Piše: Đani Kosović
Bliži se kraj godine, sumiraju se rezultati, prave presjeci urađenog i ostvarenog, pa tako i ja malo prebirem po kalendaru ove nam odlazeće 2024. godine, naravno po svom trkačkom kalendaru.
Već krajem prošle, 2023. godine i istrčanog maratona u Skoplju, odlučio sam se za maraton u Ljubljani ove godine, te je ta utrka i činjenica da je isti u oktobru, usmjerila praktično cjelokupnu trkačku sezonu. Planirane pripreme su obavljene preko ljeta i početkom jeseni, aktivno nekih 16 sedmica po Garminovom planu.
Sa maratonima ne pretjerujem, barem sam tako odlučio, obzirom na svoje mogućnosti i životnu dob u kojoj se nalazim (dobna kategorija 50-54). Jedan godišnje, onako pripremljen i s nekim ciljem i eventualno jedan turistički, čisto da se pokupi medalja i upiše u statistiku.
Početak godine, barem nekih ranijih godina, bio je rezervisan za Split, što zbog ugodne klime, što zbog blizine samog grada. Od Mostara, grada u kojem živim, autoputem je to nekih 2 sata, možda malo jače, zavisno od vozačkih preferencija. Ipak, već nekoliko godina, ne učestvujem u ovoj februarskoj utrci, tri puta sam trčao polumaraton i iako su sva tri iskustva bila jako pozitivna, nekako sam izgubio interes za odlazak u Split. Vjerovatno ću mu se nekad vratiti, ipak treba i taj maraton odraditi i upisati u svoje trkačko iskustvo. Ono što me čekalo, kao neko otvorenje sezone je tradicionalni polumaraton u Mostaru, manifestacija gdje sam praktički domaćin, mjesto koje se ne propušta i oko kojeg nema dilema trčati ili ne. Njima osmi, a meni šesti, standardno kraj marta, tradicija je to koja će se nadam se nastaviti kroz godine koje dolaze. Prvi put u svojoj trkačkoj karijeri trkača rekreativca odlučio sam se planski i po programu spremiti za ovu utrku te pokušati ostvariti svoj lični rekord na polumaratonskoj distanci. Opet Garmin i opet program prilagođen vremenskim dionicama treninga sa vlastitom procjenom tempa i brzine pojedinih segmenata (easy run, lactate threshold, Vo2max, tempo run i sl). Pripreme sam odradio dosta kvalitetno, čak i iznenađujuće dobro i temeljito, obzirom da sam se pribojavao zime i hladnih dana. Ne podnosim ih nikako, ljeto i ljetne vrućine su sasvim druga priča, ali zima, vjetar i generalno hladnoća mi nikako ne odgovaraju. Godine, šta li je, ko će ga znati. Uglavnom, dokaz dobrih priprema došao je na samoj utrci, lični rekord i vrijeme 1:39:12 za mene su bili i više od očekivanog. Moram priznati da sam zadnja tri kilometra malo ipak izgubio na snazi te možda i ispustio još bolji rezultat, ali sve skupa jedno sjajno iskustvo i lično postignuće koje me je dodatno motivisalo i dalo mi energiju za daljnje treniranje i pripreme.
Nakon Mostara, dolaskom proljeća probudio se i grad pa tako i trkačka zajednica Mostara. Na žalost, nekog organizovanog trčanja, škola i sličnih aktivnosti je jako malo. U odnosu na neke prijašnje godine osjeti se to. Formalno, škola trčanja Sanus Motus je još uvijek aktivna, ali daleko je to od one masovnosti i intenziteta koji je bio primjetan prijašnjih godina. Razumljivo je to, potreban je ipak veliki trud, energija, finansijska podrška i sl. Vedranu, Vladi, Zoki i ekipi oko Sanusa sigurno ne nedostaje znanja i volje. Ovom prilikom ih sviju pozdravljam od srca i još jednom želim da naglasim značaj koji su imali u omasovljavanju rekreativnog trčanja u gradu Mostaru.
