Piše: Adem Balić
Da budem iskren, samo sam se maratona i bojao jer sam znao da mogu plivati i voziti bicikl više sati, a da se ne umorim i da ne mogu više.
Ali kad je trčanje u pitanju, to ne mogu reći, pogotovo nakon tako dugog višesatnog napora. Na treninzima sam sve isprobao, osim maratona, tako da mi je to ostalo nepoznanica, tj. nisam znao kako će se moje tijelo ponašati u zadnjim satima trke. I kod plivanja i kod trčanja ima načina da se tijelo odmori, ali kod trčanja nije tako.
U programu priprema za ovu trku istrčao sam dva zvanična maratona i nekolika puta po 30km. Sve je to prošlo dobro, ali je ostalo pitanje šta će se desiti na samoj trci i da li ću stati pred „maratonski zid“. Plan trke je bio da plivanje završim za dva i po sata, a bicikl za sedam, pa da mi ostane 6,5 sati za maraton. Na najtežem treningu odrađenom 3 sedmice prije trke sam vozio bicikl 7,5 sati, a nakon toga sam na temperaturi preko 35 stepeni trčao 10km za 1:20. Na osnovu toga sam izračunao da bih za dva sata mogao da istrčim 14km, a cijeli maraton za 6 h, pri čemu bih imao čak i pola sata rezerve do limita tj. da bih i hodajući zadnjih 5 km uspio završiti trku na vrijeme. U svakom slučaju bio sam siguran da prvih 10km mogu istrčati za 1:20, što mi daje prostora da ostali dio mogu i znatno sporije ići i da opet uspješno završim trku. Na treninzima sam se trudio da uvježbam brzinu na oko 7:30, te da se odmaram trčeći sporije, ali da nikad ne hodam. Kad pravim pauzu da pijem vodu ili jedem, obavezno sam stajao, a kad završim nastavio bih trčati. Znao sam da ako počnem hodati, da nije izvjesno da li ću dalji tok trke moći ponovo trčati.
Cilj je bio sasvim jasan: da hodanja ne bi smije biti do kraja trećeg kruga.
Međutim, jedno je plan, a drugo je sama trka; plan sam morao izmijeniti na samom startu trke jer sat nisam na vrijeme uključio pa nisam znao svoje stvarno vrijeme do starta trčanja. Ostalo mi je da se rukovodim sa realnim vremenom, tj. da sam trčanje počeo u 18:20, a da prva tri kruga trčanja moram završiti do 23:30 bez obzira kad sam startao. U prevodu cilj mi je bio istrčati tri kruga po 10,5km za 5 sati što nije bilo nerealno, s tim da nisam znao kakav ću biti nakon prvog, a pogovoto nakon drugog kruga i da li ću biti sposoban i hodati, a kamoli trčati. Odlučio sam prvi krug istrčati najbolje što mogu pa dalje šta bude kako bih imao što više vremena za eventualni oporavak ako mi bude trebao.
Trčanje sam započeo još u zoni tranzicije i to u biciklističkim sprintericama, ali ne mogu reći da mi je tih prvih 500m bilo teško: čak mi je bilo lijepo trčati nakon 7 sati na biciklu, a još kad sam obuo trkačke patike, to je bilo kao da letim.
Staza na kojoj se trčalo je prolazila kroz samo središte mjesta, obalom, te pješačkom zonom čak na jednom mjestu između restorana. S obzirom da je bilo predveče, mnogo svijeta je bilo na ulicama koji su nas pozdravljali i bodrili, što je dodatno atmosferu činilo ljepšom i ugodnijom. Dosta je bilo i trkača na ulicama, što je cijelu atmosferu činilo veličanstvenom, interesantnom i uzbudljivijom. U takvim uslovima nije bilo teško trčati, ali ja sam se držao plana te se zaustavljao na svakoj okrepi i uzimao vodu, izotonik, med i hranu prema uvježbanom rasporedu. Iako je pejs bio i ispod 7 puls nije prelazio 130, što je bio razlog da sam trčao sa lakoćom. Skoro u neznanju istrčah prvi krug od 10,5km, a kad sam na satu na jednoj zgradi vidio da je tek pola 7, nisam mogao da vjerujem pa sam provjerio na svom „Garminu“ i konstatovao da sam 10km istrčao za 1:10 tj. čak 20′ brže od planiranog. To mi je bilo veliko olakšanje jer mi je ostalo da za 4 sata istrčim polumaraton što bih mogao i kad bih puzao.
Nastavio sam drugi krug skoro istim tempom, ne strahujući da ću „pasti“ pa dok ide ide. Počeo sam i čak da pretičem neke trkače što mi je davalo dodatno samopouzdanje i elan. Sve u svemu, dobro sam se osjećao, tako da nije bilo potrebe ni da usporim, a ni da pravim neke pauze. Završavam i drugi krug za 1:20 tj. polumaraton za 2:35. Nevjerovatno! Nije ni 21h, a ja sam završio pola maratona. Ostaju mi još dva i po sata za jedan krug od 10,5km, a ja i dalje trčim kao da i iza mene nije već jedan polumaraton.
