Piše: Arnel Šarić
Prije ostvarenja potpune spisateljsko-čitalačke sinergije…
Ukoliko bude zdravlja i interesovanja, na stranicama portala Moje trčanje ćete u narednih godinu dana čitati dnevnik mojih priprema za dupli trkački izazov, maratonske trke u Malagi (novembar) i Valenciji (decembar) 2026. godine. Dodatne audiovizuelne materijale moći ćete pronaći na Instagram profilu @trkadzija kreiranom upravo u ovu svrhu.
Sve napisano u ovom serijalu treba se tretirati isključivo kao lično iskustvo pretočeno u kvazifilozofsko-zabavni tekstualni sadržaj, nipošto kao trenerski, doktorski ili bilo kakav drugi savjet.
Maj 2025.
“Od svih klubova svijeta, otkud njemu Valencia”, pitam se okupan znojem i opaljen suncem, poderanih butina i bolnih listova, držeći se za žičanu ogradu i rastežući nakon prelaska skoro 13 kilometara.
“On” iz pitanja je moj punac, strastveni navijač fudbalskog kluba Valencia. Njegova ljubav ka fudbalu je skoro jaka kao moja ljubav ka njegovoj kćerci Mimi, i obje su direktno odgovorne za moje prste na ogradi na kojoj je neko ispleo natpis el fin, što znači kraj.
U maju 2025. godine odlazimo na porodični odmor u Valenciju. Bez ikakve emotivne poveznice sa gradom, jedino što me pored društva istinski raduje je koncert Bad Religiona, punk heroja koje nikad ranije nisam imao priliku čuti uživo. Vođen predivnim iskustvom iz Rima dva mjeseca ranije, pakujem opremu za trčanje jer znam da ću sigurno poželjeti trčkarati ako već imam sve na raspolaganju.
Veoma brzo otkrivam da nisam došao u bilo kakav grad, već Ciudad Del Running, Grad trčanja, kako si Valencia tepa sa narandžastih tabli rasutih po ulicama. Veoma brzo učim da se u Španiji ne kaže ravna ko tepsija, već ravna ko Valencia i da Ciudad Del Running gaji iznimnu kulturu kretanja, sa trčanjem kao njenim dominantnim, ultimativnim oblikom.
Istražujući ulice Valencije nogama, otkrivam da skoro svaki kvart ima svoj trkački krug ili pripada dužoj trasi, a gorespomenute narandžaste table koriste se za markiranje staza, parkova sa spravama za fitnes i javnih česmi.
Jedno jutro odlučujem istrčati cijelu dužinu parka Turia. Turia je ime rijeke koja je redovno plavila grad, sve dok nije preusmjerena na drugu stranu. Nekadašnje korito je sada kilometrima duga javna zelena površina na kojoj ljudi sjede, spavaju, trče, hodaju, rade jogu, čitaj knjige, šetaju pse, bebe, onemoćale penzionere. Krećući se Valencijom, a posebno tim parkom, shvataš koliko su gradovi u BiH (i ostalim postjugoslavenskim republikama) neplanski i antiljudski, te da nam je oduzeto ono što bi bez pogovora trebalo biti naše – javni prostor.
Unutar površine postoji službena 5k staza čijom dužinom su nađiđane česme za vodu i defibrilatori, zlu ne trebalo, ali ja se odlučujem da trčim krug oko jezerca sa jedne strane u kojem plivaju ribe veličine podlaktice odraslog muškarca, sve do žičane ograde na suprotnoj strani. Tih 13 kilometara se veoma lako može pretvoriti i u 25 ako iz jednog parka pređete u drugi, a u Valenciji to nije teško jer je sva u zelenim površinama prilagođenim trkačima.
Trčanje Valencijom me toliko impresioniralo da sam odlučio da nikad ne zaboravim te trenutke, te sam istetovirao logotip thrashcore benda D.R.I., transformisan u trkača sa slušalicama u ušima i bocom vode u rukama.
Dok je majstor zujao iglom po mojim prsima, upitao sam se:
“Ako je ovako “običnim danima”, kakav je valensijski maraton?”
Decembar 2025.
Mima je u septembru proslavila rođendan. Opušten uz bazen nadomak Mostara, pada mi na pamet da svoj 40. rođendan proslavim u patnji – trčeći splitski maraton. Odustajem od ideje jer shvatam da bih većinu priprema trebao odraditi na traci; trčati u smogom okovanom Sarajevu zimi je potpuno nesmotreno.
U decembru mi na Facebooku izađe fotografija momka iz Bosne i Hercegovine koji je istrčao valensijski maraton. Posjetih njihovu stranicu i vidjeh da se prijave za lutriju otvaraju za dva dana! Četrdeset i šesto izdanje maratona je prvo na kojem će, zbog enormnog interesa, biti organizirana klasična lutrija.
Shvatam da je to to – decembarskim maratonom u Valensiji, iako kalendarski udaljenom od rođendana, proslavit ću 40. godinu. Prijavljujem se 20. decembra i unosim u kalendar alarm; 13. januara ću saznati da li trčim valensijski maraton.
Januar 2026.
Od trenutka prijave uzbuđenje progresivno raste. Dani su većinski mirni, ali me onda, čini se iz vedra neba, opali takav naboj uzbuđenja. Prvog januara se budim i odlazim trčati. Nisam u treningu; čin je ceremonijalan, rezultat dugogodišnje želje da vidim prvi dan godine čisto kako ga nisam vidio još od tinejdžerskih dana, s obzirom da se dugi niz godina uz skoro svaku proslavu toči i alkohol.
