Piše: Monika Vištica
Čak i on sam sudjelovao je na Atenskom maratonu pa mi je udijelio i par savjeta, zatim naknadno spremio i samu trasu te još par nekih smjernica.
Grupa Ljubušaka koja je pohodila Atenski maraton su (na 10km): Marijan Luburić, Tea Čepo, Nikola Leko, (maraton): Ante Tomić, Željko Madžar, Samir Sadiković, Marko Tomić, Monika Vištica.
Sad već nakon tjedan dana od utke i povratka doma ja još ne znam kako opisati svoj doživljaj svega što se dogodilo iako sam do samog maratona mogla već razmisliti što i kako napisati. Ali idemo se prvo vratiti na početak svega. Glavni krivac za ideju bio je Ante Tomić. Još početkom prošle godine spominjao je kako ima želju da otrči svoj treći Atenski maraton. Tu ideju smo krenuli realizirati, na ekipi je bilo samo da potvrdi tko će ići i koju dionicu odabrati. U srpnju 2021. ja sam imala nezgodu na planinarenju gdje sam ozljedila ligamente lijeve noge u predjelu skočnog zgloba. U tom periodu razmišljala sam pozitivno i vodila se idejom da je to tek naredne godine i da se imam vremena pripremiti. Tadašnji cilj je bio samo istrčati, nikad se nisam vodila da je bitno napravit neko vrijeme, naglasak je bio na druženje, sudjelovanje na utrkama i ponajviše super se zabaviti. Igrom slučaja sam nekako ušla u svijet trčanja jer nikada nisam imala želju da trčim niti sam voljela trčanje. Odlazak na Mostarski polumaraton 2019. mi je uvelike otvorio oči i pomogao da doživim ono najljepše od trčanja. Tako da mi ni ostale utrke na kojima sam bila nakon toga nikada nisu bile bitne po pitanju vremena, niti sam trenirala za njih, samo bih se prijavljivala kada bi išao i ostatak ekipe.
Znajući da maraton nije mala stvar i da nije tako jednostavno samo se pojaviti na startnoj liniji, tada sam u glavi već imala plan. Nakon oporavka od ozljede krećem s treninzima, naravno uz trenera i stignem se spremiti, imam godinu dana prednosti.
Ali nije sve onako kako mi to zamislimo i nikada, ali baš nikad ne ide po planu.
Mjeseci su prolazili, a moj se oporavak odugovlačio i prolazio jako sporo. Dvadesetak km tjedno mi je bio vrhunac cijelog trčanja. Nakon blagdana i nove godine, u prvom i drugom mjesecu 2022. konačno sam mogla povećavati kilometražu i treninge, ali nisam bila u zadovoljavajućoj formi za otrčati ni polumaraton. U proljeće sam nakon nakon jedne utrke u razgovoru s Antom Živkovićem odlučila da krenem trenirati pod njegovim vodstvom i da krećemo sve ispočetka. Lagano smo krenuli s treninzima u početku četvrtog mjeseca. Tako da slobobodno mogu reći da sam pripreme za maraton krenula od tog prvog treninga s njim.
Pripreme su krenule odlično i zaista mi je bilo drago vidjeti koliko napredujem i da sve to ima smisla. Usputno s treninzima i pripremama, sudjelovalo se i na drugim lokalnim utrkama. Bilo je tu par osobnih PR i postolja, ali glavni događaj bila je Atena u jedanaestom mjesecu. Tjedni bi prosjek bio 50 do 60 otrčanih kilometara raspoređenih na 5 dana u tom tjednu, s danima pauze u kojima bih si priuštila gušt vozeći bicikl ili planinarenjem. Dužine koje sam odradila bile su 21, 23, 27 i 30. Odlazak u Atenu se približavao i nisam stigla ubaciti još jednu dužinu, ali smo se Ante i ja usuglasili da je čak i dobro da malo odmorim, da to ne forsiramo, ali nemam tapering. To mi se i činilo u redu jer ipak on je tu trener, moje je da slušam i trčim, hahaha.
