ĐANI KOSOVIĆ: Putovanje od 16 sedmica do sub-4 maratona

Piše: Đani Kosović

Iza mene je nekih 8 godina rekreativnog trčanja i tri istrčana maratona.

2021. godine sam istrčao svoj prvi maraton u Beogradu, pet dana prije svog 50og rođendana, a godinu dana nakon toga, dakle 2022. godine,  Sarajevo i Zagreb. Sva tri maratona su priča za sebe, o Beogradu i Zagrebu sam pisao već svoja iskustva, a i Sarajevo je bilo posebno na neki svoj način. Još u oktobru mjesecu prošle godine, praktički odmah nakon Zagreba znao sam da ću nastaviti s trčanjem maratona, samo je pitanje bilo koji je sljedeći. Nakon Zagreba sam fasovao jednu nezgodnu povredu koljena i ta me je činjenica dodatno uvjerila, da u mojim godinama je previše i preambiciozno trčati dva maratona u kratkom periodu te sam odlučio da za sljedeću, 2023. godinu prijavim samo jedan maraton.

Koljeno je diktiralo termin, te nije bilo govora o nekom proljetnom jer situacija nije bila sjajna, trčati sam mogao, ali malo i ograničeno, štedeći koljeno i slijepo se nadajući da će proći samo od sebe. Također, ni vremena za pripreme nije bilo previše pa je odluka pala na neki jesenski maraton. Skoplje se nekako iskristaliziralo kao najoptimalnija opcija, naime mom trkačkom drugu Borisu bi to bio šesti i posljednji u kolekciji tzv. exYu majora, znači: Ljubljana, Sarajevo, Zagreb, Beograd, Podgorica i Skoplje. Lijepa priča i zanimljiv izazov pa rekoh sebi što da ne i tako je odluka donešena, 2023. idemo u Skoplje trčati maraton. Problem Skoplja je bio što se nije znao termin, nešto su i oni pomjerali zadnjih godina usljed korone i sličnih stvari, međutim vrlo brzo je došla potvrda da se Skoplje trči 1. oktobra. Odmah po otvaranju prijava popunjavam i podnosim prijavu, te vršim i uplatu startnine. Super stvar kod Skoplja je što odmah po prijemu uplate dobijate startni broj, po redu kako uplate pristižu. Meni nešto ovo odlična stvar i preporučujem je i našim organizatorima utrka. Obzirom da je prvih 30 brojeva bilo rezervisano od organizatora, vjerovatno za elitu, pozivnice i sl, dobijam broj 33, što znači da sam treći prijavljeni sa uplaćenom startninom. OK, rekoh sebi, teži dio posla, odabir utrke, prijava i uplata je odrađen, ostaje još samo da se pripremim i to je to.

Beogradski maraton, dakle moje prvo maratonsko iskustvo sam istrčao sa željom da stignem do cilja u jednom komadu i unutar dozvoljenog limita, ipak je ovo bio prvi susret sa 42km distancom. Sarajevo je održano u cik ljeta, u julu mjesecu i očekivanja nisu bila pretjerana, rezultat par minuta lošiji od Beograda. Na jesenjski maraton u Zagrebu sam došao sa pomiješanim emocijama, imao sam dobar osjećaj u nogama, ali iskustva iz Sarajeva i Beograda govorila su mi da je maraton preduga utrka da bi trkač na početku unaprijed znao sve detalje i mogao dati preciznu prognozu svog nastupa. Ipak, imao sam dovoljno samopouzdanja te istu završio sa ostvarenim ličnim rekordom i popravljenim vremenom iz Beograda za nekih 8 minuta. Ko je čitao moje iskustvo iz Zagreba sjetiće se da sam napisao da je Zagreb u stvari bio prvi pravi, ozbiljno istrčan maraton gdje nisam imao padova i kriza tokom trke te gdje sam uspio držati ujednačen tempo i privesti utrku kraju na kvalitetan način.

