Piše: Jasmina Dedić
Registracija za maraton. Jedan klik. Niko mi nije rekao da dolazi i drugi startni paket.
Bavim se sportom od druge godine – imam čak i sliku: skafander, drvene skije i štapovi, spremna na podvige. Bila sam elitna sportašica, ex-Yu reprezentativka. Znam kako izgleda naporan rad. Znam šta košta i šta donosi. U sportu, jednačina je jednostavna: koliko rada i truda, toliko rezultata. Trening, oporavak, nauči, primijeni, ponovi. Tijelo je pošteno. Nagrađuje napor.
Eh, onda sam, sa 48 godina, odlučila istrčati prvi maraton. Zašto? Zato što mi đavo ne da mira. Zato što je maraton i izazov i avantura. Dakle, sve što me privlači.
Promjena pravila
Tuna je napravio plan — profesorski. Čovjek zna šta radi, svi koji su ga slušali istrčali su solidne maratone. Dakle, nema greške.
Nije bilo greške ni u mojoj dosljednosti. Sedmica za sedmicom — kilometri su se nabrajali, brda, intervali, longaši… Nisam propustila ni jedan jedini trening. Često zahvaljujući Adnanu koji me je vukao i kada je meni bilo mrsko.
Ali moje tijelo više nije igralo predvidivu igru. San mi je bio isprekidan, budila sam se umorna, zglobovi kao da su zahrđali, zadržavala sam vodu, težina je varirala više od 2kg na moju osnovu od 50kg. Probava, inače pouzdana, postala je nepredvidiva. Pokušala sam sve. Promijenila prehranu, gelove, suplemente, fizioterapeute… Udvostručila sam rad na snazi i fleksibilnosti. Postala sam vlastiti trkački eksperiment. I na svakom koraku, tijelo mi je, što bi Štulić rekao, obezvrijedilo logiku.
Sedmice su prolazile. Nisam propustila ni jedan trening. Ali gubila sam samu sebe. Bila sam umorna, napuhana, troma… i izgubila sam menzes.
A u drugom startnom paketu…
Uradila sam nalaze. Rezultati su bili jasni. REDS — Relativni Energetski Deficit u Sportu – sindrom dobro poznat kod sportašica koje intenzivno treniraju, gdje tijelo jednostavno ne dobiva dovoljno goriva da podrži i zahtjeve života i zahtjeve treninga. Hormonalni sistem počinje da se gasi. Znakovi su bili moja svakodnevnica: umor, loš oporavak, poremećen san, bolovi u zglobovima, problemi s probavom, gubitak menstruacije.
Pa sam povećala kalorije. Povećala sam ugljikohidrate. Doduše, nisam smanjila treninge (što je inače neophodno) jer maraton se približavao pa me je više bilo strah propuštenih treninga nego te neke… hormonske biohemije.
Rezultat — nula — i popodnevno spavanje. Jer evo o čemu se radi s REDS-om kod žene u solidnim četrdesetim. On ne postoji u izolaciji. Preklapa se s nečim sasvim drugim. Nečim što vidim svakodnevno u svojoj ordinaciji.
Magneti umjesto ziherica (Daj mi pravi alat!)
Da sam imala 30 godina, standardni savjet bi bio oralna kontraceptivna pilula za uspostavljanje hormonalne stabilnosti. Ali imala sam 48. OCP nije bio pravi alat za taj posao.
Pravi alat bila je HRT — hormonska nadomjesna terapija. Ovo je meni dobro poznata teritorija. Ali… šest sedmica do maratona. Zažmiri, udahni, skoči… počela sam s estrogenskim gelom i malom dozom progesterona. I rezultat je bio instantan — i katastrofalan. Još više tekućine, gležnjevi su mi prelazili preko čarapa. Jutarnji prizor u ogledalu — balon pun vode.
Udahni, smiri, razmisli… Temelji HRT-a su nauka, optimizacija je umjetnost. Četiri sedmice do starta. Udvostruči progesteron jer on ima diuretski učinak. Podržava dublji san. Suprotstavlja se zadržavanju tekućine koje estrogen, u ranoj upotrebi, može uzrokovati. Povećala elektrolite, smanjila kreatin, popravila željezo i Vitamin D…
U roku od nekoliko dana, počela sam gubiti tekućinu. San se promijenio – statistike na Suuntu su bile ubjedljive. Zglobovi više nisu bili kao zahrđala kapija koja škripi i odupire se svakom pokretu. Bolovi u ložama koji su me mučili mjesecima počeli su jenjavati. Dvije sedmice do utrke. Počinjala sam se osjećati opet kao ja. Ne savršeno – ali prepoznatljivo.
Tuđu djecu lijepo odgajamo
Svi mi, na nekom nivou, znamo da su hormoni moćni. Svakog mjeseca sam se susretala sa svojima. Svakodnevno se susrećem sa hormonima mojih pacijentica — ciframa, simptomima, pričama… Konkretno, ja sam doktor i bavim se ženskim zdravljem — perimenopauzom i menopauzom — svaki dan. HRT je alat koji svakodnevno koristim, razumijem, prilagođavam. Znam da mijenja živote.
Pa ipak. Provela sam šest mjeseci polako propadajući — loš san, preopterećenost tekućinom, povećanje težine, bolovi u zglobovima, kognitivna magla — i trebalo mi je toliko dugo da posegnem za alatom koji mi je cijelo to vrijeme bio u ruci.
Bila sam okupirana svakodnevnicom — treninzima, poslom, logistikom života. Normalizovala sam iscrpljenost, koja je, gledajući unatrag, bila sve samo ne normalna. Teret je rastao, a ja sam nastavila dizati — kao u teretani.
Kada više nisam mogla dizati, razumjela sam ono o čemu govore moje pacijentice. Da promjene dolaze postepeno. Da se, po običaju, prilagođavamo, guramo. Da, kada shvatite koliko ste se udaljili od svoje polazne osnove, jedva se možete sjetiti kako je ta osnova izgledala.
Beč, 19. april 2026.
To sunčano aprilsko jutro, u startnoj zoni Bečkog maratona pogledala sam oko sebe. Hiljade žena. Svih godina, svih oblika, sve u odličnoj formi, nakon mjeseci treninga, spremne istrčati tih 42,195 metara.
Gledam i pitam se: koliko njih je trčalo dvije utrke? Koliko ih treniralo sa bolovima u zglobovima, spavalo loše, oporavljalo se sporo, guralo kroz umor koji se, kao sarajevski smog, uvuče u svaku poru? Koliko ih je povjerovalo da je to tako, godine su… jer nisu znale da postoji druga opcija. Ili, možda su znale, ali im je nepoznata “hormonska teritorija” još uvijek više zastrašujuća od poznate bitke sa vlastitim tijelom.
Prešla sam ciljnu liniju u Beču, ostale su mi fotografske memorije svakog kilometra. Nejra, koja na 39-om vrišti da idem, jedna je od nezaboravnih.
Maraton je i izazov i avantura. Ja samo nisam znala da ću dobiti 2 startna paketa — jedan za 42,195 kilometara, a drugi za utrku sa vlastitim tijelom. I šta sad? Pa naravno, još maratona!
Vaši komentari
