Piše: Đani Kosović
Imao sam neki načelni plan u glavi da na jesen 2025. trčim Podgoricu, jedini preostali od regionalnih 6 major maratona te tako kompletiram izazov koji smo neki od nas trkača sebi postavili kao cilj.
Ipak do Podgorice je još podosta vremena, pa se tako rodila ideja da se trči i jedan proljetni maraton. Ovo je priča o avanturi zvanoj Madrid i jednom prelijepom druženju.
Začetak ideje
Avanturu u Madridu pohodilo je nas šestero. Pored mene i moje supruge Lejle, u društvu su se našli još Irma, Reno, Eldin i Dario, sve redom zaljubljenici u trčanje i putovanja. Kako smo došli do Madrida sada kada pišem ovaj tekst malo mi je maglovito, ali sam poprilično siguran da je ključnu ulogu odigrao Eldin, pasionirani navijač Real Madrida inače pitar sa dna kace, što bi rekli. Njegova ljubav prema FK Sarajevo je dosegla epske razmjere, što oni koji ga poznaju – znaju vrlo dobro. Ništa manja nije ni njegova ljubav prema Realu i sa velikom dozom sigurnosti mogu reći da je on kumovao ovom odabiru. Datum 27. 4. 2025, mi negdje u sredini avgusta, topi se asfalt, Eldin formira Viber grupu sa prvom legendarnom porukom: „Dobro došli u grupu za Madrid ili Rama, gdje nam bude povoljnije.“ I tako je naša avantura zvanično počela.
Generalije
Prvo i osnovno bila je prijava na sam maraton. To smo obavili jednostavno i brzo preko zvanične stranice, pri tom uplativši rekao bih standardnu cijenu za startninu za ove veće svjetske maratone, uz dodatak za „dozvolu za trčanje“ od atletskog saveza Španije za taj jedan dan same utrke. Interesantan namet, ali šta je tu je, obavezan je. Usljedio je odabir termina i dužine boravka. Obzirom da smo supruga i ja trebali ostaviti djecu samu kod kuće, nije nam se nešto previše ostajalo u Madridu. Opet, s druge strane, ovakve stvari čovjek sebi omogući možda jednom u životu i šteta bi bilo ne iskoristiti priliku i uživati u ljepotama Madrida i Španije općenito.
Ovu dilemu razriješio je prevoz, odnosno uslovljenost dostupnim letovima za Madrid. Neko prvo rano razmišljanje o najmu kombija i cestovnom prevozu smo vrlo brzo ostavili iza sebe, odmah nakon što je google maps „izračunao“ da iz Mostara ima 2.700 km vožnje, što je previše – previše je. Avion se nametnuo kao realan i logičan izbor, a u analizi mogućih ruta najlogičnija i najmanje stresna bila je opcija sa aerodroma u Dubrovniku, kompanijom Iberia. Direktan let u trajanju od neka 3 sata, idealno. Međutim, cjenovno gledano, jedina povoljnija opcija je let srijedom kako za Madrid tako i u povratku te smo nakon nekoliko kafa (ili piva ne sjećam se više!) i Eldinih palačinki, odabrali upravo ovaj termin za boravak, srijeda 23. 4. – srijeda 30. 4.
Još stignemo i na prvomajski uranak i roštilj po povratku, a imaćemo i nekoliko vezanih neradnih dana usljed prvomajskih praznika, taman da se odmorimo i pripremimo za nastavak života poslije Madrida. Reno je nakon „određenih“ peripetija rezervisao lijep apartman u jednoj od madridskih četvrti pod nazivom Arguelles. Mirna rezidencijalna četvrt koja se ne ističe pretjerano od ostatka grada, popularna među studentima, inače dio distrikta Moncloa – Aravaca. Iako se na prvu činilo da nismo blizu centru grada, niti startnim boksovima same utrke, sve to je nebitno ako ste blizu metroa, a bili smo baš blizu. Sa metro prevozom grad je dostupan praktički na dohvat ruke, nemate osjećaj veličine, niti udaljenosti bilo čega. Tako smo završili generalije i naravno krenuli s pripremama. Nas troje, Eldo, Irma i ja ćemo trčati maraton, a Lejla, Reno i Dario polumaratonsku distancu.