Ovaj kratak podsjetnik na moje prethodno maratonsko iskustvo pišem iz razloga jer je trebalo donijeti neke odluke kada je Skoplje u pitanju i postaviti sebi cilj za nadolazeći maraton. Detaljno sam pregledao pripreme koje sam proveo, uvidio realno gdje sam griješio i kako bih mogao unaprijediti kompletan proces, te realno zaključio da granica od 4 sata nije nedostižna. Istu sam sebi postavio za cilj i odlučio se pripremiti u tom smislu. Lijep je to rezultat za moje mogućnosti, a opet i realno dostižan. Obzirom da sam imao vremena, odlučio sam se za program od 16 sedmica, nekih 4 ili 5 treninga sedmično. Program sa skinuo sa Garminovih stranica, radilo se o intermediate stepenu odnosno o srednje naprednom programu. Garmin je aktivacijom programa kroz sve sedmice i sve trening sesije unutar kalendara rasporedio sve treninge, definišući automatski sve elemente za svaki pojedini trening tako da nisam previše brinuo o strukturi pojedine trening sesije. Sve su jednim potezom bile kreirane i sinhronizovane sa satom tako da je samo trebalo izaći na trčanje i iste odraditi.

Sam program je vrlo interesantan, na prvi pogled i pomalo neobičan. Naime, većina trening sesija su predstavljali intervalni treninzi, uglavnom dva puta sedmično. Radi se o intervalima nešto veće dužine, tako je program u uvodnim sedmicama forsirao intervale od 5 – 6 minuta, a u centralnom dijelu programa to su uglavnom bili intervali 8 do 10 minuta sa više ponavljanja po sesiji. Program nije definisao tempo, barem ne konkretan u minutama po km, već se intenzitet treninga i pojedinih dionica bazirao na nekom pragu. Tako je velika većina svih intervala trebala da se trči na laktatnom pragu, i jasno je da je program ciljao upravo unapređenje u ovom segmentu. Pored toga, postoji i 10k tempo, VO2max tempo (svega par sesija), kada su ovi brzi dijelovi u pitanju. Drugi važan segment programa predstavljale su nedeljne dužine, iste su se postepeno uvećavale, uvažavajući svaku četvrtu sedmicu blagi pad dužine usljed potrebe za oporavkom, kako trkač ne bi preopteretio organizam treninzima. Ovi treninzi dužine su također bili jedino vremenski ograničeni, pa su od početnih sat – sat i pol dosegli u centralnoj fazi tri sata. U prvim sedmicama treninzi dužine su provođeni na nekom laganom tempu, znači opet nema konkretnog tempa koji se zadaje trkaču, da bi u centralnom i drugom dijelu priprema, od trkača traženo da prvi dio dužinskog treninga trči u laganom tempu, a drugi dio, ili npr zadnju trećinu u planiranom tempu maratona. Svi ostali treninzi bili su na nekom laganom tempu ili tempu oporavka.

Kako bih bio siguran gdje mi je laktatni prag, koliko mi je lagani tempo, koliki 10k, tempo oporavka i sl, povezao sam svoj Garmin račun sa Runalyze softverom. Na Runalyze postoje dosta dobro definisani svi ovi pragovi te sam iste pratio prilikom obavljanja treninga. Ovde moram reći da bih često trening intervala na laktatnom pragu odradio malo prebrzo, znate kako je to kad imate dobar osjećaj te malo jače povučete od planiranog tempa, te bih, barem po Garminu, završio sa primarnim VO2max efektom umjesto unapređenja samog laktatnog praga. Uglavnom, osjećao sam da to nije nešto možda i precizno definisano, ali svakako zapažanje na koje treba obratiti pažnju. Što se tiče sedmične kilometraže ona se lagano dizala, dosežući svoj maksimum u nekim centralnim sedmicama priprema od 60 do 65 kilometara. Ovo je po mojoj procjeni neka donja granica ozbiljnijih priprema te svakako segment na kojem treba poraditi u budućnosti. Jedna od opcija je nešto duže rastrčavanje poslije svake od trening sesija kako bi se i ukupna kilometraža podigla. Moja je želja da to nekad u budućnosti bude barem 70 km po sedmici.

