ERNAD BAJREKTAR: Split maraton, maraton sa pečatom…

Od novembra 2022. do novembra 2023. trčao sam tri maratona; Podgorica 4:21:59, Beograd 3:48:21, i Ljubljana 3:57:07.

764
Foto: Dinko Bažulić
Banner

Piše: Ernad Bajrektar

Za razliku od svog prvog i drugog maratona koje sam otrčao prema planu, Sarajevo 3:45:16 i Banjaluka 3:30:17, ova tri sam dobro podbacio.

Sa današnje distance mogu reći za Podgoricu i Ljubljanu kako trening nije bio odgovarajući, ali ni vremenski uslovi. Poslije maratona u Podgorici me je čekalo sedam sati vožnje u povratku, i nakon prvih poteškoća sam se jednostavno predao. Ko zna kakav je put preko Šćepan Polja bit će mu jasno zašto. Zbog poslovnih obaveza i desetodnevnog putovanja u Španiju trpio je trening za ljubljanski maraton.

Najspremniji sam bio za Beograd, ali je bio loš tajming trke. Maraton je došao poslije mjesec dana posta, također temperatura je bila daleko od idealne. Prije samog maratona više od mjesec dana nisam potrčao po danu, tako da je poslije pola trke neko ugasio svjetlo. Nikada nisam išao na maraton s namjerom da samo istrčim, ali u ova tri slučaja moralo se revidirati prvobitni plan. Neke trke su unaprijed osuđene na propast.

2023. je moja rekordna godina u pogledu pretrčane kilometraže koja je na kraju iznosila 3166 kilometara. U toj godini sam zakružio zvaničnih deset hiljada pretrčanih kilometara, za pet godina, i postavio nove lične rekorde (po GPS-u) istrčavši ih u novembru poslije maratona u Ljubljani; 1k vrijeme 3:28 (sa 3:42), 1 milja 5:54 (sa 6:13), 5k 20:06 (sa 20:27) i 10k 42:06 (sa 42:42). Svi rekordi sa stadiona, zabilježeni na Stravi. Rekord na polumaratonu u okviru Two cities marathon-a sa zvaničnim vremenom 1:34:11. Rekord na desetci sam prošle godine pomjerao tri puta, ali za maraton kako u Beogradu tako i u Ljubljani nije bilo snage u nogama. Nešto je falilo. Krajem novembra odlučujem se za Split, trebao mi je dodatni motiv za trčanje i polako podižem kilometražu.

Pripreme

Zvanično sam počeo pripreme početkom decembra. Od sredine decembra počinjem trenirati po desetosedmičnom planu koji mi je skrojio iskusni maratonac Ersan Bijedić. Ono što karakteriše plan po kojem sam se spremao za Split maraton u odnosu na moja dotadašnja iskustva je sljedeće. Sedmično sam imao jedan trening brda, koji je iznosio od deset do maksimalnih šesnaest kilometara. Tako da sam u kompletnim pripremama imao oko 4000 metara elevacije. Samo u ovoj godini, do trke, 3330 metara. To je bila prva velika promjena u treningu, moj dotadašnji godišnji prosjek se vrtio na oko 2500 metara elevacije – uključujući nekoliko trail utrka.

Mjesec decembar mi je bio rekordni u prošloj godini sa 336 kilometara, dok je mjesec januar bio rekordni od početka mog trkačkog iskustva sa sveukupnih 390 kilometara. Zadnji dan januara pričam supruzi, sat vremena prije ponoći, kako sam sa nekadašnjih 350 mjesečno digao rekord na 390 pretrčanih km. A ona mi veli: Idi ti to zaokruži na četiri stotine, imaš još sat vremena.

Treća bitna promjena je da sam imao tri sedmice, jednu za drugom, preko sto pretrčanih kilometara; 105, 102, 109 km. Trčao sam prije do rekordnih stoidvadeset sedmično, ali nikada tri sedmice preko sto kilometara u nizu. Također, osim dužina u tempu utrke imao sam dvije spore dužine 35 i 36 km, odrađene rutinerski u tempu 5:30.

