KREŠIMIR TABAK: Boka – moj prvi maraton i rezultat 2:48:42 klubu za deseti rođendan

Piše: Krešimir Tabak

U jednom od najljepših zaljeva svijeta trčao sam prije tri godine na prvom izdanju polumaratona.

Organizacija je bila iznimna, moja izvedba odlična, a pamtim i treće mjesto u dobnoj kategoriji. Ako lijepim uspomenama dodamo i činjenicu da je moj AK Puls Tomislavgrad Boku uvrstio na ovogodišnji popis zajedničkih putovanja, dileme nije bilo. Grupna je prijava pala na vrijeme, a pripreme su krenule mnogo ranije.

Za jesen i zimu naglasak sam stavio na dvije utrke, half u Valenciji koji je bio krajem listopada i maraton u Boki koji se održao polovicom prosinca. Krajem sedmog mjeseca želje sam rekao treneru Marku Valičeviću i tako se oslobodio svih briga oko pitanja kako će ispasti. Moje je bilo samo da pratim upute profesionalca kojemu sam dao povjerenje. Rezultat u Valenciji pokazao je da radimo dobro te da bi takav kontinuitet mogao dati lijep učinak i na kraljevskoj disciplini – maratonu, distanci koju trebam trčati prvi put u životu. Imam dva traila u dužini od skoro 40 km, ali je to potpuno drugi sport i usporedba ne može donijeti nikakav relevantan zaključak za koji bih se mogao sa sigurnošću uhvatiti.

Između halfa i maratona bilo je točno sedam tjedana. Prvi tjedan poslije Valencije prošao je s laganim treninzima u interesu oporavka kako od jake utrke tako i od duga puta. Nakon toga slijedi prebacivanje na veću tjednu dužinu, a bome i brzinu. Na trenerovo pitanje o mentalnoj spremnosti za taj izazov, malo sam se uskomešao, a opet računam da on ne vjeruje da to mogu, ne bi ni pitao. Ipak, znatno povećanje tjedne kilometraže zvuči kao ozbiljan zalogaj. Do sada sam jednom trčao 80 km, a sada bi narednih šest tjedana trebalo izdržati kilometražu veću od te, do te mjere da će dva tjedna biti preko 100 km. Idemo trening po trening, tjedan po tjedan, pa što bude. Ako je izazov velik, podijelit ćemo ga na dijelove i svladavati jedan po jedan. Tako je i bilo. Treninzi raznovrsni, uzbudljivi i kreativni, neki brzi i žestoki, a neki dugi i do 37 km. U tom kontekstu odradio sam i utrku na 5 km u Škabrnji, gdje sam pobijedio, te Papuk trail od 30 km u Slavoniji, što je bio i svojevrsni test dužinske izdržljivosti, iako rekoh da je nezahvalno vući bilo kakve paralele između traila i ceste. Nakon što sam uspješno svladao sve izazove, dva tjedna prije utrke kreće smanjenje opsega i već mi je tada laknulo.

U subotu, dan prije utrke klupska se ekipa zaputila prema Boki. Budući da ću trčati maraton, važno mi je bilo da ne vozim ni u jednom smjeru pa je tu ulogu kao jedan od najboljih vozača u klubu preuzeo Vlatko. U predvečernjim satima stižemo u Tivat. Na preuzimanju startnih paketa povelik broj ljudi, a kako i ne bi kad ih nastupa više od 2000. Domaćini nas razvrstavaju na polumaratonce i maratonce, pitajući mene što trčim, a Vlatko odgovara, „zar se ne vidi da će na maraton!“ „Vidim ja da je on spreman k’o praćka“, uzvraća domaćin. Na dodjeli startnih paketa lista djevojka brojeve, plavi su za polumaraton, a crveni za maraton. Lista, lista, naiđe na jedan žuti na kojem piše „TABAK“, kaže, evo ga, ovo je Vaš. Bio je to poseban trenutak za mene. Bez obzira što mi je prvi maraton, organizator je vrednovao moj rezultat na halfu i dodijelio mi startni broj kakvi su inače namijenjeni elitnim trkačima. Iznimno uvažen i s osjećajem ponosa računam kako je ovo dodatan motiv i da na utrci vrijedi opravdati povjerenje. U večernjim satima uslijedilo je klupsko okupljanje u Kotoru, zajednička večera uz lijepe teme, podršku i nabrijavanje pred utrku. U to vrijeme stiže i trenerova poruka podrške, uzbuđenje na trenutak poraste, ali sam u osnovi miran i računam kako nema imperativa, plan je fleksibilan, a treninzi su pokazali da bi izvedba trebala biti zadovoljavajuća.

