Piše: Ivica Delić
Stojite u startnom bloku. Srce vam lupa kao da želi iskočiti kroz grlo, dlanovi su znojni, a u glavi se vrti samo jedna misao, glasnija od spikera na razglasu: “Što ako budem zadnji/a? Što ako svi odu, a ja ostanem sam na stazi dok redari već skupljaju čunjeve?”
Ako vam je ovaj scenarij poznat, dobrodošli u klub. Većina nas rekreativaca prošla je kroz tu fazu “imposter sindroma” – osjećaja da smo prevaranti koji su zalutali među “prave” trkače.
Ali dopustite da vam kažem jednu stvar: biti zadnji nije znak slabosti. To je znak da ste imali hrabrosti pojaviti se ondje gdje većina ljudi nikada neće.
Danas ćemo razbiti taj strah na komadiće, a usput ću vam ispričati priču o tome kako je moja supruga, završila svoj 1. polumaraton za 3 sata i 43 minute – i zašto sam ponosan na to iskustvo (iako mi je bilo teško u tome sudjelovati „sa strane“ gledajući voljenu osobu kako pati, ali i ne odustaje).
Normalizirajmo “fenjer”: Netko mora biti zadnji (i to je OK)
Statistika je neumoljiva: na svakoj utrci postoji prvo i postoji zadnje mjesto. To nije etiketa vašeg karaktera, to je matematika. Biti zadnji ne znači da niste trkač. To znači da ste trkač koji je taj dan bio sporiji od ostalih, ali ste i dalje brži od svakoga tko je ostao na kauču.
U praksi, “zadnji” često znači da ste početnik, da se vraćate nakon ozljede, ili da ste jednostavno imali loš dan. Niti jedna od tih stvari ne umanjuje činjenicu da ste prešli istu udaljenost kao i pobjednik. Vaših 21+ kilometar nije ništa kraće od njegovih. Dapače, vi ste na stazi proveli dvostruko više vremena – tko je tu onda veći borac?
Moja priča: Kad sve pođe po zlu (Dubrovnik, polumaraton i 3:43)
Prošle godine, moja supruga odlučila je istrčati svoj prvi polumaraton. Odabrali smo Dubrovnik – predivan grad, gdje njena sestra živi sa obitelji, ali staza koja ne oprašta (brda, brda i još malo brda). Ja sam bio njezin “pejser” (zec), podrška i nosač vode.
Plan je bio jednostavan: lagano, uživanje, završiti s osmijehom.
Realnost? Sve što je moglo poći po zlu, pošlo je.
Vrućina je bila nesnosna. Noge su joj postale olovo već na 7. kilometru. Želudac se pobunio.
U jednom trenutku, negdje oko 15. kilometra, shvatili sam da smo – zadnji. Iza nas je bilo samo vozilo hitne pomoći i policija koja zatvara utrku.
Je li nas uhvatila panika?
Nju nije, ali mene na trenutak, da. Ali ona me pogledala i rekla: “Ovo završavam, makar puzala, odustajanje nije opcija!” (iako sam je u nekoliko navrata nagovarao na to, da se više ne pati – ne da puže, nego da odustane).
Ušli smo u cilj za 3 sata i 43 minute, i ipak nismo bili zadnji. To je inače moj PB na punom maratonu! Ali taj ulazak u cilj, ruku pod ruku, dok su volonteri već pakirali ograde (ali i imali par finišerskih medalja za nas)… taj osjećaj ponosa bio je nemjerljiv.
Zašto vam ovo pričam? Jer je moja supruga, ista ona koja je tada “umirala” na začelju, istrčala nedavno svoj četvrti polumaraton na teškoj stazi i vremenskim (ne)prilikama u našem rodnom Splitu s osobnim rekordom od 2:25!
Da je tada odustala jer ju je bilo sram da bude zadnja, nikada ne bi otkrila koliko zapravo može.