Ušli smo u zadnji tjedan prije odlaska i cijela ekipa je bila ushićena i jedva smo čekali kročiti u Atenu. S obzirom da je sami odlazak planiran dosta rano, na nama je samo bilo spremiti stvari i uputiti se za Sarajevo na aerodrom. Petkom rano ujutro smo krenuli, imali smo kratko presjedanje u Istanbulu te smo oko 15:00h već bili u hotelu. Nakon raspremanja i malo odmora, već predvečer smo bili u obilasku i na večeri. Nakon toga u sklopu zadnjih priprema Marijan (Luburić) i ja izišli smo na jedno lagano trčanje po gradu te smo se tako imali prilike još bolje upoznati s gradom koji je zaista predivan. Subotom ujutro nakon doručka, uputili smo se prema mjestu gdje smo trebali podignuti startne pakete i usput koliko smo imali prilike upoznavali smo se samim mjestom događaja i jednim dijelom same trase.
Iako samo vodili računa da nam je sve u blizini smještaja, podizanje startnih paketa je bilo poprilično udaljeno, pa smo odlazak prema Olimpijskoj Taekwondo dvorani tj. Expo pronašli s pomoću taxi-a. Po ulasku u dvoranu prvo podižemo koverte sa startnim brojem i klasičnu torbicu koju dobivate na utrkama, zatim smo se probijali kroz cijeli labirint sponzora, brendova i izlagača koji nude i promoviraju svoju sportsku opremu ili utrke, nakon toga penjemo se na kat i opet slijedi probijanje kroz masu ljudi i ponuda koje nude. Naravno da smo tu obavili i shopping, jer se uz dodatne popuste za trkače to ne propušta. Nakon izlaska i naravno fotografiranja s brojevima, nas deset dijelimo se u dvije grupe.
Prva grupa se vraća odmah do hotela i odmara jer za koji sat imaju utrku (njih 3), a ostatak nas kojima je maraton dan kasnije uputili smo se prema Acropolis-u. Glavni simbol Atene kojeg smo obišli kroz satak nas je baš oduševio. Nakon silaska uputili smo se prema čuvenom Panathenaic stadionu gdje je bio cilj noćne utke na 10km i tu smo dočekali Teu, Marijana i Nikolu. Sama atmosfera je bila odlična, naročito kad shvatiš da bih i ja trebala sutra biti na njihovom mjestu i proći kroz cilj, bila je dodatna motivacija.
Buđenje u 04:00h ujutro mi je malo teško palo, ali nisam bila sama, pa mi je već bilo lakše. Hotel Evripides u kojem smo bili smješteni, osim predivnog ugođaja, izišao je u susret svim trkačima koji su odsjeli u hotelu s tim da je omogućio doručak u 05:00h. Time su nam svima olakšali zadnje pripreme prije odlaska k busevima, što je odlično. Malo prije 06:00 krenuli smo pješice prema busevima koji su nas trebali odvesti na sami start. Ujutro u toj satnici bilo je dosta hladno i morali smo se dobro obući, ponijeli smo sportske torbice koje smo dobili dan ranije i koje su služile za osobne stvari koje bi ostavili prije starta i čekale nas u cilju nakon trke. Na startno mjesto stigli smo skoro 2h ranije od starta koji je bio u 09:00h.
Ante, Željko, Samir, Marko i ja bili smo u zadnjem desetom boxu, čekanje je prolazilo sa zezancijom i u opuštenoj atmosferi, ali s dozom straha i nervoze, bar što se tiče mene. Kratko sam se čula s trenerom i rekao mi je da krenem u tempu 05:45, da ne spuštam ispod 05:40 i da ne forsiram te da mogu ubrzati zadnjih 5km ako budem u mogućnosti i da se čuvam bez forsiranja te ako se budem pridržavala tog tempa otrčati okvirno za neka 4h i par minuta. Kroz zezanciju sam mu spomenula da bih pratila pacera na 3h i 59min, ali Antin odgovor je bio da pratim ako mi tempo ne bude brz, ali u svakom slučaju da vidim kako se najbolje osjećam. Odradila sam zagrijavanje od 2km na prepunom stadionu uz mnoštvo ljudi.
