Piše: Leila Hadžić
Prijatelj i trener Elvedin Tunović – Tuna je predložio Valensija maraton kao dobru opciju.
Novogodišnje odluke i planovi
Planirana Berlin opcija nije uspjela, tako da je nas nekoliko iz SRC-a prijavilo Valensija maraton čim su se otvorile prijave prošlog decembra. U tom periodu sam se oporavljala od povrede mišića lijeve potkoljenice, ali sam bila ubijeđena da do narednog decembra imam dovoljno vremena da maraton dobro pripremim da ga završim jako i bez novih povreda. Tunu sam zamolila da pregleda plan za početnike/ce u maratonu koji sam nekada davno nabavila, a on je ga nakon pregleda prilagodio ciljevima koje je on smatrao da mogu postići – oko 3h 45min.
Ali 2024. godina je bila luda sama po sebi i bez maratona. U maratonske pripreme sam ušla umorna – umorna od priprema za moj prvi Vučko 40k, druge selidbe u dvije godine, poslovnih putovanja, nesanice i konstantnih probavnih tegoba koje su me pratile u ljetnom periodu, a i nedostatak godišnjeg odmora nije baš pomogao. Ipak, kontam, naviknuta sam na to da ne odmaram puno, neće smetati nastavak treninga u još jačem tempu. Treninzi snage sa Amelom su se isplatili na Vučku, i zaista sam vjerovala da imam jaku bazu da pripreme odradim kako treba.
Pripreme ili ono što preostaje od njih
Prve četiri sedmice priprema su prošle odlično, manja zatezanja mišića aduktora desne noge ali generalno, svaki trening odrađen prema planu. Natezanje tog mišića nije popuštalo pa sam se odlučila obratiti fizioterapeutu, dobila vježbe koje sam radila, uradila par tretmana kod druge fizioterapeutkinje, ali mislim da nisam jednostavno dovoljno odmarala.
Nekada sredinom pete sedmice priprema nakon poslovnog puta više nisam mogla stati na nogu. Ni sada nisam baš sigurna šta se desilo, mogu samo pretpostavljati nakon silnih konsultacija i terapija da se neki živac (išijas najvjerovatnije) na desnoj strani tijela upalio. Nisam mogla hodati normalno, a trčanje nije nikako bila opcija. S druge strane sam ubijeđena da su me i mozak i tijelo sabotirali i natjerali na pauzu od mjesec i po dana. Cijeli septembar i skoro pola oktobra sam uspjela odraditi možda 4 ili 5 laganih treninga od oko 6 – 7 km, i to pod bolovima. Terapije su samo privremeno pomagale, tako da sam odlučila sve obustaviti i pomirila se s tim da od mog maratona najvjerovatnije ništa neće ni biti.
U isto vrijeme se slična stvar desila i kolegici iz kluba, Nejri, koja je spremala Berlin maraton. Nejra je na kraju uspješno završila Berlin maraton, a uz njenu podršku i nagovor sam pristala da uključim tablete protiv bolova i krenula ponovno lagano trčati. Nisam ljubitelj lijekova, do ove godine ne pamtim kada sam uzela tabletu protiv bolova, ali sam jako zahvalna Nejri na tome što me je nagovorila da probam jer su mi zaista pomogle da prevaziđem strah od trčanja kojeg sam u međuvremenu stvorila. Prvi “duži” trening (skromnih 14km) sam uz podršku svog partnera Murisa uspjela odraditi sredinom oktobra i tako odlučila ipak spremiti i pokušati završiti Valensija maraton pa makar ga trčala i prohodala 5h.