Stigao je 13. januar; brojim sitno do sata u kojem trebamo saznati rezultate, a onda predanošću, preciznošću i snagom uposlenice kladionice, uz desetine hiljada drugih, lupam po dugmetu F5 na stranici valensijskog maratona, nadajući se da ću prilikom novog učitavanja stranice ugledati veliko ČESTITAMO i dugme za prijavu.
Nakon hejbet ef-petica nestaje i ono malo dizajna. Umjesto bilo kakvog natpisa, gledam u bijelo ništavilo neznanja. Sasvim očekivano, stranica je pala.
Tehnički tim podiže stranicu 15 minuta poslije, ali rezultata nema, već samo natpis da nas puštaju u grupama na stranicu i da ću rezultate vidjeti za dva sata.
Dok se jedan sistem borio sa preopterećenjem, drugi je radio savršeno jer me iz hipnoze prenula notifikacija na mobitelu. Primio sam mail naslova “Resultado ballot Maratón Valencia 2026”. Klikam kao sumanut.
Nije bilo potrebno napredno razumijevanje španskog da shvatim da rezultat nije onaj kojem sam se nadao, koji sam smatrao jedinim pravednim kad sam već prelomio da si oduzimam od derneka i usta odlukom da treniram i štekajući lovu za put. Riječ “no” i tri tačke u “No ha podido ser…” jasno su mi dali do znanja da nije bilo suđeno (i to bukvalno piše).
Obavješten sam da ću biti stavljen na listu čekanja; od 13. do 26. januara bit će otvoren period uplata za one koji su osvojili učešće na lutriji. Nakon tog perioda, brojevi onih koji su odustali ili nisu platili će biti proslijeđeni osobama na listi čekanja.
Uskoro otkrivam i koje sam mjesto na listi: 5435.
Uzbuđenje oko izvlačenja kopni i počinje me hvatati razočarenje rezultatima. Osjećam da je nasumičnost sistema pokvarila savršen plan 2026. godine koji sam sklopio u glavi. Sva ona mjesta koja sam želio posjetiti opet u Valenciji čine se tako daleka i nedostupna.
Izražavam žaljenje svima, onima koji razumiju i onima koje apsolutno nije briga. Jedan od onih koji razumiju (što ne znači da mora posebno i brinuti) je Jasmin Harbinja iz TK Feniks/Trčanje i To. Jasmin mi predlaže da se prijavim na maraton u Malagi – manji, lijep i odlično organizovan, kako on kaže.
Na prvu odbijam plan B. Na drugu, istražujem stazu, gledam mapu i termin (8. novembar u odnosu na valensijski 6. decembar) i na nagovor supruge, odlučujem odustati od žaljenja na valensijsku lutriju. Uplaćujem ranu prijavu za Malagu po super prihvatljivoj cijeni od 55 eura.
Dio mene se raduje, ali dio jednostavno ne može da prihvati da neću trčati Valenciju. U retrospektivi, mislim da je neutješni dio odbijao da izvrši povrat 5 eura od valensijske lutrije i povuče se sa liste čekanja. Nada umire zadnja jer zna da ne treba sprintati u maratonskoj trci života.
U procesu porodičnih dogovora za Malagu, nisam primijetio da nas je kalendar tiho teleportirao do 29. januara, tri dana nakon što je završio krug uplata za inicijalne dobitnike valensijske lutrije. Bez ikakvih očekivanja, sa željom da vidim koliko sporo se pokreće lista čekanja, klikam na link koji sam dobio u mailu.
U tri dana sam sa 5435. mjesta završio na 1417. mjestu liste čekanja.
Stanje u organizmu postaje opet turbulentno. Sama pomisao na brzinu pomicanja na listi čekanja me dovodi do stanja srčane palpitacije. Svakih sat vremena udaram F5 i gledam kako se lagano penjem ka vrhu liste čekanja. 1389. 1130. 745.
Je li moguće da ljudi odustaju ovako brzo?
30. januar, nekad iza ponoći – 511. mjesto.
Jutro 30. januara u 9 sati i 2 minute, notifikacija na mobitelu.
Mail.
“Arnel: A race chip has become available Valencia Marathon 2026”
Vjerujem da bi ovakav sadržaj 13. januara doveo do stanja čiste ekstaze. 30. januara, nakon što sam već prijavio Malagu, u stomaku mi je eksplodirao koktel emocija praćen tsunamijem misli.
“Kako to poplaćati?”
“Dva maratona u mjesec dana! Vrhunski!”
“Ne mogu ja to istrčati.”
“Koji sam ja gigant!”
“Posao i slobodni dani?”
Poprilično sam siguran da bi pobijedio tmurniji i donekle prisebniji dio mog karaktera koji bi me ubijedio da ne budem “gladan” i da je jedan maraton sasvim u redu (jer jeste), da Valencija uvijek ima dogodine, da u proces razmišljanja nisam uveo Mimu koja me pogledala i samo rekla:
“Od mene ti je startnina za Valenciju za rođendan. Uplaćuj, želiš to i jednom se slavi 40. godina.”
Nakon što mi je stigao mail potvrde, shvatio sam da sam od osobe koja se oprostila od utrka jer više nije pronalazila zadovoljstvo u njima postao osoba koja će se za manje od godinu dana suočiti sa najvećim izazovom u trčanju, još otkako je u maju 2013. godine išepala 2 i kusur kilometra – sa 2 maratona u manje od mjesec dana.
(Nastavlja se…)
Vaši komentari