Sad već nemam strah da li ću završiti trku prije limita, nego da li ću je završiti prije ponoći. Čak sam razmišljao da malo stanem negdje pred kraj i da u cilj uđem tačno u ponoć.
Ulazim u treći krug sa namjerom da ga dovršim u dosadašnjem tempu pa na zadnjem krugu kako bude. Ako bude zapelo i dopuzaću jer ću imati dovoljno vremena. Na ulicama je sve manje trkača i sve veći je broj onih koji hodaju. Prelazim jednog po jednog trčeći svojim tempom i dalje, a to je oko 7:30/km, s tim da su pauze na okrepnim stanicama ipak bile sve duže i duže. Znao sam da ne smijem hodati i da mi je bolje praviti duže pauze, nego da počnem da hodam. Publike i dalje ima na ulicama koja nas bodri, ali i trkači sa finišerskim medaljama koji se vraćaju sa stvarima. Nije mi bilo krivo, ni mrsko što ih vidim jer sam bio siguran da ću i ja uskoro imati tu medalju.
Na „maratonski zid“ sam naišao na 28. kilometru kada sam ozbiljno pomišljao da stanem i da počnem da hodam kad sam vidio da sam brži od plana za čak 20 minuta. Kroz glavu mi je prošla jedna misao, a to je da hodanja nema do kraja trećeg kruga. I nastavljam trčati, snaga mi se povratila i opet sam na svom pejsu. U to nailazim na Mirzu koji je čekao da prođem ispred našeg hotela. Pitao me je kako sam, a ja sam mu odgovorio onako u trku i ne usporivši: „Super“ i nastavio dalje. Čuo sam njegov zadovoljan i ushićen glas: „Ma ti si Ironman, mogu ti već sad čestitati. Sretno!“ I završavam treći krug za 1:25 ili 4 sata trčanja; 32km je iza mene.
Snage i dalje imam i sigurno u ulazim četvrti krug. Na ulicama su ostali samo najsporiji trkači koji su uglavnom više hodali nego trčali. A ja trčim i dalje istim tempom, prelazim jednog po jednog, a od nekih čak dobivam i podršku bodrenja. U tim trenucima sam se pitao: „Šta se ovo sa mnom dešava. Da li sam to ja? Do sad ni na jednoj trci nisam pretekao ni jednog trkača“, a sad u 15. satu trke ja to činom kao nikad do sada. Noge me slušaju, puls dobar, ne prelazi ni 140. Međutim, na 38. kilometru odjednom počinjem osjećati umor i težinu, te dolazim u dilemu da ipak stanem i da nastavim hodajući. Imam dovoljno vremena i da nema potrebe da se dalje bez veze trošim. Važno je da završim trku na vrijeme ispod 16 sati i da na finišerskim slikama dobro izgledam. Stao sam, odmorio se, popio vode i koka kolu. Vjerovatno bih i nastavio dalje hodati do cilja da se nisam sjetio supruginih riječi kad sam se vratio sa zadnje trke na kojoj sam bio zadnji: „Pa zar si baš morao biti zadnji i da nisi ni jednog mogao prestići“. Prošle su mi kroz glavu i trenerove riječi kad je rekao da je normalno da mi bude teško pred kraj maratona, jer da nije tako, svi bi ga trčali, a polumaraton ne bi ni postojao. Osim toga, sad trebam misliti i na generalni plasman i na plasman u starosnoj kategoriji koji se baš na samom kraju najviše i popravlja.
Rekoh sebi: E Ademe sad je borba za što bolje vrijeme i plasman, sad je i to važno, a ne samo završiti trku. I nastavim ja trčati ne misleći ni na šta drugo osim da je došlo vrijeme da časno završim ovu trku kao pravi Ironman. Mislio sam se još jednom malo odmoriti prije samog ulaska u područje cilja, ali mi nije bilo do tog kad sam čuo muziku i oficijelnog spikera. Prolazim prvu ravninu od nekih 100 do 200m očekujući da će se uskoro pojaviti cilj, ali umjesto njega skrećem i ulazim u tunel… opet nekih stotinjak metara na čijem kraju se vidi svjetlo i odakle dopire glas spikera. Iako je to bilo duže od očekivanog ulaska u cilj nije mi ni najmanje smetalo, čak šta više bilo je prelijepo ovako završavati trku. Nastavljam i dalje bez problema i dolazim do kraja tunela gdje izbijam na pistu jako osvijetljenu, a na čijem je kraju ciljna kapija sa velikim crvenim znakom M.
Sa obje strane su tribine i publika koja glasno skandira. Nastavljam s lakoćom prema cilju, sa osmjehom na licu dodirujući pružene ruke publike sa tribina. Ulazim u cilj podignutih ruku i čujem spikera kao euforično viče: „Adem Balić form Bosnia now is Ironmaaan“. Vrisnuo sam iz sveg glasa: „TO ADEME“ i stadoh ispred volonterke da mi okači medalju oko vrata. Čestitali su mi i neki ljudi iz organizacije tako srdačno kao da sam neko njihov.