Plan sam u potpunosti izmijenila. Cilj je bio trčati 2 – 3 puta sedmično, s fokusom na dužinske treninge subotom ili nedjeljom, sve lagano i sve po osjećaju. S Tunom sam se dogovarala oko dužina obzirom da sam ih morala povećavati nešto brže nego je planirano kako bih stigla 2 sedmice pred maraton istrčati 32km. Ostatak vremena sam hodala, radila jogu i najjednostavnije vježbe snage sama i s Amelom. Sve treninge trčanja sam prebacila na Darivu, manje stresno mjesto, bez gužve saobraćaja. Dariva je postala nova mjera za moje treninge – “Danas trčim 2 Darive.. 3 Darive”, zadnji trening mjeren je u 6 Dariva. Ohrabrena dužinskim treninzima koje sam u prosjeku trčala tempom između 5:25 – 5:35, pomislila sam da možda i uspijem istrčati maraton sa nešto boljim vremenom.
Luda 2024. je nastavila svoje sabotaže pa tako i tokom nastavka priprema. Krajem oktobra desile su se poplave u Valensiji koje su odnijele više od 200 ljudskih života i napravile pustoš u južnom dijelu grada. Valensija maraton je bio pod upitnikom da li će se desiti. Svi iz ekipe smo nastavili pripreme, ali paralelno pravili alternativne planove (Crikvenica maraton, pa ok, nije loša opcija), i nestrpljivo isčekivali email sa konačnom potvrdom. Sedam dana prije puta stiže email – Valensija maraton se održava!!!
Valencia & Turia (ne ona kod Lukavca)
29. novembra vesela SRC ekipa stiže u Valensiju. Prvo što primijetite kada dođete u ovaj divni grad je vrlo neobičan park koji se proteže kroz cijeli grad i djeluje kao da je smješten u korito rijeke. Rijeka Turia je prolazila kroz centralni dio Valensije sve dok njen tok nisu preusmjerili na južni dio grada nakon velikih poplava 1957. godine. Nakon preusmjeravanja ostalo je prazno korito dugo oko 10km koje je tadašnja vlada planirala da pretvori u brze autoceste koje bi povezivale Valensiju sa drugim centrima u Španiji. Na svu sreću, narod Valensije se pobunio i izborio da se korito pretvori u zelenu površinu – dugi park koji sadrži trkačke, pješačke i biciklističke staze, igrališta za djecu, terene za fudbal i košarku, i još mnogo toga. Mnogobrojni trkači i trkačice već od ranog jutra trče ovim parkom, i baš smo zavidjeli na toj blagodati. Sama po sebi Valensija je dosta ravna, izlazi na Sredozemno more i ima vrlo malo kišnih dana (prema našem Free Walking Tour vodiču Santiagu, oko 45 kišnih dana u cijeloj godini!).
Da se vratim na priču o SRC timu i maratonu… Nakon smještanja u stan kod Marte (hvala Sanjinu koji je sve to organizovao), testiranja trkačih staza divnog valensijskog parka, grupa od nas 7 se zaputila na Expo – svi gladni što se pokazalo kao grozna pogreška. Inače, u Valensiji vrijedi pravilo da većina restorana ne radi u periodu od oko 16.00 do 20.00, a mi smo baš u tom periodu pokušali pronaći neku hranu. Privremeno smo zadovoljili glad vrećicama čipsa (ne baš idealan izbor pred maraton, ali šta ćemo) i stigli smo na Valencia Maraton Expo. Moj prvi Expo! Zadivljujuće je koliko nas ima pripadnika i pripadnica trkačke sekte! Ogromni redovi ljudi koji čekaju da preuzmu startni paket i broj, razni trkački brendovi, najnovije patike i gelovi od kojih letiš, high-tech trkačka oprema, ma trkački dženet! Na Expu smo sreli još ekipe iz Sarajeva, a nakon toga se uputili da konačno nešto konkretnije pojedemo. Pronašla sam neku piceriju 2 – 3 tramvajske stanice udaljene od Expa, Tuna potvrdio da su dobre recenzije. Pizze smo dobili nakon 1h 40min čekanja… Toliko o carb-loadingu.
