Piše: Đani Kosović
I koliko god to možda bilo neobično u tom trenutku, pomoglo mi je da malo odagnam misli od onoga što je ispred mene, a to je još punih 24,2 kilometra.
Daleko, predaleko, ali sve u svoje vrijeme. Dakle osnovni fakti ove trkačke avanture bi bili:
Mjesto radnje: Ljubljana
Trkač: Đani Kosović, Mostarac rekreativac
Vrsta utrke: Maraton
Datum: 20.10.2024.
Vrijeme: 9:00, sunčano
Ostvareni rezultat: 3:44:59
Status: Zadovoljan
Ljubljana je jedan od 6 trkačkih izazova nas nekolicine koji imamo za cilj istrčati 6 regionalnih major maratona odnosno u 6 glavnih gradova republika bivše nam države. To su redom Sarajevo, Beograd, Zagreb, Skoplje, Ljubljana i Podgorica. Aluzija je to naravno na 6 svjetskih najpoznatijih i najprestižnijih maratona poznatih kao major maratoni: Berlin, London, Čikago, Boston, Njujork i Tokio. Sad što je u ovu elitnu skupinu od neki dan i zvanično primljen Sidnej (a evo čitam i Šangaj se nameće!) je nešto drugo, gledaćemo i mi da u regionalne možda ubacimo Novi Sad, šta li. Bilo kako bilo, ovih šest regionalnih maratona su neka skromnija verzija, lijep izazov i dodatni motiv da se nešto postigne kada je maraton u pitanju. Moja neka maratonska priča je počela sa Beogradom, nastavila se preko Sarajeva i Zagreba da bi 2023. bila krunisana Skopljem i vremenom ispod 4 sata. Ljubljana se za 2024. nametnula kao logičan izbor, nastavak moje maratonske priče te sam utrku prijavio praktički odmah po otvaranju prijava.
Obzirom da sam u Skoplju, nakon priprema koje sam obavio uz pomoć Garminovog generičkog trening plana, istrčao dosta kvalitetnu utrku za moje mogućnosti, odlučio sam i za Ljubljanu da primijenim isti recept te sam, obzirom na datum utrke, sa pripremama zvanično krenuo 01. jula. „Idealno“ vrijeme za trkače, posebno u Mostaru, naravno ako ste mazohista svoje vrste, a izgleda da mi trkači to i jesmo. Uglavnom trening plan je dosta interesantan, malo detaljnije sam o njemu pisao u prošlom tekstu o iskustvima iz Skoplja.
Program se sastoji od jako puno intervalnih treninga, koji se mahom trče na laktatnom pragu te vikend dužina koje se progresivno povećavaju do onih nekoliko ključnih u trajanju od 3 sata. Na svakom od ovih dužinskih treninga se postepeno povećava i vrijeme trčanja na ciljanom tempu tako da isti dosta dobro uvježbate i naviknete se na njega tokom samih priprema. Sam tok priprema je prošao dosta dobro, uprkos nesnosnim vrućinama koje su vladale ovo ljeto u gradu i cijelom regionu, rekao bih. Uzgred, koliko se klima promijenila dovoljno govori činjenica da je ovo bilo najtoplije ljeto od kada se vrše mjerenja, a isto tako prognoza je da će ovo biti najhladnije ljeto do kraja naših života. Biće veselo, ali naviknućemo se. Imao sam dva manja prekida, prvi negdje oko polovine trenažnog procesa kada me neka viroza oborila i udaljila nekih sedmicu dana od trčanja, i drugi u završnoj fazi gdje su me nedavne poplave u Jablanici i Konjicu, usljed poslovnih obaveza koje sam imao tada udaljile opet nekih pet – šest dana od trčanja. Većinu vremena je bio prisutan onaj akumulirani umor, koji je, barem teorija kaže, u neku ruku i potreban i logičan, ali zadnju sedmicu je nekako sve došlo na svoje, sve su se kockice posložile i Ljubljanu sam dočekao sa velikom dozom samopouzdanja i vjere u svoje mogućnosti. Ovaj put, za razliku od Skoplja, na samoj utrci sam bio potpuno zdrav, i fizički i mentalno, ostalo je samo to istrčati i dobiti i faktičku potvrdu svega navedenog.