Idem dalje u prostoriju za oporavak, uzimam komad pice i naravno hladno pivo s kojim sam se i slikao na finišerskoj slici. Nisam sjeo, popio sam sa Mirzom koji me je tu sačekao još dva mala piva, a onda izlazak po finišersku majicu i opremu i bicikl pa lagano dva kilometra pješke do hotela, što dođe kao počasni krug kod maratonaca, koji mi je u stvari i dobro došao kao hlađenje nakon ove velike trke.
Uspješan ishod ove trke je plod višegodišnjih priprema, koje su trajale više od 7 godina tj. od dana kada sam završio Ironman 70.3 u Puli 17.9.2017. god. U tom periodu sam pretrčao 10.000km, bicikl prevezao preko 20000km, a isplivao preko 100km. Bilo je tu i padova i povreda i preko 20 zvaničnih polumaratona, 5 maratona i 10 triatlona. Na tom putu pomogli su mi treneri: prof. dr. Muris Đug (trčanje), dr. Jasmin Zahirović (triatlon), Sejbin Brašnjić (plivanje), kao i kolege iz SRD „Maratonac“, TK Tuzla, BK Jedinstvo, AK Sloboda – Tehnograd od kojih moram izdvojiti: Halilović Mirzeta – Valtera, Nermina Klapića i Džanu Avdić s kojima sam najviše zajedničkih treninga odradio. Važni su mi bili i savjeti Tomislava Cvitanušića koji su mi pomogli da pravilno shvatim trku te da se adekvatno pripremim.
Mirza Jamaković, s kojim sam išao na ovu trku mi je pomogao sa planom po kojem je i on završio trku, te sa bezbroj „malih“, ali značajnih savjeta i trikova, kojih nema na internetu, a čija važnost nije ništa manja od svih napornih i višesatnih treninga od kojih bih ipak izdvojio brikove i plivačke treninge u neoprenu na otvorenoj vodi.
Završni dio priprema je trajao dvije godine, a počeo je sa Sarajevskim polumaratonom u septembru 2022, preko polumaratona u Podgorici i Beogradu. Za maraton u Berlinu pripremao sam se više od 4 mjeseca sa trenerom Elvirom Rakipovićem, te sam po prvi puta maraton završio ispod 5 sati, ali bez ijednog metra hodanja. Trčao sam cijelo vrijeme planiranim tempom, te sam u konačnici prestigao preko 3000 trkača! Nastavio sam dalje trkačke treninge, ali uporedo s njima i biciklističke i plivanje. Trčao sam 3 dana, dva dana plivao, a bicikl vozio jedan do dva dana. Treninzi su bili različiti, ali su intervali, tempo i dužina, jedan dio vani, a jedan dio u zatvorenom (bazen, traka i trenažer). Nisam imao ni jednog treninga u teretani s tegovima i spravama.
Nakon istrčanog maratona u Sarajevu u 12. maja 2024. god. (ponovo ispod 5 sati) i oporavka nekih desetak dana počeo sam sa finalnim priprema za full distancu. Ponedeljkom sam odmarao, a ostalim danima su bili treninzi, nekada i dva puta dnevno. Dužinske treninge sam radio subotom i nedeljom, pretežno u ranim jutarnjim satima (čak i po noći) kako bih izbjegao visoke dnevne temperature. Niko nije znao da se spremam za ovu trku, čak ni trener Elvir koji je najzaslužniji za ovako završen trkački segment. Trener Sejbin takođe nije znao da se spremam za full distancu iako mu nije jasno zašto želim da radim treninge koji traju više od dva sata i da na njima plivam više od 3000m. Biciklističke treninge sam radio po planu za trku od 100 milja, koje sam našao na „Garmin Connectu„ uz praktične savjete i pomoć kolega iz BK Jedinstvo: Albedina i Danijela.
Iskustvo stečeno na trkama i treninzima je u stvari ključno za uspješan završetak ovakve trke; nepropušten ni jedan trening, svaki odrađen po planu za ovu trku gdje je od najveće važnosti bio beskonačno precizan raspored snage jer moja realna brzina plivanja je ispod 2,5 minute za 100m, trčanje 6:45 za kilometar na maratonu, a prosječna brzina na biciklu preko 30km na sat. Osim toga, odabir trke i perioda godine. Ne vjerujem da bih ovakvu trku završio da je bilo brda na biciklu i trčanju, a ovakvo intenzivno treniranje se ne bi moglo u cijelosti odraditi u nekom drugom periodu godine.
Ali ono što je najvažnije, da moje poslovne i porodične obaveze nisu bile podređene tim treninzima, uvijek su bile na prvom mjestu te sam prema njima planirao treninge, a u konačnici i samu trku.
Završiću sa sloganom Ironmana: ANYTHING IS POSSIBLE kojim sam dokazao da i čovjek mojih godina može da uspješno i bezbjedno završi i ovakvu trku, ali da je za ovakve podvige potrebno vrijeme, dobri treneri, naporan i konstantan rad i naravno uz sve to i malo sreće.
Vaši komentari