Centar mog trčanja i mjesto gdje obavljam većinu svojih treninga je atletska staza u Sjevernom logoru, asfaltna kružna staza dužine nekih 350 metara koju je bivša vojska izgradila za svoje potrebe obzirom da je to dio bivšeg vojnog kompleksa. Sada je to kampus sa univerzitetima i generalno prostor mira i zelenila, posebno u popodnevnim satima kad zamre studentska buka i žamor. Tu na stazi se najbolje osjećam, nije bitno što to nije tartan staza (ali evo ima najava da se uskoro očekuje renoviranje i izgradnja tartana!), nije bitno ni što nije punih 400 metara staza. Trkač, barem kada sam ja u pitanju, nekako osjeti povezanost sa ovim mjestom, siguran da ga neće iznevjeriti. Za jače intervalne treninge tu je staza kako sam i opisao, za neke duže i laganije treninge postoje krugovi kroz Sjeverni logor, sačinjeni od lokalnih asfaltiranih cesta sa minimalnim saobraćajem. Naravno, nekad trening odradim i kroz grad, kad se uželim ljudi i da malo vidim šta ima novog, šta se dešava i tako to.
Poslije Mostara usljedila je utrka na 5k u Blagaju u aprilu, prvo izdanje, koju sam podržao i koja je definitivno jedno lijepo iskustvo bila, iako utrke na 5k smatram najtežim od svih. Profil staze je malo nezgodan, prva polovina je nizbrdo, ali se zato nakon okreta vraćate natrag istim putem, znači uzbrdo. Sve u svemu, za prvo izdanje i više nego dobro, nadam se da će utrka zaživiti i postati tradicionalna.
Maj mjesec je definitivno bio najintenzivniji, barem po broju utrka na kojima sam učestvovao. Početkom maja je jedna od meni najdražih utrka, zbog svog humanitarnog karaktera i masovnosti globalno u svijetu, naravno Wings for Life. Trčao sam je nekoliko godina u Mostaru virtualno i ove godine smo supruga i ja odlučili otići u Zadar na globalni live događaj. Zadar i Wingsi uživo su nadmašili sva moja očekivanja, ta atmosfera, ta masa ljudi, to je nešto fenomenalno. Svakako preporuka svima. Nakon wingsa i Zadra, usljedila je jedna trail utrka, opet mostarska, popularni Mostar Challenge. Za one koji ne znaju, radi se o najstarijoj trail utrci u državi koja se u kontinuitetu održava. Organizator je HPD Prenj1933 koji je pravi rasadnik talentovanih trail trkača i zasigurno ponajbolje trail udruženje u državi. Iako nisam veliki ljubitelj trail trčanja, tu i tamo odradim pokoju utrku. Ova je posebna što krenete iz centra grada i popnete se na Planinicu te kasnije i na Gorance, odnosno Jastrebinku ako idete na ovu dužu dionicu. Znači nema puno spuštanja, uglavnom je uspon i to po tehnički zahtjevnom terenu Planinice. Maj sam zaključio odlaskom u obližnji Stolac i utrkom na 10k. Ovde sam isto skoro pa domaći, učestvovao sam na svim izdanjima od prvog. Staza je interesantna, ima malo i blagog uspona, ali i nizbrdice pa se može gonjati i neki lični rekord. Sam grad je predivan, posebno u proljeće kada se i trka održava.
Sredinu godine obilježio je Konjički cener, opet mogu reći već tradicionalno, te još jedna trail utrka. Nas nekoliko je odlučilo da se okuša na jednoj izazovnoj utrci u susjednoj Crnoj gori, tačnije na Durmitoru. Želja nam je bila da malo i turistički obiđemo ljepote Durmitora, a i da uzmemo učešća u prvom izdanju Durmitor traila. Staza je bila dužine 21km, sa ukupnim akumuliranim usponom od 1055 metara te najvišim vrhom na koji smo se ispeli oko 2100 metara nadmorske visine. Jedno prelijepo iskustvo, iako je sama staza dosta zahtjevna, barem za mene klasičnog cestovnjaka, uživao sam u svakom trenutku ove utrke koju sam odradio za 4 sata i 25 minuta, daleko ispod prosjeka svih finišera. Kao što rekoh, nisam neki zaljubljenik u trail trčanje pa u skladu s tim niti znam niti mogu kvalitetno ovakve utrke odraditi. Bilo kako bllo, Durmitor nas je sviju oduševio, opet preporuka svima, posebno ljubiteljima traila. Iza organizacije stoje ozbiljni i stručni ljudi, siguran sam da će ovo postati vrlo popularna i prepoznatljiva utrka u širem regionu.
Centralni događaj, maraton u Ljubljani se polako bližio, pripreme su dobro proticale i polako sam dizao kilometražu i intenzitet treninga, sve opet vođeno Garminovim planom od 16 sedmica. Nesnosne vrućine koje su vladale ovo ljeto nisu me ni najmanje pokolebale niti uticale na pripreme. Opet se vraćam na zimske pripreme i izazove koje sam prolazio. Mnogo bolje funkcionišem ljeti nego zimi. Jest da su to kasni noćni sati, jest da umoran legnem, često se ne ispavam dovoljno, ali zadovoljstvo uspješno odrađenim treningom nekako kompenzira sve to.
