Piše: Arnel Šarić
Neprofesionalni muzičar Arnel Šarić Sharan profesionalno gubi novac na trčanje, uživajući u kretanju od 2013. godine. U novembru i decembru pretilog neprofesionalca čeka najveći izazov dosad, trčanje na maratonima u Malagi i Valenciji – u manje od mjesec dana razmaka. U serijalu “Bez daha” čitajte o tome šta je naučio u prethodnih mjesec dana treniranja. Pratite Sharanova kretanja i na Instagramu na profilu @trkadzija.
Strukturirani treninzi imaju jedinstven utjecaj na predstavu protoka vremena.
U veoma kratkom februaru prožimala su me dva suprotna osjećaja. Prvi je da mjesec trči niz vremensku skalu nevjerovatno brzo; hop-cup i eto ti ga duža trka vikendom (a nisu još uvijek tako duge jer sam u treningu “zagrijavanja”). Drugi je da svaka sedmica napreduje izuzetno kratko, da se vučem kroz dane. Mislim da je ovom drugom osjećaju kumovao stalni umor u mišićima i teške noge.
Ne, nisam se ozlijedio, već sam nakon opuštenog januara zaista upao u mašinu; februar je pred mene stavio obaveze tri do četiri treninga sedmično. Disciplina rađa umor koji se odmorom pretvara u pogodnosti. Istina je da su mi mišići nogu bili bolni zbog podizanja kilometraže (20-25 km sedmično u prosjeku se ne čini mnogo da je sve easy run; fartleci i slična zla nanose drugačiju štetu duhu), ali se period oporavka počeo značajno skraćivati – barem se ja tako osjećam u odnosu na prošlu godinu.
Prvi dio čitajte na LINK-u.
Struktura je zlato
Znao sam da bez jasno definisane strukture put vodi nigdje, a potencijalno u propast ili ozljedu. Godine trčanja (polu)maratona na (sad to vidim) minimum haotičnog treninga i svježinu su prošle. Istini za volju, sam sam odlučio da promijenim pristup jer me interesovalo šta mogu postići ako uložim dodatni trud. Mislim da je ta promjena došla sa godinama – krajem prošle počeo sam više-manje redovno vježbati i sviranje basa, prvi put otkako sviram. Da neko snimi 15+ albuma, istrči 20+ polumaratona i 3 maratona bez vježbanja je istovremeno fascinantno i sramotno.
Nakon hejbet pročitanih recenzija, mišljenja i traženih savjeta (hvala drugu, triatloncu Timuru Čerkezu) odlučio sam se da probam Stravin servis Runna. Ako koristite Stravu, na reklame za Runnu ste već mogli naići. Radi se o premium servisu koji kreira treninge na osnovu vašeg profila, dometa i ciljeva. Prilično standardan pristup postavljanju kvaziprilagođenih treninga.
Nakon dva mjeseca korištenja Runne, od čega sam dvije sedmice proveo u trialu, došao sam do zaključka da 40 maraka mjesečno nije skupo za ono što Runna nudi. Ono što servis izdvaja od sličnih je odlična integrisanost sa Stravom, ali i Garminom. Svaki trening se šalje direktno na sat, pa možete trčati bez mobitela. Plan se može prilagoditi do najmanjih sitnica, postoje funkcije modifikacije zbog ozljeda, bolesti ili odmora.
Iako joj ime sugeriše, Runna ne nudi samo strukturu trkačkih treninga. Tu su vježbe snage i joga koje mogu dodatno oplemeniti strukturu. Iznad sam spomenuo da sam u treningu “zagrijavanja”. Moj trenutni plan traje 23 sedmice i traje do sredine juna ove godine, kad počinje “pravi” trening za Malagu. Plan mi je da plaćam Runnu mjesečno sve do juna, a onda ako se ispostavi kao dobra investicija, da uplatim godišnju pretplatu.
U ovom periodu sebi sam zadao zadatak discipliniranja na više nivoa. Prvi je da stvarno imam redovno treninge i tu sam se više-manje ustabilio. Ako se nekad desi da ne stignem uraditi trening, preraspodijelim ih. Dobro je što trening mogu odgoditi samo unutar sedam dana, nema prebacivanja iz četvrte u šestu ili sedmu sedmicu, samo u petu. To me drži posvećenim i svjesnim kalendara.
Druga disciplina kojoj sam se posvetio je učenje. Runna sadrži dosta dobrih informacija koje dostavlja kroz video i tekstualne sadržaje. Smatram da je najvažnija lekcija koju sam učio, ali ne i savladao u februaru je dinamika easy runa.
Pored yo-yo pejsa, biti dovoljno brz ili funkcionalno spor je meni još uvijek izazov. Trčati zaista easy je stvar anatomije prije nego sata. Runna mi odredi iznad kojeg pejsa ne smijem, ali u toj skali je pola šeste, osme i cijela sedma minuta, pa tu često pravim problem, brzam ili bivam prespor. Kažu da je bolje biti spor nego brz u easy runu, ali meni je iskustvo pokazalo da je najbolje biti balansiran: ispravno trčeći dovoljno sporo da mogu voditi razgovor sve vrijeme (u mom slučaju je to repanje tekstova Aesopa Rocka) tijelo se zaista žari na ugodan način, a osjećaj ugodnosti nakon istrčanog treninga traje duže.