Pripreme
Obzirom da je bilo dosta vremena do same utrke, sa pripremama nisam krenuo odmah, već sam lagano održavao formu, čekajući i nadajući se nešto hladnijim jesenskim danima. Ni svjestan nisam tada bio koliko ću se uželiti topline i ovih vrućih ljetnih dana. Zimomoran kakav sam inače, zimu sam dočekao uglavnom virozan i prehlađen, a takav sam ostao i tokom većine priprema. Jasno je i laiku na šta su te „pripreme“ izgledale, uglavnom nebrojeno propuštenih ili korigovanih trening sesija, nedovoljna sedmična kilometraža, a i treninzi dužine nisu obavljeni do kraja kako sam planirao. Na ovo sve „nakalemila“ se i povreda koljena, vjerovatno iz želje da nadoknadim dio propuštenih treninga. Tako sam odlučio da od nekog sportski vrijednog rezultata nema ništa ovaj put te onako dosta smireno prihvatio tu činjenicu, probao zadnjih par sedmica malo poštediti tijelo dodatnih opterećenja te nadati se da ću utrku barem uspjeti završiti.
Madrid
Madrid je glavni grad Španije od 1561. godine i prema Wikipediji ima nešto više od 3 miliona stanovnika po popisu iz 2005. godine. Gradski simbol je medvjed propet na drvo planiku (španski madrono), iliti po španski „El oso y el madrono“, pa otud i naziv gradu. Inače prvo naselje na području današnjeg Madrida osnovao je arapski emir Muhamed I u drugoj polovini 9. vijeka na mjestu gdje se danas nalazi kraljevska palača. Prvobitno je to bila vojno vjerska nastamba tzv. „ribat“ na lijevoj obali rijeke Manzanares. Uskoro postaje poznata pod imenom Mayrit (odnosno Magerit u kasteljiziranoj formi). Dakle, Madrid se rodio kao ribat, tj. zajednica vojnog, ali i vjerskog karaktera. Alfons VI – poznat kao i Hrabri, kralj Kastilje i Leona godine 1079. sa sjevera pokreće ofanzivu kojoj je cilj bio zauzimanje Toleda, gdje mu se na putu nalazio upravo Mayrit. Godine 1083. Madrid konačno pada u ruke kršćana i biva naseljen stanovništvom sa sjevera poluotoka. Veći značaj Madrida počeo je u srednjem vijeku, 1561. godine kada ga je kralj Filip II proglasio prijestolnicom Kraljevine Kastilje i Leona te iz Toleda, dotadašnje prijestolnice, u njega seli svoj dvor. Ostatak istorije, građanski rat i diktatura Franka (kao i ovaj kratak sažetak) dostupan je na Wikipediji pa neću više trošiti tekst na isti.
Današnji Madrid je moderna metropola, uređena i urbanizirana sa metroom, centralnom tačkom javnog prevoza, ali i vrlo dobro posloženim i organiziranim autobuskim saobraćajem te prigradskom i međugradskom željezničkom infrastrukturom. Ono što smo doznali je da je kvaliteta vode iz gradskog vodovoda vrhunska te da ako baš želite uvrijediti stanovnike Madrida onda ćete kupiti one velike plastične boce flaširane vode od 5L.
Uz sedmičnu kartu koju jednostavno izvadite odmah na aerodromu imate praktički neograničenu mogućnost prevoza te je sve jako intuitivno i jasno obilježeno i mogućnost da se izgubite ili pogriješite neku liniju je praktički svedena na nulu. Iako nema neku značajniju rijeku (ima ova mala Manzanares – meni ko Radobolja izgleda) grad je prepun zelenila i zelenih parkovskih oaza. Jedan od najljepših je Retiro gdje smo proveli dobar dio dana, uživajući u miru, zelenilu i jezeru kao centralnom dijelu ovog parka. Pored Retira, vrijedi spomenuti i Casa de Campo park – najveću zelenu oazu Madrida gdje su pored nepreglednih parkovskih predjela smješteni i gradski Zoo te luna park za zabavu. Trasa maratona prolazi dobrim dijelom kroz ovaj park te je prijatno osvježenje posebno jer se nalazi u zadnjoj četvrtini utrke. Madrid je i grad kulture, u samom centru blizu ciljne linije utrke nalazi se muzej Prado, dom poznatih slikara i umjetnika kao što su Velasquez, El Greco, Rafael, Goya i mnogih drugih.