Drugi dan (dan pred maraton) protekao je nešto mirnije i s više hrane. Otišli smo obići start i cilj koji se nalaze uz Palau de las Arts Reina Sofia, divno riboliko arhitektonsko zdanje koje predstavlja centar za operu i igrane umjetnosti. Nakon toga smo se malo razdvojili svi u nadi da ćemo danas malo bolje “štediti” noge, ali je to zaista teško kada vas ovaj grad poziva da ga istražite. U tim trenucima šetnje kroz Valensiju sam iskreno bila sretna i zahvalna što ne ganjam nikakve velike rezultate. Noć pred maraton sam poprilično dobro spavala, u komadu oko 5h, što je za mene velika stvar obzirom da uvijek pred utrke imam užasne nesanice.
Maraton
Na dan maratona smo se svi probudili oko 4:30. U stanu u kojem boravi sedmero ljudi, od čega šestoro njih trči maraton, ni dva toaleta nisu dovoljna. Jutarnje ludilo: kafa, čaj, prvi dio doručka, drugi dio doručka, odlasci u toalet, hodanje u krug po stanu spremajući sve što trebamo ponijeti, galama, nervoza i smijeh, sve to je valjda sastavni dio procesa. Sada kada se sjetim najdraži su mi bili ti momenti ludila, dosta mi je pomoglo što je ekipa bila tako vesela, inače bih eksplodirala od isčekivanja i nervoze. I da, zaboravila sam, Muris sve snima! Muris je cijeli naš put do Valensije i u Valensiji bilježio i pretvorio u divan video kojeg u cjelosti možete pogledati ovdje, a ako vam je predugo 35 minuta, skraćena verzija videa se nalazi ispod ovog teksta.
Na start oko 6:50 Uberom stižemo Tuna, Kova, Mirza i ja. Ajdin, Sanjin i Muris su morali pješice jer drugi Uber ili taksi nažalost nismo uspjeli ugrabiti. Valensija metro zbog poplava nije bio aktivan, a mnoge bus i tramvajske linije bile su obustavljene ili preusmjerene zbog maratona.
Valensija maraton ima dosta zona za raznorazne profile trkača – od onih elitnih i sub-elitnih, preko sjajnih rekreativaca, do nas početnika i početnica na ovoj respektabilnoj dužini. Ekipa iz SRC-a se strateški rasporedila od 4. pink zone gdje je startao Tuna, 7. smeđe zone koju su okupirali Kova, Miza i Vedran, 8. sive zone sa Ajdinom, Sanjinom, Hanom i Drinom, do 9. crvene zone u kojoj smo startali Jasmin, Samir i ja. Moja zona je inače bila zona za trkače i trkačice koji ciljaju na vrijeme od 3h 43min do 3h 56min, a mi iz ove zone smo startali maraton tačno u 9:15.
Čekanje od 2h me skroz smrznulo. Nejrini savjeti su se opet pokazali kao odlični, tako da sam ponijela neki stari duks koji sam nosila do starta utrke nakon čega sam ga bacila sa strane. Kada mi je Nejra rekla da to ljudi na major maratonima rade mislila sam da se šali, ali u Valensiji smo se i Muris i ja ubijedili da Textile House sigurno barem dio svog asortimana nabavlja skupljanjem odbačenih odjevnih predmeta sa maratona.
Do starta utrke sam se trudila ostati normalna i da ne uđem u totalnu egzistencijalnu krizu pitanjem “šta ja radim ovdje”. Prve zone su pune nevjerovatnih trkača i trkačica koji su se zagrijavali vjerujem već od 6:00. Srećom u svojoj zoni sam malo se ohrabrila, ima nas “buranije”, što bi rekao Muris, puno više od onih elitnih i sub-elitnih. Tokom posljednjih sat vremena pred početak sam se trudila što više hidrirati, pojesti još nešto, te iskoristiti ToiToi-e maksimalno da ih ne bi morala koristiti na utrci. Spakovala sam u pojas 6 gelova (3 jača od 40ak grama ugljikohidrata, 1 sa kofeinom, i jedan onaj mentol lagani ako mi se svi ostali smuče) i flašicu vode sa razmućenim elektrolitima.
