Piše: Edina Harbinja
Ovo je više moj osvrt, trkački dnevnik jedne znatiželjne štreberke koja voli isprobavati nove stvari – čak i kad zna da možda nisu idealne za duge pruge.
Naime, soda bikarbona (u ovom slučaju Maurten Bicarb sistem) se najviše preporučuje za trke i treninge visokog intenziteta, nešto do 12 minuta i u VO2Max zoni. A ja – ja sam s VO2Max intervalima davno završila (hvala Hanson planu), i sada u ovoj kasno-martovsko-aprilskoj fazi treniram tzv. strength intervale – duže i nešto sporije od polumaratonskog tempa, ali malo brže od maratonskog. Svejedno, znatiželja je prevladala i odlučila sam probati Bicarb u tri navrata: jedan intervalni trening, jedan tempo i jednu trku.
Kupila sam Maurten Bicarb sistem 12, preporučeno za moju kilažu – 59.90 funti (ili 136 KM). Nije jeftino, pogotovo jer su to samo četiri doze.
Prvi test: 3x5K intervali (krajem marta)
Plan: 3x5K na tempu 4:22/km s 2K pauze, plus zagrijavanje i hlađenje – ukupno 18K.
Protokol: standardni doručak (zobena kaša), sat vremena pauze, pa priprema bikarbone. Prvo se pomiješa prašak s vodom – pretvori se u nešto nalik njihovom hidro-gelu, i u to se ubace zrna bikarbone. Poenta je da se zrna progutaju, ne žvaču, da ne bi došlo do iritacije – jer se razgrađuju tek u želucu nekada. Okus? Gel kao svaki Maurten – želatinozni šećerni okus, a zrna… pa, ko zna ukus sode bikarbone, zna o čemu pričam.
Trening je prošao super. Pejs ravnomjeran, osjećaj dobar, sve kontrolirano. Nije bio neki dramatično različit osjećaj, ali primijetila sam da nisam bila iscrpljena kao inače nakon takvih treninga. Da li je Bicarb pomogao? Možda. Ili je samo dobra faza treninga. Ili ciklusa. Ili placebo.
Drugi test: Tempo 16K na maraton pejsu (početak aprila)
Ovdje je sve išlo nizbrdo (ne ona dobra trkačka nizbrdica). Ne zbog Bicarba, nego zbog PMS-a i jakog vjetra u prsa. Trčanje je bilo teško, jedva sam ostala blizu ciljnom tempu, i realno – da sam popila energetsko piće ili nešto još jače s bikarbonom i espressom ne bi mi pomoglo. Dakle, test neuspješan, ali ne krivim Bicarb. Krivim hormone i vrijeme.
Treći test: 10K trka – Boston Marathon UK (dok Ersan trči maraton, ja 10K!)
Plan: ići na PB, i to nakon brutalnog mjeseca i sedmice od 102K. Dakle, umorne i teške noge.
Popila sam Bicarb kao i ranije – isti protokol. Trčala sam koliko sam mogla, od početka sam bila treća, iako mi je iza leđa bila jedna cura do 6k. Po njenom disanju sam shvatila da neće dugo, završila je oko minut iza mene. Prve dvije cure su bile dosta ispred, tako da sam posljednji dio trčala uglavnom sama. Drugi dio trke bio je vjetrovit i zato dosta teži. Staza ravna skoro ko tepsija, može se uporediti recimo s Modriča 10k u BiH. Podrška na većini staze nepostojeća, sve do cilja, jedna okrepa i generalno dobra organizacija (više o Bostonu na LINK-u).
Ako bih željela sumirati dojam, osjećala sam se solidno, a posljednji kilometar sam uspjela ubrzati na pejs 4:05. Moguće je da je bicarb pomogao umornim maratonskim nogama, ali ko zna. Pao je PB za oko 1,5 min, rezultat 42:25, treća žena i prvo postolje u UK. Zaradila se i poneka funta. Taman za ručak poslije trke. Oporavak nakon trke je bio dobar – možda i bolji nego očekivano. Da li zbog Bicarba? Ili zato što sam pametno jela, spavala, rolala se, istezala, kiselila u epsom soli?
Da ili ne?
Nisam sigurna. Prvi trening mi je vjerovatno bio najbolji s obzirom na osjećaj, ali teško je reći je li to zbog Bicarba ili zato što mi je faza treninga i ciklusa bila taman. Druga dva puta, efekat je bio ili slab ili nemjerljiv. Ipak, ono što je važno: nijednom mi nije bilo loše u stomaku. Ni grčeva, ni „WC panike“, ni neugodnosti – sve sam super podnijela.
Bicarb, izgleda, kao što istraživanja i pokazuju, ima najbolje efekte na intenzivnim naporima do 12 minuta – što znači da za maratonce nije baš idealan. Ali ako trenirate VO2Max intervale, 3K trke, možda neki brzi 5K – može biti zanimljiv eksperiment. Imam još jednu dozu pa možda probam na nekom parkrunu.
P.S.: Patike za London
Na Boston 10K trci sam trčala u Adizero Adios Pro 4 – koje su bile super, ali, opet, bojim se žuljeva na peti koji mi se pojave na dužim trčanjima. Zbog toga sam odlučila da ih ne nosim na London maratonu 27. aprila. Umjesto njih, uzela sam Asics Metaspeed Sky Paris – testirala ih na jednoj dužini i tempu, i djeluju kao pun pogodak. Više recenzija ima online, neću daviti – ali meni su puno udobnije (posebno oko pete, gdje su bolje obložene), iako nisu tako mekane, manji je pad đona, karbon ploča je ravna (a ne zakrivljena kao kod Alfi ili Pro). Stabilne su, lagane, udobne i odlične na maratonskom tempu.
Dakle, za London – idu Asicsice. I bez Bicarba.
Vaši komentari
