Piše: Sanela Breljaković
Nakon višemjesečnih priprema došlo je i to aprilsko poslijepodne u kojem sam se našla na startnoj liniji – rame uz rame sa stotinama trkača koji su imali isti cilj, a to je okončati famoznih stotinu milja Istre.
U tom trenutku sam imala osjećaj kao da će mi od sreće srce iskočiti iz grudi.
MT NAPOMENA: Od trkača iz BiH su ove godine 100 milja Istre prešli još Miodrag Nikolić (37:02:52) i Emir Didik (42:59:27).
Iako sam bila svjesna i potpuno samouvjerena da utrku mogu okončati, osjećaji uzbuđenja, straha i ljubavi bili su sasvim pomiješani. A svi oni su i danas prisutni, tačno 15 dana od okončanja priče i stavljanja potpuno zaslužene medalje oko vrata.
Zahvalna sam NVO Dvor Sarajevo koja je bila sponzor moje utrke 100 milja Istre. Također, ponosna što imam prijatelje trailaše, sportiste koji su me podržavali tokom priprema, trčali, prilagođavali se mom planu, a pritom i sami uživali u ostvarenim benefitima koje šuma i trail trčanje donose.
Često kažem, sličan se sličnom raduje i razumije. Blagodat je dijeliti uspjehe i družiti se s ljudima kao što smo mi, ljudi sa stavom, jakim karakterom, disciplinom, redom i radom. Nema nas puno, ima nas dovoljno.
Naime, kada se vratim unazad, pripreme su trajale nekoliko mjeseci, a plan treninga pažljivo je sastavljao moj trener Miloš Spartak, koji me pripremao i za prošlogodišnju utrku od 110 kilometara.
Moji treninzi su poprilično intenzivni i disciplinovani. Trčim četiri puta sedmično. Radnim danima obično su dva kratka treninga po rasporedu, dok za vikend trčim dužinske treninge, a svakodnevno radim treninge snage kod kuće. Moj dan počinje u 4:20 kako bi mogla započeti sa treninzima snage u 4:30 ujutro, zatim slijedi priprema ručka, sve druge kućne obaveze i odlazak na posao.
Utrka od 168 kilometara i akumulirani uspon od skoro sedam hiljada metara za mene nisu predstavljali samo test izdržljivosti, već avanturu koja je testirala svaki aspekt moga bića i postojanja. Iz Umaga smo krenuli raspoređeni u 6 autobusa. Za sat vremena stigli smo na start u Labinu. Trka je počela u 17:00h, prvi kilometri nizali su se odlično, uživala sam trčkarajući punim plućima.
Kada sam se penjala na planinu Učka na jednom dijelu kao da mi se učinilo da sjedi neko (bila je magla, jedva se vidilo) sa glavom u krilu. Približim se, kad trkač. Pitam ga kako je. Nije dobro, kaže. Uhvatila ga kriza, organizam ne prima vodu, niti hranu i ne može dalje. Tako sjedi, čeka da ga prođe. Pitam ga koliko kilometara je nadjuže trčao. Maksimalno je trčao 80 kilometara, kaže on.
Zamolim ga da ustane i da mi kaže koliko mu je godina. Ustade momak, 30 godina atletski građen, s jakim prednjim i zadnjim ložama, procijenim da može izdržati trku. Rekoh ja, kreni za mnom, jednom sam prošla utrku od 110k, kriza dođe i prođe, ubijedim ga da mi vjeruje.
Objasnim da smo na takvom mjestu da će se pothladiti, a i da odustane trebaće nekoliko sati da neko dođe po njega, jer smo na izuzetno nepreglednom i zahtjevnom terenu.
Krenuli smo. Nakon jedno 2h kaže Dejan, hvala vam, ja sam sada super, kao da sam tek startovao trku. Ja šutim. Kaže, kako ste vi. Rekoh nikako, boli me želudac ne mogu ni da hodam, ni da se penjem. Znam da će proći, moram jako usporiti kako bi izdržala i zamolim ga da ide sam. Kaže on, ne idem ja sam, negu ću s vama biti dok ne savladate krizu. Tako je i bilo, na vrh smo se popeli zajedno i tako nastavili do jutra priklonivši se raznim grupicama na koje smo nailazili tokom noći.
Moja druga kriza je bila u drugoj neprospavanoj noći na stotom kilometru, uspijevala sam nekako da je kontrolišem. Kako sam ulazila dublje u noć sve je bilo gore, imala sam grupu mladih ljudi s kojima sam trčala drugu noć, oni su bili na trci od 110k, a ja na 168k.
Svi smo se kretali spram svojih mogućnosti, ja sam opet s jednim trkačem ostala koji je imao smetnje u lijevom koljenu pa smo malo sporije išli. Sve dok nisam imala početak halucinacija (pogledam kamen i učini mi se kako majka ljulja dijete, a ono polako zatvara oči, tako se i ja prenem iz sna). Kažem ja njemu, izvini sada moraš sam, ja moram brzo trčati kako ja ne bih zaspala i obećam da ću poslati nekoga po njega, za 4k je okrepna stanica svakako.
Ja inače uživam da trčim po kiši, snijegu, mokrih nogu, satima u jako teškim vremenskim uslovima, tada je izazov još veći i na taj način se stiče imunitet. Na trci su se smjenjivala godišnja doba, navečer jako hladno, vjetar, bura, magla, a preko dana sunce prži.
Utrku sam postavila kao igru, oslanjajući se na osnovne izvore energije, a to su voda, hljeb, sir i supa, bez ikakvih dodataka, odnosno suplementacije, bez presvlačenja, odmaranja i podrške. Ove godine treninzi su također bili na prirodnoj ishrani, bez suplementacije/hemije. Nalaz krvi radila sam svakih 45 dana i neposredno prije trke. Obzirom, da sam se super osjećala bez suplementacije i dodataka ishrani odlučila sam tako da završim i utrku. Inače, dva puta godišnje radim sistematski pregled.
Drop bag nisam koristila, u čemu sam započela trku – u tome sam završila, nekako mi je odgovarao taj vojniči režim, ne mijenja ni vojnik čarape svakih nekoliko sati, niti pije šejkove, niti ga dočekuje familija po brdima sa teglicom meda, suzama u očima, masažama i stolicom da odmori. Trku sam završila za 39:28:39 h. Kada sam došla na cilj bila sam sretna što sam trku završila kako sam planirala, bez povreda, jer ću moći nastaviti raditi sve poslove koji me čekaju kada dođem kući. Odspavala sam 35 minuta i sjela u auto i krenula kući. Jedna ovakva avanturistička priča nam samo može biti dodatni vjetar u leđa da posustajanje nikada ne treba biti otvorena opcija.
Dok sada razmišljam o tom veoma značajnom danu, od prvih koraka na stjenovitim stazama do finalnog trčanja prema cilju, mogu reći da je svaki pređeni kilometar imao svoju priču.
Vodili su me samo sirova ljudska volja da se pronađe snaga unutar sebe. To mi je pomoglo da budem svjesna svojih potreba i granica, da pažljivo raspoređujem energiju tokom trke, a nakon završetka da budem sposobna brinuti se za porodicu i normalno ići na posao.
Vaši komentari