Kako preživjeti strah od “metle” (praktični alati)
Strah se hrani neizvjesnošću. Zato, umjesto da paničarite, napravite “Plan za zadnje mjesto”:
- Provjerite limit: Većina utrka ima velikodušne vremenske limite. Polumaratoni često traju 3 ili čak 4 sata. To je puno vremena za hodanje, a kamoli trčanje.
- Nađite “sidro”: Dogovorite s jednom osobom da ćete joj poslati poruku prije starta i nakon cilja. To vam daje osjećaj odgovornosti i podrške.
- Glazba kao štit: Ako vas tišina na začelju plaši, stavite slušalice. Dobar ritam ili zanimljiv podcast mogu učiniti čuda za moral kad ostanete sami.
- Pripremite mantru: Kad postane teško (a postat će), imajte spremnu rečenicu. Moja je: “Danas ne trčim za vrijeme, trčim za sebe.”
Postavite cilj koji vas štiti, a ne kažnjava
Najveća greška početnika je postavljanje nerealnih ciljeva. “Moram trčati ispod 2 sata” je cilj koji stvara pritisak.
Umjesto toga, postavite ciljeve koji su pod vašom kontrolom:
- “Završit ću utrku bez obzira na vrijeme.”
- “Hodat ću na svakoj okrepnoj stanici i popiti vode.”
- “Završit ću s osjećajem da bih mogao još malo.”
Ovakvi ciljevi miču fokus s drugih trkača i vraćaju ga na vas. A vi ste jedina osoba s kojom se trebate utrkivati.
Taktika za utrku: Krenite kao puž (ozbiljno!)
Na startu vas ponese adrenalin. Svi jure, glazba trešti, masa vas gura. I tu većina “začelnika” napravi fatalnu grešku – krenu prebrzo.
Za trkače na začelju, prebrz start znači hodanje oko 5. kilometra i potvrda straha: “Eto, znao/znala sam da ne mogu.”
Moja preporuka: Prvih 10-15 minuta trčite namjerno, iritantno sporo. Toliko sporo da vam je neugodno. Pustite većinu da odu.
Zašto? Jer ćete na 15. kilometru, kad oni koji su jurili počnu “pucati”, vi imati snage. Nema boljeg osjećaja nego pretjecati ljude u zadnjoj trećini utrke, čak i ako ste na začelju. To je čista psihološka pobjeda.
Kako se nositi s pogledima (i zašto vas nitko ne gleda)
Bojite se da će vas ljudi gledati i misliti: “Vidi ovog sporog.”
Otkrit ću vam tajnu: nitko vas ne gleda.
Ozbiljno. Ostali trkači se bore za vlastiti život, bore se s grčevima, gelovima i vlastitim demonima. Volonteri čekaju da odu kući. Publika gleda svoje prijatelje.
Vi ste sporedni lik u njihovom filmu, baš kao što su oni u vašem.
A ako netko i gleda? Pa što! Vi ste taj koji se znoji u areni, dok oni stoje sa strane. Teddy Roosevelt je imao onaj poznati citat o čovjeku u areni: „Zasluga pripada čovjeku koji je zapravo u areni“ – isprintajte ga i stavite na hladnjak.
Vaša utrka, vaša pravila
Možete biti zadnji i svejedno biti hrabri.
Možete biti zadnji i svejedno biti disciplinirani.
Možete biti zadnji i svejedno biti TRKAČ.
Ono što vas definira nije mjesto na rang listi, nego činjenica da ste se u nedjelju ujutro, dok drugi spavaju, ustali, obukli tenisice i odlučili napraviti nešto teško.
Sjetite se moje supruge. Od 3:43 i (skoro) zadnjeg mjesta do 2:25 i osobnog rekorda.
Putovanje je bitno, a ne trenutna stanica.
Zato, glavu gore, ramena opustite i samo stavljajte jednu nogu ispred druge. Cilj će doći, a osjećaj ponosa kad primite tu medalju? E, to vam nitko ne može oduzeti, bez obzira jeste li prvi ili zadnji.
Vidimo se na stazi (možda i na začelju, tamo je „puknuta ekipa“)!
Vaši komentari