U 8:40 krećem prema svojoj zoni. Toliko ljudi, toliko radosti, isčekivanja, takvih raznoraznih karaktera – lik koji trči u onim barefoot sandalama! Baš je magičan ovaj trkački svijet! Sama sam, ne vidim ostalu SRC ekipu. Lagano se krećemo prema startu, a tačno u 9:15 započinjemo avanturu zvanu maraton! Ispred sebe vidim pejsere na sub 3h 45min, pokušavam ih pratiti. Dobro se osjećam, ide ovo, ali me strah da ne idem prebrzo, šta ako zakočim negdje, šta ako se srušim? Ne.. idem svoje, puštam pejsere da pejsaju druge, ja imam svoju utrku da trčim (savjeti mudrog Tune). Masa me nosi. Još jednom je Nejra bila u pravu, samo se pustiš i prepustiš energiji ljudi koji koračaju u maratonskom ritmu. Prolazim 5km, sat mi pokazuje dobar prosjek, kontam ide ovo.. 7km, 10km, hej pa već 18km! Nije prelako, nije ni preteško, još uvijek se osjećam dobro. Sat naravno pokazuje da sam prešla više, na to su me upozorili jer obilazimo ljude, zavijamo putanju. Divno mi je to što ljudi sa svih strana navijaju, svira muzika, dječica pružaju ruke da nabace 5. Koristim tu energiju, sretna sam jer trčim, zahvalna na zdravom tijelu i jakim nogama (hvala majka).
Gelove uzimam redovno, svakih 7km, uzimam vodu na skoro svakoj okrepi, a na onoj jednoj što sam preskočila sam se pokajala jer sam kasnije ganjala flašice koje su ljudi bacali sa strane da se osvježim kako je postajalo sve toplije. Prelazim treniranih 32km, ulazim na novi teren, pitam se da li će tijelo izdržati. Gledam na sat, i dalje ovo dobro ide, čak imam snage da malo ubrzam, a u sebi ponavljam “Još malo, još malo…” Ne znam kada, ali znam da sam negdje na zadnjih 5km prošla pored pejsera na 3h 45min. Još malo, još 1km, 900m, 800,… još samo malo i tu sam na divnom azurnom prilazu cilju. Vrištim od sreće, završila sam te!!! Ulazim u cilj nakon 3h, 42min, 11sekundi i najradije bih grlila ljude, ali kontam nije to baš dobro, ne znaju me, pa tako im nabacujem petake, trkačima i trkačicama, volonterima i volonterkama, čestitam, smijem se. Hvala Bogu nisam se srušila nigdje. Noge i dalje koračaju. I dalje ne znam kako sam ga završila, ali sam stvarno ubijeđena da je pomogla magija grada Valensije.
Maraton nije lagan podvig, lagala bih ako bih to tvrdila, ali nije ni nemoguć. Strašno podsjeća na život, od prijave, priprema, do cijelog procesa kroz koji prolazimo tokom utrke. Od strahova i sumnji, do ponosa jer smo ga istrčali. Jako sam zahvalna cijeloj svojoj ekipi u SRC-u, i onoj koja je trčala i onoj koja nas je iz BiH bodrila. Zahvalna sam toliko dragih ljudi koji su svojom podrškom mi dali vjetar u leđa da ipak ne odustanem i pripremim se za ovu utrku. Svom Murisu jer je hrabro trpio moje jadikovanje i moje radovanje. I svakako sam strašno ponosna na svu raju iz kluba koja kroz cijelu godinu postiže nevjerovatne rezultate. Možda jesmo buranija, ali smo ona kvalitetna!
Vaši komentari
