NERMANA ARNAUTOVIĆ: Na šta čovjek sebe sve neće natjerati, da ne povjerujete!

Trčati sam počela 2018. godine, ali se želja za maratonom javila tek početkom ove godine.

1842
Foto: Vekas Duranović

Piše: Nermana Arnautović

Prije januara, sjećam se vrlo dobro, govorila sam da 42 kilometra nisu dobra ni za mene ni za jednog trkača jer sam bila ubijeđena da se toliki kilometri ne mogu istrčati bez povreda – posljedice će biti kad-tad (amaterka s predrasudama).

Međutim, u međuvremenu mi je polumaratonska dužina prestala biti izazov. Htjela sam više, a više je maraton.

Iako sam polumaratone dosad spremala i sama pravila planove, znala sam da planove za maraton neću znati napraviti. Početkom godine u mojoj grupi Trčanje i to bile su u toku maratonske prijave za prvu polovinu godine. Tako sam se i ja prijavila. Iako iz privatnih razloga nisam znala koji ću maraton trčati, pripreme su počele za neku trku u maju. Sarajevo je bila moja potajna želja, ali ga nisam mogla odmah prijaviti.

Foto: Ednan Turalić

Pripreme…

Trener je ponudio opcije 4×1, 5×1 i 6×1 (četiri, pet i šest treninga trčanja plus jedan trening snage sedmično). Ja sam, kao dotadašnji veliki kampanjac u trčanju, naravno, izabrala najmanji broj treninga u sedmici misleći da ću kraćim putem doći do svog cilja. Ali sam se, naravno, prevarila jer je trener svaki detalj svakog treninga ispratio. Postojala je uvijek mogućnost da propustim trening, istrčim easy umjesto fartleka ili skratim dužinu iako znam da će trener to vidjeti i vjerovatno neće više od dva puta opominjati. Ali to nije do trenera, nego do čvrste odluke. Ja sam imala jasan cilj i bila svjesna da trener ne može obaviti treninge umjesto mene. Trčala sam drugu polovinu januara, februar i mart sa svim vremenskim neprilikama (snijeg, vjetar, pa i led), dok je april bio manje-više kišovit. Bilo je lijepo: za kampanjca tri su mjeseca ogroman dobitak, ali ne i uvijek lahko. Vjerovatno to najbolje zna moja porodica koja je u mojim kriznim situacijama imala ogromne živce da me sasluša svaki put čak i kad je u pitanju (samo) izbor odjeće za trening.

Foto: Ednan Turalić

…treba i završiti!

Najveći izazovi osim trčanja četiri puta sedmično bili su treninzi tokom ramazana. Iako je većina trkača iz moje grupe Trčanje i to svake godine uspijevala uskladiti treninge s postom, do ove godine ja to nisam nikad ni pokušala. Jednostavno nisam vidjela potrebu da trčim dok sam gladna. Ove godine ne trčati mjesec dana značilo je ne doći do svog cilja. S obzirom da mi je ramazan važan mjesec, nisam mogla ostaviti ni post. Nakon dva-tri eksperimet-treninga, shvatila sam da mi najbolje odgovara trčanje prije iftara. Istina, sama pomisao da moram izaći vani i gladna trčati teško mi je padala, ali sam se svaki put sve više radovala jer sam nakon treninga imala spreman izvještaj za trenera. Ove male pobjede zaista su održavale moj kontinuitet. Međutim, poslije Bajrama (trčalo se i na Bajram!) pala sam u krizu i preskočila jedan trening od 8 km i dužinu od 15 km u taperingu. Umjesto na trening, otišla sam na planinu. Poslije planine javila se Sanela, žena koja je također pratila maratonske pripreme i istrčala Sarajevo zajedno sa mnom, i rekla da ne odustajem. I nisam.

Foto: Armin Alagić

Tri dana prije trke bila sam na kafi s Trčanje i to i ostala zbunjena – pokušavala sam zapamtiti trenerove upute o gelovima, solnim tabletama, pejsu, minutama itd. Iako sve treninge uvijek obavljam sama i teško mi pada trčati s bilo kim, obradovala sam se spoznaji da će Sanela trčati sa mnom. Rekli su mi da nije dobra ideja biti na prvom maratonu bez društva.