Segment na kojem sam najviše trebao poraditi nije samo trčanje. Vježbe snage su ono što mi je falilo prošlih godina i što me je učinilo prvo nedovoljno izdržljivim na ovim dužim dionicama, a drugo, usljed nedostatka snage do izražaja su dolazile česte povrede, tako i ova koljena koje me mučilo mjesecima unazad. Najtužnije je to da sam toga svjestan bio i prije, ali ko će ga znati iz kojeg razloga nisam se mogao natjerati na redovno vježbanje. Ovu zimu sam na sreću doznao da moj drug trkač Darko ima fitnes centar i redovno radi sa grupama vježbe te sam se u februaru priključio i postao redovan na ovim treninzima. Pored samog benefita koji sam definitivno osjetio kroz ojačano cjelokupno tijelo, upoznao sam i jako drage neke nove ljude i neke nove životne filozofije. Kako su mjeseci prolazili i kako sam napredovao i u ovom segmentu, tako je i bol u koljenu jenjavala, što me je samo dodatno učvrstilo u uvjerenju da ozbiljno trčanje bez treninga snage je praktički nemoguće.

Problem jesenskih utrka leži u činjenici da pripreme trebate obaviti preko ljeta. To opet prevedeno znači vrlo rana ustajanja u cik zore i treninzi prije vrućina ili kasne noćne trening sesije kada temperatura padne na iole pristojnije razine, za Mostar bi to bilo recimo 30+ stepeni u 9 naveče. Da, na žalost, ljeta su sve toplija, a i noći se sve više pretvaraju u tropske – naviknućemo se valjda.

Kako su sedmice prolazile i kako su pripreme prolazile u najboljem redu, osjetio sam da cilj koji sam postavio je sve realniji te da se mogu s punim pravom nadati da ću ostvariti zacrtani cilj. Svom trkačkom drugu Teu sam često govorio da imam možda i bolji osjećaj od planiranog te da razmišljam i o nešto ambicioznijem rezultatu. Sve to dodatno je začinio Garminov prediktor utrka, softverska opcija koja na osnovu vaših treninga i postignutih rezultata, uz brojnu prateću metriku i analitiku, procjenjuje vaše trenutne sposobnosti. Tako je Garmin suludo tvrdio da imam rezultat od 3:30 pred sami kraj priprema, šala na koju sam se slatko nasmijao. Hajd opet s druge strane, na početku priprema rezultat je bio preko 4 sata, negdje u aprilu mjesecu, pa ako samo gledamo relativni napredak, može se zaključiti da su pripreme i program usmjeravale organizam u pravom smjeru. (Samo da napomenem da ovaj Race prediktor imate i na Runalyze softveru i isti je sedmicu pred utrku predviđao rezultat od 3:54).

U toku priprema sam uzeo učešće i na nekoliko lokalnih utrka, tu sam također ostvario dosta dobre rezultate te sam ušao u par zadnjih sedmica pun optimizma i samopouzdanja. Skoplja se ni najmanje nisam plašio, po prvi puta me jedan maraton nije definisao kroz prizmu straha od završetka ili tako neke slične situacije.

Da je Skoplje stvarno daleko od Mostara uvjerili smo se na dan puta. Pored mene, sa mnom su bile i tri prekrasne klinke, Lejla moja supruga te Belma i Ivana, dvije sjajne trkačke ličnosti. Zahvaljujući njima i njihovom veselom i neumornom duhu, put od skoro 13 sati vožnje i pređenih skoro 750 kilometara se pa gotovo nije ni osjetio. Jest da sam iz auta izašao kao iz kalupa i da me je lakše bilo slomit nego ispraviti, ali dobro, sve to ide u rok službe što bi rekli.

U drugom autu koje je krenulo na avanturu zvanu Skoplje su bili također sjajni trkački likovi, Ersan, Boris, Dario i Eldin. S njima smo se i malo družili po Skoplju te međusobno bodrili i pratili tokom utrke i nakon nje.

Da stvari mogu vrlo lako da se zakomplikuju sam osjetio dan prije utrke. Naime malo me je neka viroza napala, ko će ga znati. Ista je uticala da slabo spavam, da se pojavi neki osjećaj umora i iscrpljenosti, a i moja želja da kasno veče pred spavanje pojedem težak i kaloričan obrok sigurno od strane samog organizma nije primljena sa oduševljenjem. Ipak, nisam se dao prepasti niti potpasti pod uticaj nekih negativnih misli, rekoh idemo trčati kako smo planirali pa ćemo viditi šta će se desiti.