Ja rekorder
Početkom februara imao sam i prvi time trial trening; Runna koristi ove vrste treninga kako bi pokazala da postoji određeni napredak ukoliko se upražnjava kontinuitet. Taj dan vrijeme nije moglo biti odvratnije. Padala je ledena kiša koja je prijetila da se pretvori u snijeg. Ja sam otišao na Vilsonovo, svjestan da nema nikakve dinamike i tempa ukoliko me budu prekidali semafori.
Nakon 2 kilometra zagrijavanja i šetnje od 180 sekundi, trčao sam milju (otprilike 1.6 kilometara). Cilj je bio da trčim pejsom 5:15/km. Držao sam tu milju u pejsu 5:09 km. Rezultat: obaranje 1 Mile ličnog rekorda sa rezultatom 8:17 (1:43 bolje od starog rekorda) i 1k rekorda (novi rekord 5:04, poboljšanje od 56 sekundi u odnosu na stari rekord).
Zanimljivo mi je kako se tijelo ponašalo za vrijeme tog testa izdržljivosti. Bilo je potrebno da samo malo smanjim intenzitet kretanja da mi se povrati mogućnost disanja ukoliko bih pretjerao. Evidentno se moje tijelo danas ponaša mnogo bolje nego ranije. Istu mogućnost bržeg oporavka u treninzima primijetio sam u brdskom treningu, posljednjem u februaru.
Nakon zagrijavanja, našao sam se u podnožju jedne od starogradskih ulica. Strmost iste nekad davno predstavljala bi mi problem dok hodam (predstavlja svim mojim prijateljima – netrkačima). Zadatak je bio – osam intervala, jako trčanje uzbrdo minutu, pola minute hodanja nizbrdo i lagani džoging do podnožja gdje počinje novi interval.
Nakon tri izuzetno teška intervala, tijelo se lakše nosilo sa uzbrdicom i srcem koje je zakucavalo negdje između 155-170 BPM-a pri kraju prve intenzivne minute. Iako sam mislio da će svaki naredni interval biti teži, hodanje nizbrdo i lagani džoging bi me “resetovali”, pa bih odmah na dnu mogao krenuti jaku minutu, zagrijan i spreman.
Ovakvi treninzi dali su mi novi uvid u određenu nebitnost brojki. Oni generalno nisu dugi; dužina im je od 4-7 kilometara. Međutim, ono što radim na njima je zanimljivo, intenzivno i najčešće otkriva gdje sam baš tanak (spoiler: svugdje), što omogućava da se bolje pripremam za nadolazeće sesije.
Iako sam na 1 Mile time trialu ostvario rezultat u okvirima u kojima sam trebao, malo sam podbacio krajem mjeseca na Rolling 300s aka je*enom fartleku. Nakon zagrijavanja imao sam pet intervala u kojima sam mijenjao brzine svakih 300 metara sa 5:40 na 6:25. Startao sam bespotrebno jako, izveo dva intervala kako treba, da bi na trećem i četvrtom pretjerao na brzih 300 m, podbacio na sporih 300 m, te peti završio ispod kvota brzog i sporog dijela.
Ovakvi treninzi te uče dvije lekcije. Prva je da moraš raditi na tempiranju, stalno i iznova. Druga je da je određena pobjeda skrivena i u samom činu vezanja pertli u stanju mrtvila i neraspoloženosti, pogotovo kada su rezultati u praksi jasan pomak u odnosu na jučer, makar ne bili na nivou na kojem je vježba zahtijevala.
Četrdeset
Ako se neko od čitatelja pita zašto ne koristim besplatne planove poput Garmin Coacha koji je dostupan svima koji nose Garmina i imaju instaliranu aplikaciju Connect… Runna je, po mom iskustvu, jednostavnija za razumijevanje i prilagodljiva svim vrstama trkača i terena, od onih koji trče na traci, po brdima, na ravnom…
Nijednom robotu i servisu ne treba vjerovati slijepo, a to sam naučio i na svojim greškama. Kada me u februaru pomalo počela zatezati Ahilova peta desne noge, sjetio sam se slijepog praćenja Garminovih generisanih ruta i bola krajem prošle godine. Odmah sam izravnao teren i smanjio tempo u svojim treninzima, što je zatezanje uklonilo u svega nekoliko dana.
Sve su to znanja koja sam dobio od Reufa Husejnovića i Edine Harbinje, kojoj ovom prilikom čestitam legendarnost zbog završavanja tokijskog maratona, petog u World Marathon Major seriji. Nije Kipchoge lud kad konstantno forsira zajednicu u trčanju. Okružite se dobrim ljudima koji trče duže, bolje i više od vas, i samo postavite kofu podno njih – sipa besplatno znanje.
U februaru sam napunio 40 godina. Nikad se bolje nisam osjećao nego sada kad svako jutro ustanem ukočen, ali radostan zbog treninga koji dolazi. Dio svojih avantura polušaljivo prenosim na Instagramu. Dosad sam od nekoliko ljudi koji ne trče dobio kompliment da “činim trčanje zabavnim”, što je možda i najbolji rezultat korištenja društvenih mreža. Ako od njih pet jedna osoba odluči makar da šeta, snimanje kratkih videa nije bacanje vremena.
Mislim, nije da ću zaraditi pare od nekog sponzora kao influenser.
Ako i bude sponzora, neka to bude tvornica deterdženta.
Je*o me svak ako na deterdžent ne dajem i više keša nego na tene, stalno se usoljene majice vrte u mašini…
Nastavlja se…
Vaši komentari