Cilj za sami maraton je bio ispod 3:20 što je prosječan tempo 4:44, ali kako se na trci nabere viška metara pripremao sam se za tempo 4:42. Prije samih priprema trener mi je rekao: Ako hoćeš rezultat, sve se mora odraditi kako piše, nema propuštanja treninga, u suprotnom je*aji ga! Osim trčanja, dva puta sedmično sam radio trening snage kod prijatelja i trenera Sulje Delića u Parabellum gym. Nabralo se oko 25 sati treninga snage u tri mjeseca. Tu sam jedino štedio noge smanjujući težine ili radeći na opterećenju samog tijela. Od sredine decembra do sredine februara pretrčao sam oko 800 kilometara.

Prije ovog plana trčao sam pet puta sedmično. Po novom planu dan odmora dolazio je svakih trinaest dana, a u ukupnom planu od deset sedmica svega pet dana bez trčanja. Bio je to unaprijed predodređen život za trčanje. Ako je svakodnevna navika ono što definiše i određuje čovjeka mogu slobodno reći da sam prije svega bio samo jedno: trkač! Trčalo se po danju, noći, ledu, kiši, snijegu, smogu, magli. Što je sa sobom donosilo i bračne razmirice, pa je inače moja velika podrška razumljivo zavapila: Ima li mene gdje u tom maratonskom planu? Još kad sam joj spomenuo da bih poslije Splita, u mjesecu aprilu, mogao da trčim maraton u Beču počela je kao zmaj da riga vatru.

Inače je moj bioritam podešen na noćno trčanje, međutim, ciljano sam težio tome da sedmično imam barem dva dnevna trčanja. Smatrao sam isključivo noćna trčanja jednim od razloga podbačaja u Beogradu. Prvi dio priprema za dnevna svjetla sam trčao brdo i dužinu, a drugi dio dužinu i rastrčavanje nedjeljom. U sedmici pred trku od četiri treninga tri su bila u dnevnom terminu. U pripremnom periodu nije bilo trka, osim Unusual marathona kojeg sam propustio jer je sav fokus bio na cilj koji se nalazio na splitskoj rivi. Plana sam se držao kao svetog slova, za tri nepuna mjeseca pretrčao samo oko 1100 kilometara, nisam preskočio niti jedan trening, niti sam pomjerao trening na sljedeći dan. Trčao sam visočije, više, duže, češće i brže. Totalno displiniranje samoga sebe. Hvala Bogu nije bilo povreda, niti bolesti.

Patike za trening i patike za trku

90% trčanja sam odradio u patikama Nike Winflo 7 i Adidas PulseBost HD. Prve su dobacile do konačnih 2122 kilometra, a druge do 2125 kilometara. Đonovi su glatki kao staklo, ali su to patike na koje se može osloniti i koje su prava podrška. Zaslužile su penziju i mirovinu. Par trčanja po kiši sam odradio u Nike Winflo 9, a trčanja po snijegu i zaleđenoj stadionskoj stazi sam radio u patikama za trail Adidas voyager 21, to su inače pneumatici sa dubljim žlijebovima više pogodni za zimske uslove.

Ključni trening od 29 kilometara, od čega je 25 km u tempu maratona 4:42, sam odlučio otrčati u patikama Adidas UltraBoost 22 koje su garažirane i koje su prešle oko 400 km. Međutim, od desetog kilometra me sjekla desna noga, a od dvadesetog i lijeva. Na kraju sam završio sa tri velika žulja. Osim što su teške 340 grama, i u ovom slučaju se ispostavilo da su preplaćene i nepodesne za brža trčanja.

Sam maraton sam trčao u karbonkama Puma Nitro elite, koje su lagane kao pero – svega 180 grama. U njima sam istrčao sve prošlogodišnje rekorde i u njima se osjećam kao u svojoj vlastitoj koži. Poklon su od druga Mirnesa, a kad ih potrošim vjerovatno će postat eksponat pokraj zasluženih medalja.

Peripetije pred trku

Još prije sam slušao o famoznom brdu Marjan na trasi splitskog martona i znao sam da je to zahtjevna staza. Neposredno pred trku organizator je, zbog radova u istočnom dijelu grada, promijenio stazu što je značilo da taj zlokobni Marjan valja trčati dva puta. Na prvu nisam bio svjestan da će staza biti još teža, a onda sam samome sebi prihvatajući sudbinu u stoičkom duhu rekao: Ako podereš Marjan dva puta, onda si dupli heroj.

