Piše: Krešimir Tabak
Ove je godine okupio 25000 sudionika. Oboren je svjetski rekord u muškoj kategoriji.
Skoro deset muškaraca trčalo je ispod jednoga sata i gotovo dvadeset žena ispod 1:10:00. Rezultat stotog muškarca u poretku iznosi 1:06:41, a stote žene 1:22:49. Više od tisuću momaka utrku je završilo ispod 1:20:00, a više od dvjesto žena ispod 1:30:00. U kvantitativnom i kvalitativnom smislu, riječ je dakle o svjetskom dugoprugaškom spektaklu.
Pripreme pod vodstvom novoga trenera
Budući da je polumaraton u Valenciji jedini koji sam planirao za ovu jesen, već duže vrijeme svu energiju usmjerio sam baš na tu utrku. Iako cijelu godinu dižem formu, stvarne pripreme za moj četvrti Super Half krenule su početkom kolovoza, točnije poslije petice u Goraždu. Ta mi je utrka ostala u lijepom sjećanju zbog jednostavnosti, profesionalnosti i gostoljubivosti domaćina, ali i zbog činjenice da sam baš tamo istrčao svoju najbržu peticu za 17:48. Bila je to ujedno i posljednja utrka za koju sam se pripremao samostalno te je odmah po povratku iz grada na Drini za mene krenula nova era u trčanju.
Još početkom veljače, u jednom susretu s prijateljem i ponajboljim dugoprugašem u državi – Antom Pokrajčićem, krenula je spontana priča o treninzima i trenerima te mi je već tada zazvonilo ime – Marko Valičević, trener koji ne sastavlja treninge šablonski, nego se u punini posveti pojedincu i profesionalno ga bodri na razvojnom putu. Na osnovi tih preporuka s punim sam se povjerenjem javio Marku te smo odmah dogovorili uvjete suradnje. Već sam tada gledao prema Valenciji i ideji da trčim ispod 1:20:00. Svjestan koliko je to ambiciozno za nekoga tko je tek dohvatio 1:23:00 i sebi i treneru kažem kako je to želja, ali ne i imperativ. Tako je za mene krenula ozbiljna avantura koja se pokazala kao pun pogodak. Opseg kilometara nije se mnogo promijenio (između 270 i 300 mjesečno), ali su treninzi postali raznovrsniji, kreativniji i jači od onih koje sam sam sebi zadavao. Novost su mi i vježbe snage, koje do ovoga trenutka i nisam baš prakticirao.
Dan za danom, tjedan za tjednom, potpuno discipliniran, odrađujem baš svaki trening i osjetim kako mi je izvedba u svakom pogledu mnogo bolja nego prije. Nakon točno dva mjeseca pod vodstvom trenera, biramo desetku u Banjoj Luci kao testnu utrku za Valenciju. Iako je sama utrka završila bez službenih rezultata, što je kod svih sudionika pa i kod mene izazvalo ogromnu frustraciju, svoju sam misiju ispunio. Pri ulasku u cilj, sat je pokazao 36:48, što je točno 100 sekundi brže od mog najboljeg vremena na 10 km. Taj je rezultat donio potreban mentalni mir, vjeru i samopouzdanje pred moje jesensko finale. Nastavio sam s treninzima i s radošću dočekao put u Španjolsku.
Putovanje i turistička strana medalje
Kako to obično biva, kada su u pitanju utrke iz Super Halfs serije, na put idem s trojicom prijatelja i klupskih kolega. Krešimir Sliško putuje iz Münchena, a Vlatko Kovačević, glavni logističar Ante Mamić i ja iz Splita. Krenuli smo nakon što je Maminjo zgužvao dvije limenke piva te smo u četvrtak navečer svi sletjeli u Barcelonu.Tu smo prenoćili te u zoru rastrčavamo od apartmana do Sagrade Familie i natrag do mjesta gdje smo odsjeli. U Valenciju smo planirali putovati vlakom, međutim kako su taj dan sve karte bile rasprodane, iznajmljivanje automobila postaje najprihvatljivija opcija. Tijekom vožnje uživamo u krajoliku, a široke i ravne ulice našega odredišta bude u nama trkačke subselfove te već počinju komentari koliki se tempo može postići.
Subota je bila dan za hodanje. U jutarnjim satima otišli smo do Expoa, koji je smješten izvan grada. Tu smo preuzeli startne pakete, razgledali opremu, a kako su cijene bile prilično dobre kupili smo po koju sitnicu. Za nekoga tko puca na visok rezultat, najbolje bi bilo ostatak dana provesti odmarajući, ali kako je u ekipi turistički dio vlastitosti bio jači od trkačkoga, tako sam se i ja prilagodio. Više od pola dana proveli smo u Gradu znanosti i umjetnosti, a od niza ponuđenih tema izabrali smo Oceanografiju te ostvarili blizak susret s ukupnim oceanskim životom, od mikroorganizama i meduza do pingvina i morskih pasa. Na kraju dana, kada smo već bili prilično umorni od hodanja, razveselila nas je predstava s delfinima. Novo iskustvo za plakati od ljepote. Uslijedio je odmor i rast uzbuđenja.