Do Ljubljane sam uzeo učešće u još jednoj uličnoj utrci, popularnoj Duvanjskoj desetci koja se održava u Tomilslavgradu. Utrka je ovo koju izrazito cijenim i u vrhu mi je omiljenih utrka. Mnogo godina već dolazim i učestvujem, prije svega zbog domaćinske atmosfere i prijatelja iz organizacije, kluba trčanja AK Puls. Usudio bih se reći da je ovo najbolje organizovan klub u našoj državi, da ima i zavidne sportske rezultate, ali da se prije svega radi o divnim ljudima koji poštuju i praktikuju iskrene i prave ljudske vrijednosti. Ove godine je bilo 10. jubilarno izdanje utrke pa sam im toj činjenici u čast odnio prigodan poklon prije utrke.
I tako, bližio se lagano oktobar, odlazak u Ljubljanu i planirani maraton. Pripreme sam završio, zdravi i veseli zaputili smo se na utrku, naravno supruga i ja. Znao sam da je maraton u Ljubljani vrhunski organizovan i jako popularan među trkačima u regionu. Međutim iskustvo koje sam doživio daleko je prevazišlo sva moja očekivanja. Sam grad, ljudi, sadržaji, organizacija utrke, staza, ciljna ravnina, prosto nema kraja mome oduševljenju i radosti što sam bio dio nečega ovako velikog i vrijednog. Bilo bi vrlo teško u ovako motivisanom okruženju ne istrčati i lični rekord na maratonu. Na kraju, rezultat od 3 sata, 44 minute i 59 sekundi, neopisivo.
Na žalost, sama maratonska utrka ostavila je posljedice na mene, malo sam psihički klonuo i nekako sam zazirao od trčanja. Iz ove letargije me je izvukla činjenica da smo se odlučili i prijavili maraton u Madridu iduće godine, opet jedan veliki izazov i sjajna motivacija za zimske pripreme koje su evo polako krenule. Godinu ću zaključiti sa nekih 2000 pretrčanih kilometara, nekom puno, nekom malo. Ja bih rekao dovoljno. Treba biti zadovoljan i ne težiti nerealnim postignućima i stvarima koje će nas prije udaljiti nego približiti kontinuitetu trčanja, a samim tim i zdravijeg života.
Sve ove godine i svo ovo trkačko vrijeme uz mene je moja supruga Lejla, također trkač. Njena posvećenost trčanju, uz sve poslovne i porodične obaveze koje ima je nešto nestvarno. Neopterećena, posvećena i predana, primjer je ideala kojem jedan čovjek, trkač može težiti. Porodično smo svi nekako vezani za trčanje, ove godine Mostarski polumaraton istrčale su, pored mene i supruge, obje kćerke, Azra i Emina. Još da Mirzu, naše najmlađe dijete vratimo trkačkim korjenima i malo ga odvojimo od video igrica bilo bi super. Šalu na stranu, sad je u takvim godinama, sve je to očekivano i normalno.
Na kraju bih se osvrnuo malo i na neke druge aspekte, vezane za trčanje. Rekao bih da u našoj državi postoji trkačka zajednica i da je ista aktivna. Ima dosta organizovanih i aktivnih klubova i udruženja. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je došlo do blagog zasićenja i da nema neke nove energije i snaga koje bi privukle i omasovile rekreativno trčanje. S druge strane, kao paradoks, imamo izuzetan porast broja uličnih pa i trail utrka u državi. Reklo bi se da raste interes za ovim aktivnostima i ovakvim manifestacijama. Pa ipak, mišljenja sam da to nije baš tako crno bijelo te da se organizovanje utrka pretvorilo prije svega u bizinis, da se vidila prilika za nekom zaradom i sl. Nemam naravno ništa protiv, na kraju, za dobro organizovanu utrku trebaju i značajna finansijska sredstva i ozbiljan pristup. U konačnici, ne treba izgubiti iz vida poentu utrka, krajnji cilj, a to je po meni promocija rekreativnog trčanja, promocija zdravog života i pozitivne promjene koje svako od nas može pokrenuti kako bismo kao društvo i pojedinci bili što bolji.
Sretna vam svima nova 2025. godina, puno istrčanih kilometara, puno zabave i druženja na stazi i pored nje te ostvarenju svih trkačkih ciljeva koje ste postavili pred sebe.
Vaši komentari