Prvi box je krenuo u 09:00h, dok je naš krenuo kao zadnji tek u 09:44. Dogovor je bio da se kao ekipa držimo skupa koliko možemo, ali s obzirom na moj zadani pace, već na samom startu smo se udaljili. Kad smo startali, startala je i moja odabrana play lista, meni muzika dosta pomaže, tako da je i na utrku to ostavilo dosta utjecaja. Iako sam sama sebi ponavljala da moram lagano i da si ne smijem dozvoliti da me ponese start, ponijeo me! Prva dva km sam spustila i više od dozvoljenog, ali iako smo bili među zadnjima bilo je dosta borbe za očuvanje tempa i guranja kroz gužvu. Dodatnu motivaciju daje i to da su ljudi već na 5km bili uz cestu i navijali. Taj super osjećaj me vodio i sve do prvog uspona na 8km, krenuli su lagani valovi, ali tu sam još bila svježa pa se dalo kontrolirati. Sve je teklo glatko, čak i malo previše glatko. Pace sam dosta spustila i osjećala sam se baš dobro u tom tempu, a u glavi mi je samo bila misao da će me Ante (trener) ubiti ako kasnije ne budem u stanju hodati, a ne trčati. (haha) A i ekipa mi je poručila da ne forsiram i da me neće skupljati nakon 30km. Mislim da mi je jedina kriza bila od 20 do 21 km. Jedna fina duga uzbrdica i okrepna stanica gdje se skupilo dosta ljudi i stvorila dodatna gužva me usporila na toj dionici. Ali sam se nakon toga dobro izvukla i sa paceom od 06:00 lagano vraćala na zadani i držala ga do 32km. Zadnjih 10 km ljudi su bili na ulicama, navijali, bodrili, dosta djece uz cestu kojima se ne može dovoljno zahvaliti nabacivši peticu. Za mene to uvijek bude dodatna motivacija i nešto što daje snažan i moćan osjećaj. Baš zato i mislim da sam odlično odradila zadnje kilometre u kojima sam dosta ubrzavala iako je bilo još uzbrdica. Na 38km srela sam pacera za 3h i 59 min, ali sam nastavila i još malkice stisnula pace i zadnje dionice pred sami ulazak u cilj spustila ispod 05:00 te time završila svoj prvi maraton za 3h i 57min. Nakon prelaska preko linije cilja, trebalo se još malo hodati po zasluženu medalju i okrepu koja je na drugoj strani pri izlazu. Time se rješavaju gužve u cilju i mudro nas požurivaju ka izlazu i prikupljanju ostavljenih stvari prije starta. Ekipa koja je trčala dan ranije sačekala me na cilju pa smo se uputili prema hotelu koji je od cilja bio udaljen km i pol i tu smo kasnije dočekali ostatak maratonaca.
Grci su se po mom skromnom mišljenju pokazali kao vrhunski organizatori i ispunili su više od očekivanog.
Nakon maratona i odmora uslijedio je po meni najbolji dio, a to je proslava istrčanih kilometara. Počela je već u hotelu, a nastavila se kasnije za vrijeme večere i kasno u noć. Ostatak vremena u Grčkoj iskoristili smo za obilazak Atene i okolnih kulturnih znamenitosti. U ponedjeljak smo imali organizirani izlet, gdje smo proveli većinu dana obilazeći čuveni Mikenski lokalitet i muzej, zatim Korintski kanal i Epidaurus teatar. Sva mjesta su velikog kulturnog značaja i isplati se otići. Ulaznice koštaju par eura, a na nekim mjestima za mlađe od 25 i starije od 65 godina bile su besplatne. Kratko smo obišili i lučki gradiić Nauplio gdje su se neki i okupali, a natrag do Atene imali smo priliku promatrati divne pejzaže i poglede na more.
Grci se također mogu pohvaliti sa vrlo zanimljivim i simpatičnim ugostiteljskim objektima, ukusnom hranom i ugođajem. Možemo reći da nam je bilo i više nego odlično. Utorak smo iskoristili za kraći obilazak grada, kupovinu, ručak i spremanje za povratak doma. Sve u svemu Atena kao turistički grad nudi dosta, kada uz to dodate još autentični maraton, imate odlično iskustvo i uspomene za cijeli život.
Vaši komentari