Foto: Jadran Čilić

Optimizam sam crpio iz treninga; redovno trčanje brda, redovnije trčanje sa rijetkim danima odmora, veća sedmična i mjesečna kilometraža, trčanje po danu i još jedna dodatna činjanica. Kompletan prvi dio priprema moja kilaža je varila između 84 i 85 kilograma, što znači da sam poprilično težak trkač s obzirom na visinu od 182 cm. Tri sedmice u kontinuitetu sa preko sto kilometara su, bez obzira na ishranu, imale za rezultat to da je kilaža spala na 81,5 kilograma. To je moj minimum od početka trčanja, a krenuo sam sa golemih 107 kilograma. Počeli su to primjećivati moji prijatelji. Njihove sugestije su bile razumljivo dobronamjerne, ali konstantni komentari su postali opterećujući. Nisam bolestan, trčim, treniram, jedem zdravo i kvalitetno, vodim računa o sebi više nego ikad i osjećam se više nego dobro. I što je najvažnije misli su mi bistre. Tri dana pred trku posvećenije nego ikad prije pojačano se hidriram, pijem elektrolite, izbacujem masti i proteine i jedem isključivo ugljikohidrate.

Moram biti iskren i reći da sam s obzirom na tri prethodna maratonska podbačaja imao veliko strahopoštovanje spram vremena ispod tri sata i dvadeset minuta, ipak je to deset minuta brže od mog ličnog maratonskog rekorda. Ali, sam znao da su moja petica, desetka i half rezultatom ekvivalentni maratonu od 3:16:15. Trener je rekao da trčim na osjećaj i da ne odustajem od prvobitnog cilja, u svakom slučaju, bez obzira na stazu, mogu do ličnog rezultata.

Sama trka

Ustao sam tri sata ranije uz nes kafu doručkovao paštetu sa dvije kifle, i kiflu sa đemom od borovnica. Petnaest minuta prije trke uzimam jedan kofeinski Pre workout gel. Trebat će mi energija. Iako je najavljena kiša odlučujem da trčim u majici kratkih rukava. U Podgorici sam po sličnom vremenu u vjetrovci potpario i proključao. Povratak je isplaniran dan poslije trke. Ne želim da ponavljam greške, one su tu samo da učimo i rastemo. Temperatura na startu dvanaest stepeni, blizu idealnih uslova, volio bih da je koji stepen hladnije, ali na svu sreću nije bilo bure i jačeg vjetra.

Nalazim se u zoni A, odmah iza leđa elitnih trkača. Kreće trka i znam da prva četiri kilometara ima uspona. Međutim, osjećao sam se kao da trčim lagano rastrčavanje po ravnici. U Ljubljani sam recimo do petog kilometra bio mokar kao vidra, a u Splitu ni znoj me nije probio kako treba. Gdje god mogu trčim dijagonalno, trudeći se da ne ubirem dodatne korake. Od petog do dvanaestog kilometra staza ima blagi pad i doslovno držim nogu na kočnici i držim se zadatog tempa oko 4:42. Svakih pet kilometara uzimam dodatni gel, a na prvoj okrepi dva-tri gutljaja vode, na sljedećoj jedan gutaljaj. I tako ukrug. Za energiju iz gelova zaslužan je Kumara Nedim. Do dvadesetog kilometra trčim svoju trku i osjećam se odlično, bez ikakavih kriza, prosječan tempo na satu je iznosio 4:41, kočio sam, ali ipak imam malu rezervu.

Foto: Milan Šabić

Tek dolazi pravi ispit. U glavi sam vrtio sljedeće, ako padne tempo na Marjanu izgubljeno ću nadoknaditi na nizbrdici. Prošao sam dvadesetišesti i dvadesetisedmi kilometer, i možda će zvučati prepotentno, ali ja nisam osjetio nikakvo brdo. Marjan je bio ravan kao Semberija. Dobacio sam jednoj volonterki začuđen; Je li prošao Marjan? Bila je zbunjena ništa ne odgovarajući, vjerovatno misleći da pitam za neku osobu. Dvadesetiosmi kilometar je prošao u tempu 4:32. Tu sam otprilike sreo suprugu bacio joj kačket i rekao da sam odličan – prije svega da joj smanjim brigu. Do tridesetog sam imao prosječan tempo 4:42. Na tridesetiprvom, na Sustipanu, trči se ispred crkve i na ozvučenju se čuje svećenička propovjed. Nedjelja je, trčeći kroz crkveno dvorište pored okupljenih vjernika glasno sam uskliknuo: Halelujah!