Kad krene, baš krene…

Sve vremenske prognoze za nedjelju išle su na štetu trkača. Nažalost, tako je i bilo. Nažalost (još jednom), bilo je i gore: na okrepnim stanicama nije bilo dovoljno vode. Sanela i ja smo već na početku trke ostale bez vode na dva stajanja. Vodu smo mogle dobiti tek na ulazu na Vrelo Bosne. Dok sam razmišljala o svraćanju na benzinsku pumpu, jedan trkač ispred mene rekao mi je da na autopraonici s desne strane ima česma s vodom. Sanela i ja smo smo se tu oporavile te nastavile alejom, gdje smo se i rastale. Ja sam otišla jače, ali je i sunce zasjalo jače. Na izlazu s Vrela Bosne od volontera sam tražila flašu vode – trebala sam tražiti i tri flaše jer na sljedećoj okrepnoj stanici nije bilo nijedne. Svratila sam u prvu radnju, kupila je i izlila na sebe. U međuvremenu sam od nekog čovjeka dobila još nekih 20 dcl iz njegove flaše, što je za mene bilo oaza.

Foto: Vekas Duranović

Kako se smanjivao broj kilometara do cilja, tako mi je u glavi bilo sve teže trčati. Ne mislim da su mi noge bile umorne, čak suprotno: na treninzima od 30 km redovno su me boljeli i listovi i potkoljenice te sam imala grčeve. Taj me dan fizički ništa nije boljelo. Međutim, nakon 34. kilometra nisam više mogla razmišljati ni o čemu. Sve sam teže disala i činilo mi se da neću više napraviti ni koraka. Mislim da se to u trkačkom rječniku naziva zidom.

Na 36. kilometru stigla sam čovjeka koji me je psihički još više dotukao konstatacijom da niko ispred nas više ne može trčati. I, zaista, svi su hodali iako je bilo nizbrdo. Slušala sam njegove riječi i bez razmišljanja potvrđivala ih u sebi: da, nije samo do mene, niko više ne trči. Mislila sam da će hodanje i za mene biti spas jer sam htjela normalno disati i vratiti svježinu u glavu. Ali nije bilo tako: šetati dok vam sunce prži tjeme značilo je produžavanje agonije. I plakanje je imalo isto značenje.

Bože, šta se dešava – Edina, trener i cilj?!

Ne znam kako, ali došla sam do Željinog stadiona na Grbavici. Vidjela sam poznata lica iz Trčanje i to. Fatima i Iryna su donijele vodu, šećer i kape. Njihove riječi bile su lijek za moje uši i um, kao i rečenica slučajnog prolaznika: maraton se trči glavom, ne nogama. Tom sam rečenicom počela trku, ali sam je u međuvremenu zaboravila. U njoj nema ništa osim istine jer su moje noge od stadiona postale lahke kao da do tog trenutka nisam istrčala ni petnaest kilometara. Kad sam vidjela Edinu Harbinju ispred sebe, znala sam da ću sigurno vidjeti i Vijećnicu i ući u cilj: kada ste s njom, bude vas stid ne trčati. Njena je energija naprosto zarazna. (Mada joj neću oprostiti što mi je rekla da umjesto jednog kilometra imam još samo petsto metara.)

Vijećnici sam se obradovala kao dijete. Oko cilja je bilo mnogo dragih ljudi, uključujući i moju porodicu. Trener me je čekao u cilju s plavom medaljom. Moja prva pomisao bila je da se ovo ne dešava: ušla sam u cilj s rukama na očima. Znala sam da je gotovo i da sad mogu i plakati i disati istovremeno koliko želim. Nisam mogla vjerovati da sam istrčala rutu Ilijaš – Vidikovac – Ilijaš (provjereno, ne autoputem). Je li moj život dobio viši smisao?!

Više smo od trkača!

Nekad sam negdje čula da za istrčati maraton moraš biti malo i lud. Zapravo, s te tačke gledišta mi trkači nemamo nikakvih psihičkih problema, samo smo naše velike ambicije pretočili u taj sport. Mi smo pobjednici s koje god strane da nas pogledate jer, pazite, da istrčim 42 kilometra u jednom danu u limitu od pet sati, trebalo mi je oko 750 km treninga tokom više od tri mjeseca. A trčanje nije uvijek samo obuti patike i izaći vani.

Vaši komentari

Banner