Start utrke je bio u 8 ujutro, nad Skopljem su se nadvili neki oblaci te smo prva dva sata praktično trčali u hladu i po jako ugodnom vremenu. Skoplje ima dva kruga, ravna ko tepsija, polumaratonci trče jedan krug, a mi maratonci još jedan, jednostavno. U Zagrebu sam se uvjerio da mi ovakva konfiguracija staze odgovara i mentalno mi je lakše trčati nego utrke gdje ne znam šta me čeka do samog kraja. I dok smo u prvom krugu bili skupa sa polumaratoncima te je na stazi u svakom trenutku bilo jako puno trkača, u drugi krug je ušlo nas rekao bih šaka jada. Prema zvaničnim podacima maratonaca je od 10.000+ ukupno trkača, bilo svega nekih 300tinjak. Nadao sam se ipak nešto većem broju. Dobra stvar ovoga je što su nas maratonce oficijelni fotografi uslikali nebrojeno mnogo puta te svi imamo pregršt lijepih profesionalnih fotografija sa same utrke.

U prvom dijelu utrke sam imao jedno neplanirano zaustavljanje u WC, valjda ta upala i viroza tjera organizam na nekontrolisano i često mokrenje, hajde da i to dočekam na nekoj zvaničnoj utrci. Poslije toga sam se osjećao kao preporođen, i par kilometara istrčao znatno bržim tempom od planiranog. Inače tempo utrke sam odredio u nekom rasponu, nikako fiksan jer sam bio svjestan da će biti određenih oscilacija u tempu. Također, čvrsto sam odlučio da ću sve redom okrepe iskoristiti za vodu i to hodanjem dok pijem, pa sam i taj gubitak lagano ukalkulisao u planirani tempo. Također, ukalkulisao sam i par kilometara pri kraju utrke ako mi nestane snage ili ne mognem držati planirani tempo, pa ćemo viditi. Naravno i nepreciznost samog GPSa, realno barem 300 metara sam očekivao više. Što se tiče energetske dopune, ponio sam gelove i iste sam koristio redom na: 7., 14. 21., 28. i 35. kilometru. Uz to, jedan sam uzeo 10ak minuta pred start utrke. Ostao mi je jedan neiskorišten, bilo je razmišljanje da ga uzmem na 40. kilometru, ali mi se nešto nije dalo te je ovaj ostao u džepu. Sveukupno sam imao 16 dionica gdje sam hodao, što voda što gelovi, uz ono jedno potpuno zaustavljanje na 8. kilometru usljed odlaska na WC.

Više o trci u Skoplju na MT: LINK.

Trka je prošla bolje od planiranog. Imao sam jednu manju krizu na ulasku u drugi krug, znači neki 22. – 23. kilometar gdje sam blago popustio, valjda podsvjesno usljed izostanka trkača na stazi i ulaska u ponovni krug. Brzo sam ovo prebrodio i nastavio trčati planiranim tempom. Sunce se također ukazalo te su uslovi na stazi postali malo izazovniji od onih iz prva dva sata utrke. Cijelo vrijeme sam imao 5 – 6 minuta rezerve i razmišljao sam čak i da malo pri kraju pojačam, što bi bilo izuzetno i iznad svih mojih očekivanja. Druga kriza me je uhvatila zadnjih 4 – 5 kilometara, malo je rekao bih volje ponestalo, a ne snage, tako da sam odlučio da ne rizikujem i da ovo što sam do tog 37. kilometra postigao i zadržim. Na kraju sam ušao u cilj sa vremenom 3:55:33, skoro 4 i pol minute brže od zadatog cilja s početka priprema.

Neposredno po završetku utrke, javio se i moj trkački drug iz Mostara – Teo, kaže da je pratio cijelu utrku na zvaničnoj aplikaciji te bio u stalnom kontaktu sa Lejlom i prenosio joj stanje na stazi, te moja prolazna vremena. Imam osjećaj da se više od mene sekirao i brinuo kako ću i šta ću, hvala mu na tome. On inače ima jedan maraton iza sebe, onaj proljetos istrčan u Bergenu. E sad kako mu je bilo i kakva su mu iskustva ne znamo, ali još uvijek gajimo nadu da ćemo saznati kroz neki tekst, članak objavljen na ovom portalu.

