Piše: Ersan Bijedić
Nije sve u rezultatu, vodio sam se željom da istrčim stazu koju je prešao Filipides i po kojoj je nastala moja najdraža trkačka disciplina – maraton.
U svemu je normalno nama amaterskim sportistima uvijek jako bitan i turistički dio pa je odlazak u Atinu bio posebno primamljiv, a grad je kasnije i ispunio naša očekivanja.
Dobra organizacija – manje stresa
Tako smo odmah u maju rezervisali avionske karte iz Beograda, dokle smo putovali autom i noćili pred let. Na tom proputovanju nam je pravi domaćin, vozač i zabavljač, kako uvijek to zna, i ovaj put bila Katarina Dajić. Osim kotizacija i smještaja u Atini koji je ispao povoljniji nego npr. noćenje u Prijedoru, a ispunio sve zahtjeve komfora, rezervisali smo odmah i taxi – sa i do aerodroma. Jednako smo uradili i u Rimu na proljeće pošto karte za javni gradski prevoz obično ne obuhvataju i aerodrom. S obzirom da smo koristili istu agenciju “Mozio”, a dva puta se pokazala jako pouzdanom i jeftinijom od običnog taxija, definitivno zaslužuje preporuku (naravno, nisu jedina takva agencija, ali po komentarima koji se mogu naći na internetu, potencijalno najsigurnija). Vozač čeka sa ispisanim imenom na vašem aerodromskom izlazu, sve upute dobijete na e-mail i sms-om, a završili ste brige po pitanju transfera do apartmana i što je još važnije – iz apartmana do aerodroma pri povratku. Uvijek je manje stresa uz dobru organizaciju. Već na aerodromu smo kupili i petodnevne karte za javni gradski prevoz – najkorisnije potrošenih 9 eura. Vjerovatno među najjeftinijim kartama za javni prevoz u Europi. Sve to nam je dalo prostora da obilazimo grad već u petak večer iako smo u Atinu sletili oko 17:20.
Za majicu prehodaj čitav Expo
Dan kasnije je bio rezervisan za Expo i odmor pred maraton. Posebno jer je Expo, odnosno olimpijska Taekwondo dvorana, prilično udaljena od centra i uz otežan saobraćaj je trebalo dosta vremena za podizanje brojeva i povratak u apartman. Na ulazu u dvoranu Grci dijele brojeve za trku, ali uz napomenu da majicu iz startnog paketa uz podignuti takmičarski broj možete podići tek na drugom spratu. Tako morate proći kroz čitav lavirint i gužvu Expa da bi se poslije špalira svih sponzora, izlagača, reklama sportske opreme, raznih trka, suplemenata… probili do svoje majice. Malo iritantno, ali vjerovatno efikasno. Sličnu foru koriste i za finiš trke, o čemu u nastavku.
Navij sat na 3:30h
Start trke je u 9 sati, a posljednji autobusi sa nekoliko lokacija u centru grada voze za Maraton u 6:45 sati (prvi kreću u 5:30h). Dok je Profa Dražen odmarao, Hana i ja smo morali ustati u 3:30, obaviti sve što treba prosječan takmičar prije same trke i krenuti u 5:20 u Omoniju (dio centra za koji je trebalo nekih pola sata da ga Profa nazove Urinija zbog specifičnog “mirisa” koji se širio jednom njenom ulicom), odakle smo odlučili da je za nas najpraktičnije uzeti bus. Organizacija je besprijekorna, u svim fazama maratona smo primijetili ogroman broj volontera pa su tako bili raspoređeni čak i na izlazima iz metroa u centru grada kako bi trkače usmjeravali ka autobusima koji voze za Maraton. Čim smo došli do jednog, krenuo je na start u Maraton, bez da je dozvoljen ulazak ijednog trkača viška, tako da niko nije morao stajati i trošiti se prije trke. Vožnja je trajala oko 50 – 52 minute.
Rekordne brojke
Za ovogodišnje 36. izdanje maratona su organizatori javili da je prijavljeno 18.750 trkača, a ukupno na svim trkama rekordnih 55.000 trkača iz 109 zemalja. Konačni rezultati pokazuju brojku od 15.295 trkača koji su završili maraton.
– Prije samo 7 godina smo imali 5.000 maratonaca. Istina je da je ovakav rast broja trkača u kratkom periodu veliko iznenađenje i za nas iako je bio cilj da trku unaprijedimo. Grčka je pretrpila veliku ekonomsku krizu, a u istom periodu je Atinski maraton strašno narastao, izjavio je Kostas Panagopoulos, predsjednik Atletskog saveza Grčke (SEGAS).