U Ljubljanu smo stigli supruga i ja, i to u četvrtak, nakon relativno udobne vožnje, uglavnom po autoputu. Od ljetos je u funkciji dionica autoceste od Počitelja, preko grandioznog vijadukta Hercegovina, tako da ste praktično nekih 20ak minuta od Mostara već na autocesti koja vas preko Hrvatske, dovede do same Ljubljane. Smještaj smo našli negdje u Vodnikovoj ulici, ispostaviće se kasnije na sjecištu nekoliko autobuskih gradskih linija tako da za kretanje po gradu, odlazak do centra i sl nismo morali koristiti auto. Gradski prevoz je vrlo kvalitetan, intuitivan, online uvezan sa Googlom, a što je najljepše, za nas trkače potpuno besplatan cijeli trkački vikend.
Sam grad je prelijep, centar obiluje mjestima za izaći, prošetati, ima dobre hrane i u čovjeku razvija neki poseban ugođaj. Sreli smo i dosta poznanika, kako iz Mostara tako i iz drugih dijelova BiH, zaista je dosta ljudi iz BiH na utrci, mislim da smo 7. najbrojnija država po učešću ukupno. Prešernov trg i tri mosta su centralni dio pješačke zone, mjesto susreta i druženja, a ako imate volje i vremena možete sići dole do rijeke i provozati se na nekoj od brodica. Obišli smo i obližnji dvorac na brdu iznad grada gdje pored prelijepog pogleda na cijelu Ljubljanu, možete dosta viditi i doznati o istoriji samog grada, običajima i tradiciji lokalnog područja.
Naravno, puno tome doprinosi i sama utrka, njoj je sve podređeno tih dana, na svakom ćošku se može viditi neki info, neki dio same utrke, baneri, reklame, baš vlada neka posebna atmosfera. Startne brojeve smo preuzeli u sportskom centru Stožice, uz sami broj dobijete i prigodnu torbu i službenu majicu. Prijašnjih godina je to bio dugi rukav jednog od najvećih sportskih brendova na svijetu, ove godine pak sponzor i dobavljač službenih majica je lokalni slovenački brend, majica je kratkih rukava, ali svejedno, vrlo kvalitetna i prijatnog dizajna i boje. Prateći expo je nešto što me je oduševilo u Ljubljani, zaista veliki broj izlagača, praktički sve što jedan trkač može poželiti je na jednom mjestu, obilje patika i brendova, opreme za trčanje i sl. Naravno, prigodni popusti i zaista povoljne cijene učinile su da smo osim startnih paketa, sa sajma izašli sa osjetno većim paketima u rukama te proporcionalno tome i osjetno tanjim stanjima na našim bankovnim računima.
Doći u Sloveniju i Ljubljanu, a ne otići na jezero Bled bi bila velika šteta, te smo tako Lejla i ja otišli na izlet te se u miru i prirodnim ljepotama Bledskog jezera napunili pozitivnom energijom i relaksirali za predstojeću utrku. Kraj oktobra i nešto kišniji dan doprinijeli su da na samom jezeru nije vladala prevelika gužva što naravno nimalo nije umanjilo ljepotu samog mjesta. Čovjek se s pravom zapita može li i treba li čovjeku nešto ljepše od ovoga. Priroda, čista i netaknuta, tek minimalno uplitanje ljudske ruke da obezbijedi samo osnovne infrastrukturne elemente za šetnju i obilazak ovog dragulja.
Prije same utrke, znači u petak i subotu sam odradio dva kraća treninga, onako preventivno da zadržim fokus i da se previše ne opustim. Dobro dođe kao neka finalna provjera da je sve ok, da ništa ne zateže, žulja te da nedelju dočekam bez nepoznanica i upitnika.