Najbolje od svega je što se, barem taj dan, nisam osjećao slomljeno i pretjerano iscrpljeno, vrlo brzo sam povratio elan i energiju te smo sačekavši i ostale kolege, otišli na ručak i kasnije do apartmana. Navečer smo naravno malo prošetali i otišli na počinak.

Tu večer nažalost, organizam iscrpljen od napora maratonske utrke je u potpunosti spustio sve odbrambene barijere te sam ustao virozan i slomljen od prehlade kao rijetko kada. Povratak nazad i dodatnih skoro 14 sati vožnje samo su bili šlag na tortu. Moj HRV status je strmoglavo krenuo prema dolje, što znači da je autonomni sistem organizma preuzeo vlast te poručio jednostavno vrijme je za liječenje, od sada mi preuzimamo, tvoje je da trpiš i pokušaš pomoći sa paracetamolom, čajem i mirovanjem. Tekst pišem nekih sedmicu dana nakon utrke i moram priznati da još uvijek osjećam posljedice i slabost u organizmu. Sretna okolnost je da mi pauza izuzetno prija. Na Stravi sam u jednom od komentara napisao da uživam u netrčanju ovih dana skoro pa kao i u trčanju. Naravno šalu na stranu, treba se temeljito odmoriti od ovakvih napora kojima naša tijela izlažemo, kako bismo mogli nastaviti u onome što volimo, trčanju, bicikliranju, planinarenju i svakom vidu aktivnosti na otvorenom.

O nekom turističkom elementu ovog putovanja ću možda nekom drugom prilikom, ovo je ipak bio odlazak na utrku maratona sa zadatim sportskim ciljem i fokus je bio prije svega na utrci. Pohvalio bih organizatora, trka je bila odlično pripremljena, vidilo se iskustvo, profesionalizam i rekao bih prije svega jedno poštovanje prema trkačima koji su učestvovali na utrci. Svakako preporuka svima koji razmišljaju, tim prije što je od oktobra mjeseca uvedena i redovna avio linija Sarajevo – Skoplje pa je i sam put dosta olakšan.

Za kraj sam ostavio neka svoja razmišljanja. Ovo je bilo jedno divno putovanje, putovanje prije svega kroz jedan proces, gdje sebi na početku puta zadate neki cilj, zatim osmislite kako do istog stići te uradite sve što ste u mogućnosti da taj cilj i ostvarite. Plan sam gotovo u cijelosti ispunio, potpuno mu se posvetivši u okviru 16 sedmica priprema. Možda je najveći izazov bio uklopiti duže i zahtjevnije treninge unutar ljetnog perioda, posebno mjeseca jula i avgusta. Nisam ni jednog trenutka sebi stvorio pritisak ostvarivanja željenog rezultata, mislim da bih time samo naštetio sebi, a u konačnici, osim mene, nikom pretjerano nije to ni bitno ni važno. Svjestan sam ja da bi mi moji kolege trkači čestitali od srca, bez obzira na rezultat i tako sam i pristupio pripremama i treninzima. Ipak su oni život i svakodnevnica, put koji prolazimo i kojim živimo život, trka je samo neki finalni konačni rasplet u trajanju od par sati i kao što rekoh, svaki je maraton priča za sebe i dok ne pređete ciljnu ravan ne znate šta vas sve čeka na dan utrke i kako će se ista razvijati.

Da li vrijedi truda ovo sve i da li ću u nekoj budućnosti ponovo proći kroz sve ovo ne znam, ali nadam se da hoću. Ako ništa da ponovo podijelim neka svoja iskustva i svjedočanstva sa vama kroz neke nove tekstove i možda, pokojeg malo bojažljivijeg ili nesigurnijeg trkača navedem da se okuša nekad u maratonskom izazovu. Viber grupa „Skoplje“ je preimenovana u „Berlin 2024“, pa ćemo viditi!

Vaši komentari