Dan utrke
Svi se budimo u ranu zoru prije alarma, nakon čega slijedi doručak, spremanje i put autobusom na start utrke. Već od početka se vidi da je organizacija na svjetskoj razini. Volonteri ekspeditivno i učinkovito odgovaraju na sve potrebe trkača te se nigdje ne čeka duže od minute. Za garderobu su organizatori predvidjeli veliki plato koji može primiti desetke tisuća ljudi, a posebna je pogodnost što se nalazi samo nekoliko minuta hoda kako od starta tako i od cilja. Posljednji stisak ruke s mojim prijateljima i svaki ide ka svojoj zoni. Zanimljivo, nas četiri u isto toliko zona, od druge do pete. Red i struktura za koje su se pobrinuli organizatori uistinu je zadivljujući te je prostor za švercanje, ako ga je uopće i bilo, sveden na minimum. Svih 25000 sudionika dobili su startnu poziciju koja im po rezultatu pripada, što umnogome olakšava tijek utrke te se ne stvaraju nepotrebni zastoji.
Prva zona rezervirana je za one koji imaju rezultat ispod 1:20:00 te ih je jamačno bilo više od 1000. Pet minuta poslije njih krenula je utrka za nas koji imamo rezultat između 1:20:00 i 1:25:59. Nas ima nekoliko tisuća. Atmosfera na startu puna adrenalina i pozitivnih emocija, osjećaj koji se s malo čim dade usporediti. Temperatura je na ugodnih 13 stupnjeva Celzijevih, a lagana kiša pojačava ugođaj. Staza u potpunosti ravna, baš onako kako su je opisivali svi koji su trčali ovu utrku. Startnu liniju prelazim sa zemljakom Markom Buljanom te zajedno trčimo nekoliko prvih kilometara.
Iako su ulice prilično široke, u prvoj trećini utrke vlada velika gužva te se za tempo ispod 3:50 valja probijati kroz mnoštvo. Otežavajući je to čimbenik koji rezultira gomilanjem dodatnih metara, ali kako je sve ostalo na razini, na ovaj se segment ne treba žaliti. Navijači koji su se rasporedili duž cijele staze, kao i organizirana glazbena podrška smještena na svakom kilometru, stvaraju takvu atmosferu da jednostavno moraš dati sve od sebe. Nakon prve petice sat pokazuje tempo 3:46, što je taman dovoljno za željeni cilj, međutim kako osjetim da je snaga na većoj razini, u nastavku se usuđujem ubrzati i prva desetka završava tempom 3:43. Na dvije okrepne stanice uzimam po gutljaj vode, a na desetom kilometru proteinski gel i to je to što se unosa tiče.
Druga polovica utrke prolazi u najboljem raspoloženju u dosadašnjih 50 nastupa. Manja je gužva i više prostora za neometano ubrzanje. Uz to računam kako je Valencija jedna na svijetu i kako se ovako dobri uvjeti događaju jednom u tko zna koliko utrka. Sjetim se i nekolicine svojih najbližih koji s podrškom prate moj nastup te odlučujem pojačati tempo. Na kraju druga desetka završava u tempu 3:36, što je sedam sekundi po kilometru brže od prve. Vrijeme druge desetke 36:08, cijelih 40 sekundi brže od rezultata u Banjoj Luci. U preostalih 1400 m (skupio sam 300 m viška) tempo dižem na 3:34 te s velikom radošću prelazim ciljnu liniju. Službeno vrijeme – 1:18:25, što je 4 minute i 50 sekundi brže od mog rezultata prije godinu i pol postignutog u Pragu. Sretniji od mene ne znam je li bio i Yomif Kejelcha, mladić koji je na istoj utrci postavio novi svjetski rekord. U tomu i jest ljepota rekreativnog trčanja. Bez obzira na to trčiš li half 1:15:00 ili 2:15:00, osjećaš se kao svjetski pobjednik jer si ostvario svoj cilj.
Nedugo iza mene dolazi i moja ekipa, sva trojica zadovoljna jer su uspješno završili utrku i ostvarili zacrtane ciljeve. Uslijedio je odlazak u stan, gdje me na mobitelu već dočekala trenerova čestitka, kao i čestitke najbližih. To je za trkača uvijek poseban osjećaj, kada u ovom za trkački entuzijazam još nedovoljno osviještenom svijetu netko uvaži tvoj trkački identitet. A osjećaj zbog izvedbe i rezultata podsjeća me na dan kada sam diplomirao. U ovoj prigodi možda je bilo još više emocija i osjećaja ispunjenosti. Ostatak dana proveli smo odmarajući i šetajući te smo posjetili i crkvu svetog Nikole. Za nas posebno znakovita jer je upravo sveti Nikola zaštitnik AK Puls Tomislavgrad.
Povratak kući
Sljedećega dana put automobilom do Barcelone i istraživanje njezinih sadržaja. U utorak ujutro, sretan povratak kući i uz sve zadovoljstvo, ostali smo u nevjerici gledajući prirodnu katastrofu koja je sekundu nakon našega odlaska pogodila Valenciju. U najdubljem suosjećanju s ljudima s kojima smo jučer zajedno šetali, najiskrenije se nadamo da će se život brzo vratiti u normalu te da će prelijepa Valencija uskoro disati kao što je disala u vrijeme našega boravka. I mi se jednoga dana ako Bog da planiramo tamo vratiti, na distancu duplo dužu od polumaratonske, jer je ova utrka više nego ispunila očekivanja.
Vaši komentari