Impozantno zdanje, predivno organizovano i uređeno. Inače red na ulasku je dobrih pola sata, ali zaista se isplati i nije problem sačekati. Naravno, karte se mogu kupiti i online kao što su to uradili Dario i Eldin te onda nemate obavezu čekanja u redu za ulazak. Obavezan obilazak je i kraljeve palače, monumentalnog zdanja pored kojeg se također trči na utrci te kultnog stadiona Real Madrida – Santiago Bernabeu.
Ovaj stadion gledan izvana djeluje nerealno i svemirski, a vjerujem da i jeste takav. Eldin i Dario su organizovali i obavili obilazak unutrašnjosti sa vodičem te su prepuni utisaka. Iako nisam fan Reala poštujem ga kao instituciju i apsolutnog vladara evropskog fudbala. U okviru stadiona je naravno i fan šop Real Madrida – bolje ne ulaziti, posebno ako ste navijač kraljevskog kluba. Možda još da spomenem jednu od kultnih zgrada Torre de Madrid (engl Tower of Madrid), smještenu na centralnom gradskom trgu – Plaza de Espana koja je visoka 142 metra i izgrađena u periodu između 1954. i 1957. godine te je u to vrijeme bila najviša poslovno stambena zgrada u zapadnoj Evropi.
Pored obilaska grada, šopinga, zabave i druženja, odradio sam i dva kraća treninga od 30ak minuta. Osjećaj je bio nešto bolji nego što sam imao u Mostaru pred polazak, pa me i to na neki način umirilo i dalo mi dozu samopouzdanja pred utrku. I kod kuće je s djecom sve bilo u redu, tako da je i to uticalo na nešto relaksiraniji pristup utrci i samom boravku u Madridu.
Preuzimanje startnih paketa
Paketi su se preuzimali na Madridskom kompleksu sajmišta, kompleks hangara i velikih hala blizu aerodroma do kojih se naravno stiže uz pomoć metroa. Sam expo je bio dosta velik, međutim kako smo kasnije zaključili dominirali su štandovi sa suplementima i čarapama.
Što se tiče patika, obzirom da je adidas bio generalni sponzor, nije bilo drugih izlagača tako da ste mogli birati između nekog od adidas modela koji su bili naravno na sniženju a na posebno izloženom dijelu bile su i ručno potpisane patike najvećih svjetskih trkača i trkačica, pobjednika nedavno držanih najvećih major maratona u svijetu. Ja kako imam adizero Boston 12, relativno friške patike, nisam bio zainteresiran pretjerano za ovaj dio. Majice, brojevi i ostatak startnog paketa lako i brzo se preuzme, naravno obavezna je identifikacija putem ličnih dokumenata. Službene majice su bile u tri boje, prljavobijela za maratonce, plava za polumaraton te crvena – po nama najljepša za trkače na 10k dionici. Eldo je sjetno primjetio – šteta što ne prijavih cenera.
Utrka
Madridski maraton ima dugu tradiciju održavanja. Prva utrka organizovana je davne 1978. godine, što znači da je ovogodišnje izdanje 48. po redu. Na dan utrke ustali smo čili, odmorni i puni elana iako smo noć prije pratili finale kupa Španije, još jedan El clasico. Jutra su inače dosta svježa i trebala je neka dukserica ili nešto slično svakako. Dolazimo na start – metro naravno, i tu tek spoznajemo razmjere i veličinu samog događaja – 45.000 trkača. Ostavljamo stvari i polako se upućujemo u svoje boxove, ima ih ukupno 11.