Zeleni bufovi za stradale
Po izlasku iz autobusa, masa trkača na putu do starta od volontera dobija plastične vreće kojima se mogu ogrnuti kako bi zadržali toplotu jer je u rano jutro (a stigli smo prije 7) bilo poprilično hladno (kasnije je bilo prevruće za maraton). Na sljedećem 
punktu dobro raspoređeni volonteri nam dijele zelene bufove, a jedan mi objašnjava da ćemo ih nositi u čast stradalih u požaru koji je pogodio okolinu Atine prošlog ljeta i odnio 99 života (jedna od lokacija vjerovatno podmetnutog požara je relativno blizu starta maratona). Bio je to požar sa najvećim brojem žrtava u Europi još od 1900. godine. Pred start je održana i minuta šutnje za njih.
Slom već prije polumaratona
Trka je imala 11 blokova i start u valovima gdje su po rasporedu elitni trebali krenuti u 9, a posljednji trkači i takmičari u brzom hodanju u 9:38. Kasnila je koji minut pa smo krenuli u 9:05. Moj, treći blok (prema rezultatu 3:05 iz Rima), je startao pola minute poslije elite. Za mene je ovo od početka bila psihološki najteža trka, a kasnije se ispostavilo i fizički. Znao sam da ima dosta uspona i morao sam odmah prekrižiti jurnjavu na rezultat, a što odmah sa sobom nosi i manje ushićenja i motiva. Jedina želja je bila trčati stazama Filipidesa, a to je pomalo bila nedovoljna motivacija. Kraj teške sezone i posljednja trka, šesti maraton ove godine… sve se skupilo. A onda me iznenadila i staza. Očekivao sam ozbiljnije uspone poslije 17km, ali valovi su već od 8. kilometra. Krenuo sam trčati na 4:30 – 4:35 što sam u tom trenutku smatrao da je rezervisani tempo za mene (u Zagrebu sam 4 sedmice ranije trčao maraton na tempu 4:22). Ispalo je jako loše. Poslije prvih nekoliko uzbrdica sam mogao vratiti tempo ili ubrzati, a posljednji put se to uz dosta napora desilo na 17. i 18. kilometru. Tu je bio kraj.
Mučio sam se već poslije 20km, što mi se nikad dosad nije desilo na maratonu. Već tad mi je pomalo postajalo jasno zašto Filipides nije mogao bolje proći. Još je on po legendi trčao oko 35km, dok su nama dali da malo kružimo kako bi nabili onih 42.195m što je IAAF tek 1921. godine uspostavio kao definitivnu dužinu maratona (na osnovu dužine koja se trčala na OI u Londonu 1908. godine). Najsporiji kilometri su došli na 25. i 26. (6:02 i 6:04). Znao sam da sam pao u formi jer su se uz prethodna dva maratona (Banjaluka i Zagreb) vezali tapering i odmor, što znači da automatski ne treniraš normalno za još jedan maraton. Primijetio sam pad i na posljednjem testu (5x2km trening sam uradio lošije nego pred Zagreb), ali sam opet mislio da bih trebao trčati Atinu za oko 3:15 – 3:20. Nema šanse! Vjerovatno nisam ni ukupno bio dovoljno oporavljen za još jedan maraton. Ne znam, teško je nekad sve to analizirati ispravno, ali rezultat svakako nije bio u prvom planu.
Posljednjih 8km treba doživjeti
Stigao me na 28. kilometru Slovenac Jure Arnuš. Priča da je u Teamu Radojković iz Hrvatske, da mu je žena iz Zenice i da je i njega iznenadila staza. Do 40. kilometra smo trčali zajedno, uzaludno čekali da prestanu usponi. To mi je dosta pomoglo da držim kakav – takav tempo (oko 5:00 – 5:15) i da mi se ne desi da prvi put počnem hodati na trci. Okrepne stanice su bile odlične, a negdje do 34. kilometra su bili sporadični punktovi sa navijačima. Na posljednjih 8 kilometara, kad se već trči kroz grad, osjetna je važnost tradicije i ove manifestacije za lokalno društvo. Sa obje strane trase je duž svih tih 8 kilometara veliki broj navijača koji stalno daju podršku, a posebno je impresivan posljednji kilometar i finiš na dobro popunjenom stadionu Panathinaiko gdje su održane prve moderne Olimpijske igre 1896. godine. Tako dobru atmosferu nisu imali drugi maratoni na kojima sam učestvovao, između ostalih ni Rim, Budimpešta ili Zurich. Završio sam sa 3:31:31, od mojih 11 maratona, to mi je treći najlošiji rezultat.