Dobro sam spavao, ustao, doručkovao, uzeo elektrolite, sve u miru i prisutnosti te je avantura mogla početi. Autom smo došli do Tivta, vrijeme svježe, bez vjetra, temperatura oko 9 stupnjeva Celzijevih, idealno za dugu utrku. Ponovno slijedi okupljanje, fotografiranje, međusobno bodrenje, pa zagrijavanje na koje krećem s našim prvim klupskim imenom Ilijom Jukićem. Ulazimo u zonu, zagrljajem prenosimo dobru energiju i jedan drugom želimo najbolju utrku. Još nisam razina da bih pomišljao na moguće postolje, što me čini do kraja mirnim, mnogo mirnijim nego što sam pred start svih drugih utrka, petice, desetke, pa i halfa. Sada, dok ovo pišem čini mi se da sam napetiji što je utrka kraća, jer što je distanca manja to je od početka potreban veći trud. Ovako, na maratonu, kreće se tempom 4,15, što je mnogo ugodnije od 3,45 ili 3,30 s koliko startam half, odnosno peticu. Po prvi put nosim Salomonov pojas (pravo pomažuće otkriće) u koji sam ubacio tri tablete soli, tri proteinska gela i bočicu vode.

S trenerom sam razradio plan koji izgleda ovako: prvu desetku ne bih trebao krenuti prejako, ne mnogo brže od pejsera koji trči 4,15, drugu bi desetku valjalo pojačati na 4,00, a nakon 20 km procijeniti mogu li i koliko ubrzati. U najgorem slučaju, tempo u drugoj polovici utrke ne bi trebao biti sporiji od 4,15. Takav bi scenarij doveo do rezultata ispod 3,00,00 što je za debitantski nastup više nego odlično. Čak bih se prije utrke usudio reći da osjetim kako bi to moglo biti bliže 2,55, što je sekundu prije starta prognozirao i Ilija, ali se na brže od toga definitivno ne bih smio kladiti. Iako spreman i opušten, negdje u podsvijesti nosim i sve što sam čuo o maratonu od iskusnih dugoprugaša, o zidu u kojega se udari odjednom, tako da s iznimnim poštovanjem stojim na startu kraljevske discipline i čekam da utrka krene.

U početku gužva, nekolicina maratonaca i osamdesetak sudionika halfa kreće u nešto jačem ritmu te ih ima velik broj i u mojoj putanji. Gledam da se držim polumaratonskog pejsera na 1,30 te u tome uspijevam. Također se usredotočujem na stazu, vodim računa o ekonomičnosti, koliko je moguće siječem zavoje te tako ne nakupljam nepotrebne metre. Nakon prvih 4-5 kilometara pejserov mi tempo postaje spor i težak pa odlučujem ubrzati, ali samo za jedan stupanj, tako da sam i dalje tek nekoliko desetaka metara ispred plavoga balona s oznakom 1.30. Kako kilometri odmiču, tako se i gužva smanjuje, a poseban trenutak za mene je bio na 7. km kada smo prošli pored kuće moje bokeške sestre koja je izišla da me pozdravi. Puno mi znači svaki podržavajući kontakt i svaki se takav pretvara u čistu energiju što je kako u životu, tako i na maratonu posebno važno. Redovito stajem na svaku okrepu i na miru pijem vodu, računajući kako su sekunde pri okrepi neznatne u odnosu na dobrobit koju donose gutljaji. U tempu 4,07 prošla je prva desetka, nakon čega uzimam prvi gel, a nedugo nakon toga i prvu tabletu soli. Inače sam odlučio da ću se tako podržati svakih 10 kilometara, što sam i učinio. Salomonov pojas doživljavam kao velik blagoslov.