Sve je perfektno organizovano, nema potrebe da ikoga išta pitate. Dolaskom na mjesto događaja trkač u stvari tek postaje svjestan zašto je ovo Rock’n’Roll serija. Guns and Roses, Metallica, Queen, AC/DC, Deep Purple, Iron Maiden, ZZ Top… nema dalje, vrh, barem za mene kome je rok muzika dio odrastanja bila i koja je i danas, bez obzira na dance, techno, pop i ostale moderne muzičke izričaje i dalje prvi izbor. Sjetim se koncerata svoje mladosti, EKV, Partibrejkersi, Električni orgazam… Jedino mi fali Dubioza kolektiv, slatko se nasmijah u sebi.
We will rock You! I krenusmo u još jednu maratonsku avanturu. O samoj utrci neću previše ovaj put, reći ću da je staza dosta valovita i nije baš za obaranje nekog ličnog rekorda. Moj Garmin je skupio 353 metra akumulirane elevacije. Ono svježe jutro brzo se pretvorilo u prelijep i sunčan proljetni dan pa su i uslovi na stazi postali nešto izazovniji. Ja sam trčao rekao bih laganijim tempom, uglavnom koljeno je diktiralo sve. U glavi su mi se cijelo vrijeme vrtili scenariji šta ću, dokle ću izdržati te sam malo po malo prelazio kilometar po kilometar. Cijelo vrijeme uz stazu su rok bendovi, mlade španske nade koje live svirkom dižu atmosferu i stvaraju taj jedan poseban rock’n’roll doživljaj kod trkača. Nakon nekih 30ak kilometara koljeno je konačno odlučilo da pametniji popušta te sam ostatak dionice protrčao bez većih problema, došavši tako u cilj za 4:20:09. Rezultat identičan Beogradu 2021. i mom prvom maratonu s tom razlikom što sam ovaj put utrčao ne pretjerano umoran, čak bih rekao i iznenađujuće odmoran i svjež.
Razlog tome je naravno dosta lakši tempo koji sam držao gotovo svo vrijeme utrke. Osjećaj je bio kao da sam završio MoHalf u nekih 2 sata recimo, baš onako dobar osjećaj, bez obzira na nešto lošiji rezultat. Supruga me je sačekala u cilju, te smo se brzo svi okupili, osim Eldina naravno koji je još daleko na stazi negdje bio. Irma je, bez obzira na sve okolnosti, istrčala sjajan rezultat te završila u generalnom poretku na visokom 49. mjestu u ženskoj konkurenciji. Pohvale i nada da će se ova sjajna trkačica malo ozbiljnije u budućnosti posvetiti trčanju i treniranju. I naši polumaratonci su generalno zadovoljni utrkom i rezultatom. Na aplikaciji nas je pratilo i par prijatelja iz BiH, a bili smo u kontaktu i sa Ersanom i Edinom koji su trčali maraton u Londonu taj isti dan – učestvujući tako u obaranju svjetskog rekorda po broju finišera na jednoj maratonskoj utrci, London je ipak London. U Madridu je bilo nešto preko 13.000 finišera maratona, 23.000 polumaratonaca i preko 7.000 trkača na 10k utrci. Dominirali su trkači iz Etiopije koji su osvojili skoro sva mjesta na postoljima i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Nakon nepunih 6 sati na stazi, stiže i Eldin u cilj u svom bordo izdanju, jedan epski momenat i ponovo se zavijorila zastava FK Sarajevo. Uglavnom, uspio je u namjeri da utrku istrči unutar zadanog limita od 6 sati i zasluženo se okitio finišerskom medaljom maratonca. Drugi put malo treninga i priprema bi pomoglo Eldo!
Ponedeljak i nestanak struje
Dan nakon utrke smo krenuli do grada u želji da razgledamo još pokoju znamenitost te malo skoknemo i u šoping. Ispostavilo se da ćemo svjedočiti najvećem nestanku struje u novijoj povijesti ne Madrida, nego kompletnog Iberijskog poluotoka. Španija, Portugal, dio Francuske, sve je to u momentu ostalo bez struje i praktički paralizovalo život. Javni prevoz, radnje, telekomunikacije, servisi, sve je stalo. Mi u prvi mah nismo ni znali o kakvom kolapsu je riječ dok prve informacije se nisu probile kroz veoma ograničenu internet konekciju.