Samo jutro pred utrku je osvanulo bez kiše, ali tmurno i maglovito. Obzirom da je dan utrke, autobuske linije nisu bile u funkciji pa smo krenuli nešto ranije u centar grada na start, trebalo nam je nekih 30ak minuta da stignemo, taman da se zagrijemo rekoh Lejli. Dolazak na start, odlaganje stvari, toaleti, putokazi, razglas, startni boksovi i zone, u Ljubljanji je sve to dovedeno do perfekcije. Sva moja dosadašnja iskustva i utrke, barem kada je organizacija i atmosfera u pitanju, ne mogu se mjeriti sa Ljubljanom. Osjećaj koji u vama pobudi ova atmosfera je zaista fascinantan, ako ste i jedne sekunde sumnjali u sebe, u ono što radite, dvojili isplati li se, sve to nestaje u trenutku dolaska na startne zone. Cijelom dužinom je razglas koji je perfektan, kristalno čist i glasan, bez eha i interferencije. Udaračka sekcija koja je na samom startu na bini posebno postavljenoj za ove svrhe diže atmosferu i kako se priližava sami start u vama raste neki osjećaj, nešto jako pozitivno i dobro. Razmišljao sam malo o tom osjećaju, pokušavajući ga definisati, sreća, ponos, ushićenje, radost… Ipak zaključujem da je to sve i od svega po malo, ali da to nije ključni osjećaj koji me prožima. Zahvalnost, to je to. Zahvalnost na životu koji mi je omogućio da ovo doživim, zahvalnost na izdržanim i obavljenim pripremama da dođem na startnu liniju, spreman i siguran u sebe i svoje mogućnosti, zahvalnost na zdravlju koje se nije narušilo i koje me nije iznevjerilo, zahvalnost na porodici, prijateljima, svemu. Tačno tako, zahvalnost.
Start utrke je bio tačno u 9:00, ni sekund ranije, ni sekund kasnije. Ja sam bio u zoni D, to su maratonci do 4 sata, tako piše u prijavi i startnu liniju sam prešao nekih 5-6 minuta nakon pucnja. Gužva sa starta se prenijela još nekih par kilometara, mada je već nakon 3-4 minute bilo moguće uhvatiti neki svoj ritam i krenuti sa pravim trčanjem. Obzirom da su uz nas maratonce na stazi i polumaratonci, prva polovina utrke je prošla u konstantnoj velikoj grupi trkača oko vas, ali bez nekih poteškoća za trčanje ili nekih problema za držanje planiranog tempa. Meni je uvijek drago kada oko mene ima drugih trkača, posebno na maratonskoj utrci. Gledam na tempo i računam da je ovo brže od planiranog, malo se presabirem po glavi, razmišljam koliko je to „opasno“ i da li će možda u završnoj fazi da se desi neki krah ili nešto nepredviđeno. Zaključujem ipak da nema razloga za paniku, da je osjećaj u nogama dobar te nastavljam manje više u tom, nešto jačem tempu od planiranog. Okrepne stanice su svakih 5 kilometara, a moj plan gelova je svakih 7 kilometara. Srećom imam hidrogelove pa ne trebam vodu uz njih te tako gelove uzimam po planu, a vodu kako naiđem na sljedeću okrepu. Ovde da napomenem da je na gotovo svim okrepama pored vode, bilo i voća, izotoničnih napitaka ali i samih energetskih gelova tako da su se trkači mogli poslužiti njima ako eventualno nisu ponijeli svoje. Same okrepne stanice su dosta velike i nema straha od gužve ili eventualno nedostatka nečega, osim možda na prvoj gdje je još uvijek velika koncentracija trkača.
I tako je došao i onaj 18. kilometar sa početka teksta. Ne razmišljam zašto trčim, ne dovodim u pitanje ništa, jednostavno mi je palo na pamet i pokušavam se sjetiti kako sam počeo trčati. Bitno ili ne, ostao mi je ovaj detalj u sjećanju sa same staze. Bila je to 2015. godina, oktobar mjesec i moja (ne)mogućnost da se ispenjem stepenicama na prvi sprat do kancelarije. Iza zgrade u kojoj radim je sjeverni logor i atletska staza gdje provodim većinu svog trkačkog vremena i jednostavno sam se obukao u tada fascinantno nefunkcionalne i potpuno neprimjerene kožne tene te napravio pet krugova, s napomenom da je atletska staza nešto kraća od standardne i iznosi cca 350 metara. Ispade da mi je ovih nepunih 2 kilometra prvog trka promijenilo život iz temelja i omogućilo mi da o tome mogu razmišljati dok imam tu privilegiju da trčim Ljubljanski maraton. Ovaj mali izlet u mislima je brzo završio, fokusirao sam se ponovo na trčanje te nastavio onim nešto jačim tempom dalje.
