KSENIJA RAŽNATOVIĆ: Prijateljstvo rođeno na stazi, nastalo u uslovima borbe i patnje, je zaista posebno

Na početku da se zahvalim dragoj Edini na pozivu, koji sam sa oduševljenjem prihvatila, da napišem nešto o mom trkačkom iskustvu, sa akcentom na poslednju trku – Podgorica Millennium Run koja se održala 19.11.2023. godine.

763

Piše: Ksenija Ražnatović

Inače baš pratim „Moje trčanje“, redovno čitam tekstove iz različitih rubrika i baš uživam, tako da mi je zaista čast da se i ja mogu naći među svim tim imenima i zanimljivostima.

Skoro od rođenja bavila sam se nekim sportom. Tenis, odbojka, ples. Od srednjoškolskih dana do danas fitnesom. Sve to naravno na nivou rekreacije. Ali sport je zaista oduvijek bio moja velika ljubav. Bila sam poprilično vezana za teretanu i nije mi padalo na pamet da fizičku aktivnost mogu obaviti i samostalno, vani, praktično bez ikakvih rekvizita. Sve dok nisam bila prinuđena na to, naravno čuvene 2020. godine, kada je sve stalo, sve se zatvorilo na neodređeno vrijeme, pa tako i teretane. Kao neko ko je zavisnik od svakodnevnog treninga, jako sam teško podnijela tu odluku. Jedino što mi je preostalo, i što se nametnulo u tom trenutku, jeste odlazak na trčanje. Ništa nisam znala o tome, niti kako se trči, kako se obući za trčanje, kojim tempom trčati, koliko… baš ništa. Iako nekome sa strane, ko se ne bavi ovim sportom, može izgledati da nema ništa jednostavnije, „to je samo brži oblik hodanja“, međutim trčanje je zaista jedna velika nauka.

Moram da priznam, nije se desila baš ljubav na prvi pogled. Bila je prihvatljiva opcija u nedostatku drugih, ali to je sve. Nisam čak u dovoljnoj mjeri osjetila ni one čuvene endorfine. Vjerovatno i njima treba malo trkačkog staža da se pokrenu. Uglavnom te 2020. godine trčanje kod mene nije zaživjelo. Kako se tokom 2021. godine nastavilo periodično otvaranje i zatvaranje teretana i ostalih objekata, dala sam trčanju drugu šansu. Tada sam ga već ubacila u sedmični raspored treninga, bez obzira da li postoji ili ne mogućnost da odradim trening u zatvorenom. Znači već su počele da se razvijaju neke simpatije, jer sam ga svjesno birala, a nije bio jedina moguća opcija. Ali mogu da kažem da se ljubav razbuktala i da sam zaista spoznala svu ljepotu koju trčanje može da pruži tek kada sam prijavila svoju prvu trku u novembru 2021. godine. Moja sedmična ili mjesečna kilometraža u tom trenutku je zaista bila minimalna – najduži trening mi je bio 9 km, te je logičan izbor bio da se za početak odabere trka od 5 km, ali ja kao neko bez imalo znanja o tome, praktično bez iskustva i bez pripreme, odlučujem se da prijavim 21,1 km, odnosno polumaraton.

To mi je tada djelovalo kao nešto vrlo dostižno. Kada je već bilo kasno, u toku same trke, dosta bolno sam shvatila koliko je to bila loša odluka. Mada „kako sam se nadala, dobro sam se udala“, prolazno vrijeme sa prve trke bilo je 2:00:30 h, što i nije toliko loše, znajući sve prethodno nabrojano. Ali to osjećanje sa prve trke potpuno me je omađijalo: mješavina adrenalina, uzbuđenja, bola, radosti, povezanosti sa ostalim trkačima, stvaranje veza i prijeteljstva u toku samog trajanja trke, međusobno bodrenje, podržavanje, presnažne emocije. Prijateljstvo koje se rodi na stazi zaista je posebno i nekako već isprobano, čvrsto, prošlo izazove na samom početku, nastajući u uslovima borbe i patnje. To je jedini sport gdje nema konkurencije u onom klasičnom obliku, već se svi zaista gledamo kao jedna velika porodica. To su ljudi koje istinski volim i sa kojima sam duboko povezana, a u stvarnosti nisam baš neka ekstrovertna osoba koja lako sklapa poznanstva. Ali na trci, i na stazi uopšte, kao da se pretvorim u neku mnogo bolju i moćniju verziju sebe, i tamo sve teče nekako prirodno i baš onako kako treba.