Hana mi je bila u mislima već od pola. Ionako je pomalo strahovala kako će završiti tešku trku s obzirom na nivo njenog treninga i sve probleme koji su je snašli prije maratona. Moj subjektivni osjećaj (kad se tako rano raspadneš sve djeluje strašno) je bio da je staza puno teža od očekivanog, da su usponi od 8. kilometra do kraja, da nema pomoći na nizbrdicama i ravnom pa sam mislio da bi ona (bez obzira što ove godine ima 3:28 iz Hamburga) mogla i odustati ili doći za 5 sati. Kad je Profa rekao da je završila za 4:04:51, djelovalo mi je nevjerovatno. Uz sve okolnosti, njen rezultat mi je izgledao puno moćniji. Trčala je i puno ujednačenije od mene, a iz cilja došla kao da je prešla lagani trening polumaraton i nastavila odmah dalje prema metrou. Nezadovoljna rezultatom i radosna što slijedi zabavni turistički dio. I naravno, jer sad može na miru zapaliti.
Grci su cilj napravili tako da nije moguće odmah dobiti okrepu, niti medalju, pa baš zato u njemu nema zadržavanja trkača i niko vas ne tjera s tih pozicija da se nastavite kretati i smanjite gužvu. Radite to svojevoljno u potrazi za okrepom. Po ulasku u cilj, prolazi se još oko 200m da bi dobili medalju, a onda se nastavljate dalje kretati kako bi na izlasku sa stadiona došli do okrepe, dok je ostavljena roba u kamionima još dalje nekih 500m od tog mjesta. Pomalo nezgodno za izmučene trkače, ali dosta efikasan način da se izbjegne gužva u završnici.
Turistički trail i trekking
Ako planirate trčati Atinu, probajte prvo maraton Stazama Branka Ćopića, jer Atina je teža od toga. Vrijedi se spremiti za nju jer kasnije nudi izvrsno turističko iskustvo. Naš fokus je bio prvo na tome da posjetimo Akropolj, antičko svetilište posvećeno grčkoj boginji Atini, zaštitnici grada Atine, i na samom vrhu ovog 156m visokog brda hram u njenu čast, Partenon. Ulaz na brdo puno građevina iz 5. vijeka p.n.e. košta 10 eura. S druge strane brda Filopapu, gdje je i zatvor u kojem je bio zatočen Sokrat, i brdo Pnyx, gdje su se sastajali stari Atinjani kako bi raspravljali važna pitanja, možete posjetiti besplatno. Nedaleko ispod njih u dolini je Agora, nekadašnji centar antičke Atine gdje za 4 eura možete obići hram boga Hefesta i muzej Agore, a za šta će vam trebati bar sat vremena. Nije lako ako u nogama imate maraton iz prethodnog dana. Ispod Akropolja je Plaka, najstarija četvrt u gradu, u kojoj po mišljenju starih Atinjana borave bogovi, i gdje mi se Hana popela na glavu (i skakala po njoj). Odlično mjesto za ručak ili večeru, bilo da želite probati lokalnu kuhinju ili se odlučiti za nešto klasično.
Turistima najnapućeniji dio je sigurno na potezu od trga Syntagma prema trgu Monastiraki, šetalište koje je nezaobilazno u obilasku grčke prijestolnice. More je od centra grada udaljeno nekih 20km, ali gust saobraćaj vožnju do naselja Palaio Faliro i plaže Voula čini ipak nešto dužom nego je to uobičajeno. Poklopilo nam se da se na dan maratona igrao najveći grčki fudbalski derbi, Olympiacos – Panathinaikos, karte su se mogle nabaviti za nekih 15 – 20 eura, što je u odnosu na zapadnoeuropske cijene i lige petice jako povoljno, ali smo odustali u posljednjem trenutku. Sigurno da ne bi bilo zgodno vozati se na kraj grada poslije maratona.
Na kraju, šest dana u Atini nije ni približno dovoljno za grad od preko 4 miliona stanovnika, ali svakom dobro organizovanom posjetiocu, uz trkačko iskustvo na autentičnoj maratonskoj trasi, ti dani mogu ostati izvrsno ispunjena uspomena.
Pobjednik trke u Atini, Brimin Misoi (Kenija), je trčao treći najbrži maraton na istorijskoj stazi sa 2:10:56, što je samo jednu sekundu sporije od Talijana Stefana Baldinija koji je 2004. godine pobjedom na istoj dionici donio zlatnu olimpijsku medalju svojoj zemlji. Najbrža žena u Atini je bila Muriuki Shelmith Nyawira (Kenija) sa 2:36:46.
Vaši komentari