Nakon što sam na 20. kilometru ispratio polumaratonce i odvojio se od njih nastavio sam dalje sa utrkom očekujući nešto manji broj trkača maratonaca. Ipak, kako je Ljubljana dosta veći maraton od svih koje sam do sad trčao, ni sam broj maratonaca nije bio zanemariv te nas je na stazi bilo podosta u svakom trenutku, barem iz moje perspektive. Prijalo mi je društvo na stazi, a poznata je činjenica da stanovnici Ljubljane masovno izađu na stazu i bodre trkače tako da je i atmosfera pored staze, podrška i navijanje bila zaista sjajna. Mogu reći da to dosta znači u psihološkom smislu i drži trkača u ritmu, pomaže mu da lakše prebrodi krizu. I ona tmurna jutrošnja magla se razišla, ispao je divan sunčan dan, a opet dovoljno svjež da temperatura ne utiče na same uslove i krajnji rezultat.
Dolazim na 35. kilometar i otprilike tu negdje me uhvati umor. Preostalih sedam i kusur kilometara sam istrčao nešto sporijim tempom, definitivno nije bilo snage da zadržim ritam. HR mi je skočio podosta, a i mozak je vjerovatno „odradio“ svoj dio posla, tako da sam, uprkos sjajnoj atmosferi i podršci pored staze dosta usporio i ušao u završnicu utrke. Teorija kaže da je to četvrti ključni faktor, tzv „otpornost na umor“ iliti po engleski „Fatigue resistance“ (skupa sa preostala tri, Vo2max, Laktatni prag i trkačka ekonomija). Puno teorije za nešto što se može zdravorazumski i jednostavno protumačiti kao umor. Valjda je logično da se neko ko trči u kontinuitetu nekoliko sati, može i umoriti. Hajde kad već ovo spominjem, da kažem da se ovo može popraviti pravilnim treninzima, prije svih praktikovanjem treninga na „umornim“ nogama, kao i treninga sa progresivnim povećanjem tempa te samih tempo treninga znatno dužeg trajanja.
Sam cilj i prilazak cilju je kroz ulice u kojima je bio start utrke tako da je sve lijepo ograđeno i prilagođeno nama trkačima, naravno u strogom centru Ljubljane. Auta nema ni na mapi i imate osjećaj kao da trčite na nekoj velikoj pješačkoj zoni, razglas se već čuje i sami cilj se bliži. Sjajna stvar u Ljubljani je što vas spiker proziva nekih sto – dvjesto metara prije same ciljne ravnine, a ulazak u cilj je spektakularan, sa velikim džambo displejem gdje se ukaže vaše ime, država iz koje dolazite te ostvareno vrijeme i plasman. Ciljna ravnina je dosta široka i na samom cilju nema ništa, ni medalja, ni okrepe ni službenih lica, sve je podređeno trkaču i njegovom ulasku u cilj, znači bez gužve i distrakcija bilo koje vrste. Tek nekih stotinjak metara dalje, krećući se ograđenim koridorom dolazite do volontera koji vam daju finišersku medalju, zatim dobijate i finišersku majicu, a možete se i fotografisati na miru sa službenim fotografom. Fotografije na žalost nisu besplatne, ako ih želite, morate ih platiti – isplati se. Tek nakon toga ide prva okrepna stanica sa vodom. Sve je još uvijek ograđeno, tako da su trkači odvojeni od gledalaca i pratilaca. Supruga me je naravno dočekala, njen polumaraton je protekao bez većih problema te sam dobio i par emotivnih fotografija na samom cilju zahvaljujući njenom angažmanu.