Do danas je odrađen veliki broj trka na 10, 5, 3km i ukupno 8 polumaratona. Vremena su se poboljšavala do trećeg half-a po redu, a od tada, iz raznih razloga, malo stagnirala. U tom periodu nisam ni prijavljivala previše trka, trenirala dosta nesistematično, nestručno, preintenzivno (mislim da svi moramo proći ovu početničku grešku), tako da sam mislila da je to neki maksimum od mene što se tiče rezultata u trčanju. Kako su se previše rano desila, za početnika, neka solidna vremena, nekako sam izgubila iz vida uživanje i sve ono lijepo što trčanje nosi i postala vezana jedino za tu tablu i vrijeme koje piše na njoj nakon trke. U periodu kada nisam trčala trke, nastavila sam da trčim, neobavezno, kao način relaksacije i razonode. Kako se nisam pripremala ni za jednu određenu trku, i bez strogog cilja, tako je i moj pristup treningu spontano postao drugačiji. Trčala sam lagano, opušteno, uživala u svakom koraku, doživljavala čuveni runner’s high koji je kod mene bio uvijek veoma intenzivan. Tako sam, pored svih ostalih benefita, sada i na tom hemijskom niovu postala zavisna od trčanja. Imala sam dosta ponuda raznih trenera iz, čini mi se, skoro svih bivših republika, da ih angažujem, da mi pomognu da brže napredujem (ne znam ni kako su me pronašli uopše), ali sam uporno odbijala, jer sam željela da mi trčanje ostane način borbe protiv svakodnevnog stresa, vrijeme kada mogu potpuno da se isključim i posvetim sebi, da ne mislim ni na šta, uživanje i sl… a ne nešto što liči na posao, što me ograničava, u smislu da moram da radim po tačno određenom planu i programu, u određenom tempu, da stalno provjeravam vrijeme na satu i sl. Sve navedeno su neke moje predrasude i neuporedivo brže se može napredovati uz pomoć stručne osobe i to je moja preporuka svima (iako ga ja još uvijek, iz nepoznatog razloga, nisam angažovala).

Na treće izdanje Podgorica Millennium Run-a sam došla skroz rasterećena, bez grča da se mora ostvariti neki rezultat, ali sa željom da se prosječni pace uspije spustiti ispod 5:00 min/km. Kako ne umijem da trčim „na osjećaj“, a nije mi blisko ni konstantno provjeravanje sata, jedina mogućnost mi je bila da krenem za pejserom (nije bilo za 1:45h pa sam krenula za pejserom na 1:40h). Iako mi je bio taj tempo malo izazovniji, otkako je startala trka, baš sam bila odlučna da ga pratim koliko god budem mogla, jer mi se činilo da mi je ovo jedinstvena prilika da konačno popravim svoj polumaratonski prolaz. Uspjela sam do 10 km ići na tempu koji omugućava završetak trke za 1:40h, ali sam tada, iz nekog straha da se kasnije ne desi potpuni premor, svjesno usporila i odlučila da drugu polovinu pokušam da završim sama, koristeći benefite ostvarene u prvom dijelu. Srećom, to se i uspjelo (chip time: 1:44:53h) i svi će trkači potvrditi da je to poseban intenzitet sreće kada vidiš vrijeme kojim si zadovoljan na cilju. Baš te odradi tada adrenalin dobro, kao da dobiješ neke supermoći. Inače, pošto su me mnogi pitali „A kada ćeš maraton?“, a i sama sebe sam počela to stidljivo pitati u poslednje vrijeme, ideja je bila da nemam što razmišljati o maratonu dok na half distanci ne uspijem spustiti pace ispod 5.00 min/km. Kako se to upravo desilo, ne preostaje mi ništa drugo, nego da održim obećanje dato sebi, odaberem destinaciju, i lagano počnem pripremu.

Za kraj, ono što svi znaju, ali nisu svjesni koliku razliku pravi dok ne primijene, a što je kod mene napravilo pomak: pravilo 80/20 (80% treninga lagano, 20% teško), treninzi snage, san, dani odmora, pravilna ishrana, suplementacija (u periodima nekog intenzivnijeg trenažnog procesa), cross trening, i najvažnije opuštenost, uživanje u trčanju i zahvalnost na privilegiji da se uopšte može trčati. I na kraju zaista najveća vrijednost koju sam ovim sportom dobila su ljudi. To su posebne međusobne emocije, veoma snažne i duboke, što se kaže za moje trkače sve, ruka u vatru. Jer kad se zajedno prođe kroz takve borbe (nekad manje, nekad više izazovne, ali uglavnom uvijek prezabavne) ti ljudi ti postaju familija.

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članakTEMPO TRENING: Iz dijelova
Sljedeći članakTRČANJE VS. HODANJE: Šta je bolje za održavanje zdravlja?
Moje trčanje - trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja, prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.