kilometrima), jedan od sudaca mi je govorio vrijeme na engleskom jeziku. Na taj način sam jedino pratila gdje sam u odnosu na planirani tempo. Uglavnom sam mogla shvatiti i čuti što je izgovorio, osim za 4. kilometar, gdje nisam čula što je rekao. Do kraja natjecanja obje sudionice prestigla sam za punih 5 krugova, a konačno vrijeme bilo je 17 minuta i 26 sekundi.

Dan drugi, priča ista. Moram priznati da nisam bila raspoložena za utrku, budući da sam bila svjesna da nema konkurencije i da ću trebati trčati na svoj osjećaj, a to znači trčanje u zoni komfora. No, potajno sam se nadala da će ipak doći nešto jača konkurencija. Start je ovaj puta bio na vrijeme, a ista djevojka od dana ranije bila je i na 3000m. Znala sam da me čeka brži start prvih 100m. Polagala sam nadu u drugu sudionicu, no nažalost, ponovila se ista priča. Samo što sam na 3000m imala 3 kruga prednosti ispred svake druge sudionice.

Zanimljivo je to da sam u obje utrke na 1500m imala brži prolaz od pobjednice na 1500m. Nažalost, niti kod muškaraca nije situacija bila nešto bolja. Znala sam da trkači tamo nisu previše konkurentni, ali ipak sam očekivala nešto više.

Zaključak

Još uvijek se oporavljam od Tbilisija. U svakom smislu riječi. Mogu shvatiti zašto se ljudi zaljube u taj grad i mnogi nikada ne požele otići, ali u mom slučaju jedva sam čekala vratiti se doma i svojoj “normali”.  Da me netko krivo ne shvati, to je grad u kojem su nas dočekali kao svoje prijatelje, ugostili nas kao svoju obitelj i u svakoj sekundi nastojali da se osjećamo kao da smo kod kuće. No, ponekad je manje više i bilo nam je potrebno malo osobnog prostora, kojeg nismo imali, niti ja, niti moji radni kolege koji su sa mnom putovali.

Možda je najveći problem bio taj što sam bila smještena u hotelu i prisiljena jesti u restoranima 14 dana. To je za mene bio najveći stres. Bio je svima nama to veliki stres i svi smo se na kraju osjećali pokoreno, jedni sa željom da dođu kući i samo se naspavaju, drugi da opet probaju mamine mahune. Što se mene tiče, samo sam htjela vratiti se svojoj prehrani i svojim normalnim navikama, navikama koje osiguravaju da se dobro osjećam u svojem tijelu.

Tbilisi je grad stvoren za zabavu, no i ne i za cestovno trčanje. Valja uzeti da je Tbilisi brdoviti grad pa je rijetkost susresti trkače u samom gradu. Oni koji vole brdovito trčanje, sreću će pronaći na okolnim brdima. No, na spomen trčanja, svi znaju za utrku Wings for life, budući da se nekada organizirala navedena utrka u regiji Kakheti. Imala sam priliku pričati i sa tadašnjom organizatoricom utrke, koja je pričala koliko je bilo izazovno pronaći mjesto u Gruziji gdje mogu zatvoriti 100 kilometara ceste, a da bude prihvatljive konfiguracije.

Ako ništa drugo, s poslovnog aspekta, putovanje je prošlo i više nego odlično. Kako ovo nije moj posljednji posjet tom gradu, morat ću mu dati novu priliku idući put i možda isprobati neke od trail staza i uživanje u pogledu na grad koji se prožima s lokalnih planina.

Jedino što me spasilo na ovom putovanju, jest da su svi mislili da ne konzumiram alkohol i nisam trebala biti dio beskonačnih zdravica. Da se može napiti od vode, bila bih pijana svaki dan.

Vaši komentari

Banner