Poslije Sustipana počinje drama. Ispred mene je u dresu na kojem na poleđini piše Livno trčala maratonka Dijana Manđeralo. U jednom trenutku okreće se i pita me u kom smjeru se trči maraton? Dovodi me u sumnju da li smo na pravom putu i ja isto pitanje postavljam volonterima na okrepnoj stanici. Oni nas gledaju zbunjeno, vraćamo se otprilike sto metara nazad na kružni tok i ponovo pitamo isto. Dobijamo odgovor da trčimo opet na Sustipan, stajem i kažem frustrirano da smo tamo bili. Nakon toga nam policajac pokazuje u kom smjeru trebamo trčati. Tu smo oboje, vraćajući se, stojeći, ali i gubeći ritam izgubili značajno vrijeme. Poslije toga mi se pod kožu uvukao strah da negdje ne skrenem u pogrešnom smjeru. Konfuzija je vjerovatno nastala zbog toga što smo se izmiješali sa velikim brojem sporijih trkača – polumaratonaca.

Zadnjih deset kilometara počinjem osjećati brdo, ali mi prosječan tempo ne pada značajno, ono što izgubim na brdu pokušavam nadoknaditi na lakšem dijelu staze. Sat pokazuje kako je prosječan tempo 4:43. Znao sam da treba malo ubrzati, ali sam osjećao zatezanje u zadnjoj loži i mislio sam da bi ubrzanje moglo izazvati grčeve. Smatrao sam kako je to mali zaostatak koji mogu nadoknaditi u zadnja dva kilometra dajući svoj maksimum. Drugi put brdsko iskušenje na Marjanu je prošlo malo teže, u tempu 4:48, 4:55 i 5:02. Tridestideveti kilometer će otkucati na 4:31 što je najbrže od početka trke. Sustipan drugi put, sa puno motanja i improviziranim drvenim stepeništem, prolazi sporije nego je trebalo i završava na prosječnih 5:06. To mi je bio najsporiji kilometar na trci. Predzadnji otkucava na 4:46. Dajem gas tek zadnjih petsto metara što ću završiti na prosječnih 4:17.

Prosjek kompletnog maratona na satu je bio 4:44 ili po Stravi 3:19:41. Zvanično vrijeme, sa malim lutanjem i tristo nabranih metara više, je 3:21:10.

Osjećaj na kraju

Dvijehiljadeiprve istrčavši za triipo sata sam vrisnuo od zadovoljstva. Tražio sam to osjećanje uzaludno u Podgorici, Beogradu i Ljubljani. Pitao sam samoga sebe je li to neophodno? Maraton definitivno traži predanost, trud i odricanje. Tu nema laganja, crnački je to posao. S druge strane, srazmjerno uloženom trudu maraton je disciplina koja donosi najviše zadovoljstva. Lijepo je znati na šta je tvoje tijelo sposobno, pored zrelih godina života. Kad debelo pomakneš svoj limit satisfakcija je zagarantovana. Za dvadesetičetvrti maraton u gradu podno Marjana sve se poklopilo, čak i moj startni broj. Kalendarski tri godine poslije, mogao sam ponovo opet titanski vrisnuti od sreće. Pobjednik maratona na Olimpijskim igrama u Sent Louis-u 1904. godine trčao je 3:28:53. U nekom drugom vremenu možda bih u rukama držao olimpijsko zlato. Na ravnijoj stazi, na jesen, probat ćemo još brže, tek slijedi novi maratonski fix u Zagrebu.

Brdo je pokazalo da sam bio odlično pripremljen. Sada slutim kako u nogama imam nove lične rezultate na kraćim distancama. Maraton u Splitu je bio bez kriza i patnje, ili je patnja bila dosada najblaža. Temelj ili korijen dobrom rezultatu pronalazim u predanom treningu, ali i balansiranom programu sa pečatom iskusnog lisca, šjor Ersana Bijedića. Korijeni tog uspjeha zahtijevaju puno proljevenog znoja, gorki su, ali su plodovi puni slasti.

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članakMT REFLEKTOR: Denis Henda
Sljedeći članakANTONIO FRANKIĆ: Sub 3 priče
Moje trčanje - trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja, prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.