Nakon toga držim se plana i odlučujem pojačati na 4,00. Ubrzanje mi odgovara, a prati ga i dobar osjećaj, toliko dobar da uspijevam pogledati okolinu, za što na kraćim utrkama nemam radne memorije. Tamo je sve usmjereno na puni trkački angažman. Na sat ne gledam dok ne otkuca kilometar, a kada se to dogodi, vidim da sve ide po planu te drugu desetku završavam za točno 40,00. To je ujedno značilo i približavanje okretu te jednu potpuno drugu dimenziju ove utrke. Približavajući se okretištu, sreo sam više od deset maratoanaca koji su već odvažno gazili u drugom smjeru, sve prekaljeni dugoprugaši, a među njima i trostruki zlatni olimpijac Valent Sinković.

Nakon okreta slijedi za mene najljepši dio utrke. Prvu polovicu utrke završavam za 1,26 te računam ako nastavim tako, bit će rezultat između 2,50 i 2,55. Od tada mi u susret dolazi mnoštvo trkača s halfa, gotovo svi pozdravljaju i bodre te se osjeti toplo ljudsko i veliko sportsko poštovanje. Na kraćim utrkama to nikad nisam doživio. Ovo je jamačno zbog respektabilne dužine, a možda i zbog žutog startnog broja. Za mene kao maratonskog debitanta neobično i iznimno emotivno iskustvo. Poseban je pak osjećaj kad prođe netko od mojih u bijelo-crvenim dresovima. Imam osjećaj kao da mi daju i od svoje energije. Vesna je pejsala polumaratonsku grupu na 2,00 te ih pripremila za poseban pozdrav. Predivno! U takvoj atmosferi prirodno je bilo ubrzati i ta mi je četvrtina utrke prošla daleko najbrže, kako u stvarnom, tako i u doživljajnom smislu. Dakle, treća desetka za 38,45 ili u tempu 3,52. Zvuči obećavajuće i za nastavak, za onaj dio za koji mnogi kažu da tek u njemu utrka počinje.

Približavajući se posljednjem okretu poboljšao sam svoj plasman za nekoliko mjesta te sam nastavio u dosadašnjem ritmu. Jedina je razlika što više nije bilo trkača s halfa, tek pokoji maratonac i dva domaća psa od kojih jedan i nije bio baš prijateljski raspoložen. Točno mi je u tom dijelu nedostajalo podrške da izvučem maksimum, ali sam i u toj samoći izdržao, s nešto više mentalne težine, ali su i raspoloženje i tempo ostali na iznimnoj razini. U neko doba ugledah crvene Goodr naočale, iza njih jedno poznato nasmijano lice i grupu koja se trudi dohvatiti 3,30. Nakon njihova bodrenja, duboko sam udahnuo i stisnuo još jače. Tako posljednju desetku dovrših u tempu 3,54, odnosno za 39,05 minuta.

Još je ostala završnica od 2,5 km, a Bogu hvala i dovoljno snage za pravi finish. Dižem tempo na 3,47 te završavam i drugu polovicu utrke za manje od 1,23. Vrijeme mojeg prvog maratona –  2,48,42 (tempo 3,59) i sedmo mjesto u apsolutnoj muškoj kategoriji. U cilju dobra energija, moji na okupu, grle i čestitaju, zadovoljni svojim nastupima, u isto vrijeme dijele radost zbog mojeg pothvata. Kako zbog sebe, tako sam sretan i zbog njih. Moj Ilija Jukić drugi na halfu s rezultatom godine u BiH, moj Zlatko Kajić do osobnog rekorda na halfu, a moj stari samuraj Boško Marković uvjerljivo prvi u dobnoj kategoriji. Ostali također odlični, svi zadovoljni. I oni koji nisu pošli s nama pažljivo prate rezultate i šalju čestitke. Za moj rezultat mnogi kažu da je jedan od najboljih debitantskih maratona u državi i okruženju. Lijepo čuti! Mnogo razloga za kolektivno zadovoljstvo koje se umnaža i širi zajedno s dobrom energijom.

Tjedan poslije utrke klub slavi deseti rođendan pa neka rezultat mojeg prvog maratona, inače deveti u BiH na godišnjoj razini, bude u čast toga događaja, kao mali znak zahvalnosti za sve klupske prijatelje i podršku koju dajemo jedni za druge – puno desetljeće!

Svim trkačima sretna nova godina sa željom da u njoj dosegnu sve ciljeve koje su postavili!

Vaši komentari