Izlaskom iz ograđene zone dolazite nazad na trg gdje su garderobe, toaleti i centralno mjesto za okrepu. Tu tek ima svega od tople juhe, preko voća, slatka te vode i izotoničnih pića, sasvim dovoljno da trkač povrati dah i ono što bi rekli „dođe sebi“. Ovde na trgu ima svakakvih dešavanja, od masažnog šatora, preko brojnih sponzorskih štandova pa sve do specijaliziranog mjesta za fotografisanje i opcije da ugravirate rezultat na finišersku medalju. Ovo zadnje sam preskočio, ali razumijem trkače koji imaju želju da to urade, posebno one kojima je ovo prvi maraton u karijeri.
Ručak, povratak u apartman, tuširanje, odmor, reklo bi se standardna procedura. Umor mi ne popušta, teško se krećem i malo me počinju boljeti mišići i zglobovi, posebno koljena. Supruga je u dosta boljem stanju, odlazi u grad s kolegicom iz Ljubljane, a ja se zavaljujem u krevet i pokušavam kao odmoriti se i barem na kratko odagnati umor koji me sve više savladava. Bezuspješno naravno. Znam da od spavanja tu večer nema ništa, sutra me čeka 10ak sati vožnje sa pauzama i laganim jutarnjim šopingom u jednom od najvećih tržnih centara u Sloveniji na obodu same Ljubljane, ali ne razmišljam previše, tako je kako je, ipak pozitivne misli prevladavaju, uspješno završen još jedan maraton, popravljen lični rekord za 11 minuta, nema dalje, top je ovo. Ovde bih iskoristio priliku da se još jednom zahvalim svima koji su nam davali podršku svo vrijeme, pratili nas i bodrili cijelo vrijeme. Posebno emotivno za mene djeluje moja Strava i brojni komentari podrške i čestitke, hvala svima još jednom od srca. Posebna zahvala trkačkim guruima Teu, Bokiju, Dariju, Ersanu i Eldinu, falili ste samo da znate!
Sam povratak kući, autoput, nešto laganija vožnja i dolazak u Mostar u večernjim satima, radost što smo opet s djecom, ipak su nam nedostajala. Ponedeljak je, valja sutra na posao te se na brzinu raspremimo, malo se informišemo o aktuelnostima kod kuće i krevet.
Na žalost, sedmica nakon utrke će mi ostati u lošem sjećanju jer, nakon što smo došli kući i okončali ovu avanturu i nakon što je popustio grč u kojem mi se tijelo vjerovatno nalazilo, organizam je potpuno krahirao, a slabost i malaksalost je došla do izražaja u svom najgorem izdanju. Da se razumijemo, samo fizičko stanje organizma je još i bilo prihvatljivo, ali um mi je bio tmuran i duboko zavijen sivim oblacima neke zebnje. Situacija je bila toliko loša da sam se zapitao, što mi je ovo trebalo, čak sam razmišljao da ove maratonske avanture okončam nakon Ljubljane. Dobro je da ovaj tekst nisam tada pisao, nešto bi to sasvim drugo ispalo. Srećom prošla je i ta mračna sedmica, optimizam i vitalnost su se vratili, počeo sam i sa laganim treninzima ponovo tako da su dileme i strahovi ostali iza mene. Okrenuo sam se planovima za iduću godinu, sve je opet imalo smisla. U glavi su mi Madrid i Podgorica, pa vidićemo.
Za kraj, posebno za čitaoce kojima je ovaj tekst predugačak, izvukao bih neke generalne zaključke. Prvo, Ljubljana je definitivno najbolje organizovana i najveća utrka na kojoj sam učestvovao. Svakako preporuka svima, maraton ili polumaraton – u zavisnosti od preferencija i mogućnosti. Posebno ističem ovo kao preporuku trkačima koji planiraju svoj prvi maraton da istrče, ovo je po meni idealna destinacija, obzirom na naše područje, kulturu i finansijske mogućnosti. Iskustvo koje dobijete vjerujem da će dugo ostati u sjećanju trkaču, još ako je to maraton prvijenac – idealno. Druga stvar koju želim podcrtati kroz zaključak je da ne trebamo forsirati maraton, nije to smisao trčanja, niti neka ultimativna potreba, ima on i svojih loših strana, a trkač je u srcu i duši svako ko iskreno i istinski uživa u trčanju, treninzima i trkačkim pričama, bio to maraton ili bilo koja druga dužina.
Vaši komentari