Svi smo se nekako vratili do apartmana, presabrali te lagano izašli u šetnju kroz obližnji park i zelenilo koje nas je okruživalo. Španci su dosta mirno i bez panike podnijeli sva ova dešavanja, tako je to kad se ima vjere u državu i kada ista funkcioniše. Veliki broj policajaca i ostalog servisnog osoblja vrlo brzo uspostavio je i red u saobraćaju tako da su gužve, kojih je na žalost bilo u pojedinim trenucima, riješene i nisu bitnije uticale na normalno funkcionisanje grada. Također ni u trgovinama nije bilo panike niti neke velike kupovine, iako se mogla primijetiti veća gužva nego inače. Većina grada dobila je struju nazad u večernjim satima, naš kvart na žalost tek sutra ujutro. No big deal, što bi rekli.
Posjet ambasadi BiH i obilazak Toleda
Za zadnji dan boravka smo ostavili obilazak ranije spomenutog srednjevjekovnog grada Toleda. Prije odlaska na ovaj izlet imali smo čast da nas ugosti ambasadorica Bosne i Hercegovine u Španiji, uvažena Vesna Andree Zaimović, inače strastvena trkačica. Ovom prilikom se zahvaljujemo na gostoprimstvu ambasadorici i osoblju naše ambasade koje nas je zaista srdačno primilo te izrazilo veliko zadovoljstvo što smo se odlučili doći i trčati maraton u Madridu ove godine.
Toledo nas je ostavio bez daha. Iako se vide na žalost efekti pretjerane komercijalizacije, grad ipak ima sačuvanu onu srednjevjekovnu formu i izgled, a od znamenitosti bih istakao kuću/muzej u kojoj je poznati slikar El Grecco proveo većinu svog života. Svakako vrijedi obići ovu znamenitost kao i katedralu u Toledu, tvrđavu Alkazar, sinagogu, crkvu Santo Tome, ostatke džamije, zidine itd. Uglavnom, vratite se u neka davna vremena kovača i srednjevjekovnih kovačnica, a kakav je značaj imao ovaj grad sam ranije naveo. Naravno i čuveni Servantesov Don Kihote je na svoj put promicanja viteštva krenuo upravo iz Toleda.
Na našu veliku žalost, došla je i srijeda, dan povratka te smo napustili Madrid i Španiju puni utisaka i sa dozom tuge. Ipak, sedmica dana nije malo, Lejla i ja smo se već pomalo uželili i djece te nam povratak i nije tako teško pao. Ovaj tekst pišem nekih sedmicu dana od povratka i nekako smo još svi pomalo u Madrid filmu.
Za kraj
Ovo je bilo jedno prelijepo trkačko iskustvo i prije svega jedno druženje dragih ljudi. Sve na ovom putovanju je bilo besprijekorno, apsolutno ni na šta se nemamo žaliti. Sam sportski segment je svakako važan i bio je glavna odrednica i odluka zbog koje smo se odlučili upravo za Madrid. Međutim ni ovaj turistički segment ni trunke ne zaostaje za sportskim dijelom i svakako je, barem za nas trkače ovo „dobitna kombinacija“.
Sa same utrke sam izvukao i neka nova iskustva. Po prvi puta, evo nakon istrčanih 6 maratona, na maraton više ne gledam kao na nešto nedokučivo, neizvjesno i utrku koja izaziva strah od završetka. Vjerovatno će se i to nekada u budućnosti desiti, ali sad zasad zadovoljan sam činjenicom da ga mogu istrčati i ipak nedovoljno pripremljen. Kao i kod većine disciplina, uloženi trud i kvalitet priprema direktno je proporcionalan ostvarenom rezultatu. Za maraton ovo posebno treba naglasiti, tu nema popusta niti prečica. Vidio sam i doživio kako je to na zaista velikom i svjetskom nivou trčati, biti dijelom te nepregledne rijeke trkača, nasmijanih, raspoloženih i zadovoljnih lica. Mislim da ćemo nas šestero sretnika koji smo ovo doživili i proživili, pamtiti ovo iskustvo i ovu avanturu do kraja života. Bože zdravlja i treninga pa ponovo negdje ovako nešto slično isplanirati i organizovati. Do tada spremam se za Podgoricu pa ćemo viditi.
Vaši komentari
